Zahvaljujući mašti, imaginaciji i kvalitetnom istraživanju, talijanska književnica Ilaria Tuti napisala je vrlo dojmljiv roman »Cvjetovi iz kamena« (»Fiore di roccia«) koji obrađuje ne odveć poznat, ali nedvojbeno herojski doprinos žena iz talijanske pokrajine Furlanije talijanskim vojnicima koji su tijekom Prvog svjetskog rata na tom području držali položaje prema austrougarskim postrojbama.

Budući da je riječ o alpskom dijelu Italije njihovi su položaji bili na vrlo nepristupačnom terenu, pa doprema oružja, streljiva i hrane ne da nije bila moguća automobilima, već ni mazge nisu mogle doći do planinskih kota na kojima su bile smještene talijanske jedinice. Uskim puteljicima na kojima prijeti opasnost pada u provaliju mogli su prolaziti samo ljudi, a budući da su svi vojno sposobni muškarci bili unovačeni, zadatak na prenošenje svega potrebnog do bojišnice pao je na žene.

Dar Trogarinnen

Pune dvije godine, i to nekoliko puta tjedno, žene iz tog dijela Italije savladavale su i po 16 kilometara u jednom smjeru krajnje nepristupačnog i opasnog terena noseći u velikim košarama smještenim na leđa streljivo, granate, hranu, medicinske potrepštine, poštu… a u nekoliko navrata saonicama su s bojišnice odvozile čak i mrtve vojnike. Dio ih je pri tim opasnim putovanjima stradao – neke od pada u provaliju, neke od snajperskih hitaca austrougarskih vojnika koji su sa svoje strane imali dobar pogled na talijansku stranu, a to znači i na nosačice, Dar Trogarinnen, kako su ih vojnici – koji su se divili njihovom radu – nazivali na dijalektu tog sela u kojem su Talijani uglavnom govorili njemački.

O svemu tome Tuti je napisala dojmljiv roman koji s jedne strane temelji na istinitim povijesnim podacima, zbivanjima i likovima, a s druge strane na fikciji koja dodatno služi isticanju suludosti rata, čemu služi i moćna ljubavna priču koja se u tim mračnim danima mržnje odvija između mlade talijanske nosačice Agate i austrijskog snajperista Ismara. Agata, koja u seocu Timau živi sama s teško bolesnim ocem kojeg predano njeguje, spremno prihvaća poziv da uz ostale žene dostavlja sve što je potrebno vojnicima koji brane njihov zavičaj. Nakon što joj otac umre, ona se još više veže uz taj posao, pa često do položaja talijanskih vojnika odlazi i sama. Pri jednom povratku ona naleti na austrijskog snajperista kojeg teško rani te ga potom na saonicama potajice doveze do svoje kuće gdje ga počinje njegovati. Naravno, uskoro se između ovo dvoje pripadnika zaraćenih strana javi ljubav. No, austrijski snajperist koji se oporavlja u skromnoj kućici talijanske djevojke predstavlja za nju veliku opasnost, tim više što prema njoj velikih aspiracija ima jedan od rijetkih muškaraca koji je ostao u selu tijekom tog rata…

Kritika rata

Što je bilo i kako priča završava pročitajte sami, ali ono što neizostavno treba reći je da Ilaria Tuti uspijeva čitatelja uvući u radnju i predočiti mu sve muke koje su proživljavale žene iz tog siromašnog dijela Italije pri izvršavanju tih opasnih zadataka. Također je vrlo vjerodostojno prikazano i siromaštvo tipično za to povijesno razdoblje i alpske krajeve koji tada nisu niti mogli živjeti od turizma. No, u prvom je planu, potpuno logično, kritika rata koju majka jednog od poginulih iskazuje moćnom rečenicom: »Ja sam izgubila sina. Netko je izgubio zaručnika. Na kraju dođe na isto: naručja su nam prazna«, gorko kaže majka poginulog mladića. Duboko antiratni trenutak svakako je i onaj kad se Agata, kao i neke od ostalih žena, usprkos itekako snažnoj katoličkoj tradiciji i pripadnosti vjeri, odlučuju prestati moliti Bogu jer nakon svega što na ratištu vide zaključuju kako – Boga nema. Naravno, jasna je i kritika svih onih gospodara rata koji iz sebičnih i isključivo financijskih razloga pokreću ratne operacije pravdajući ih neukom narodu motivima vjere, nacije, krvi, tla i Boga pitaj čega sve ne.

Kao suprotnost svemu tome jasno se uočava ponašanje žena koje su očigledni simboli ljudskosti u to doba bestijalne surovosti, a posebno je dojmljiva ljubavna priča dvoje mladih koji pripadaju zaraćenim stranama, pa je njihova sretna ljubavna priča pomalo i idealistička potvrda teze da ljubav može pobijediti mržnju i rat. Autorica je također uspješno izgradila priču o emancipaciji žena, o priznanju koje stječu od muškaraca koji su u početku vrlo bahati i nepovjerljivi, ali ubrzo shvaćaju koliki doprinos njihovoj borbi žene daju, pa ih počinju iznimno cijeniti.

Sve u svemu »Cvjetovi iz kamena« su dobar antiratni, ljubavni, povijesni i društveni roman o kojem sama autorica u pogovoru kaže: »Dugo sam željela napisati ovaj roman kako bih i ja dala svoj doprinos pisanom bilježenju sjećanja na pothvat epskih razmjera koji je znatno utjecao na tijek povijesti, a koji je povijest, nažalost, zaboravila. Karnijske nosačice u srcima su Furlanaca, ali onkraj granica u kojima su rođene i gdje su postale glavni likovi događaja katkad većih od ljudskog roda, tek rijetki za njih znaju«, napisala je Ilaria Tuti. Baš zahvaljujući ovoj knjizi ovaj se tužni završni dio rečenice mijenja.

Nagrade i priznanja

Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, u općini Gemona del Friuli. Dobitnica je književne nagrade Rapallo za roman »Cvjetovi iz kamena«, a za roman »Ninfa dormiente« nominirana je za nagradu Edgar. Autorica je i serijala kriminalističkih romana s detektivkom Teresom Battaglie. Njezini su romani objavljeni u dvadeset sedam zemalja.

Nosačica (portatrice)

Po službenim podacima talijanske vojske registrirane su 1.454 nosačice. Najviše ih je bilo iz furlanijskih mjestašca Paularo (229), Paluzza (223), Rigolato (153), Arta Terme (84)… Prosječno su na leđima u velikoj košari nosile teret od 30 do 40 kilograma, a u savladavanju planinskih staza sudjelovale su djevojke od 15 do žena od 60 godina starosti. Najveće priznanje dobile su 1997. godine kad je tadašnji predsjednik Italije, Oscar Luigi Scalfaro posmrtno zlatnom medaljom za vojne zasluge odlikovao jednu od njih, Mariju Plozner Mentil. Njena je smrt opisana u ovom romanu.

Maria Plozner Mentil simbol je svih nosačica.

– Mladu je majku 15. veljače 1916. godine, tijekom odmora u blizini seoskog domaćinstva Malpassa, pogodio metak austrijskog strijelca i iste je noći umrla. Tog je dana Maria prije smrti davala mlijeko svojoj djeci i smjestila ih u kolijevke: najmlađe dijete imalo je samo šest mjeseci. Pokopana je uz vojne počasti i uz prisustvo svojih družica, kao i vojne straže. Danas počiva u malom svetištu Tempio Ossario u Timauu, kao i 1.626 pripadnika planinskih postrojbi, pješadije i bersaljera, napisala je Ilaria Tuti.