Knjiga Šenola Selimovića (politologa, turkologa, diplomata i novinara): »Esuli – od Mussolinija i Tita do Tuđmana i Berlusconija« (Srednja Europa, Zagreb, 2022.) temelji se na doktorskoj disertaciji (koju je obranio na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti 2019.) i jedno je od onih posebnih djela koja odmah privuku našu pozornost, koliko odabirom i kritičkom revalorizacijom teme, toliko i lepršavim, provokativnim, ali i utemeljenim stilom pisanja. Ovom se knjigom Selimović pokazao i dokazao, ne samo kao znanstvenik od formata koji zna što i kamo želi doći svojim elaboracijama, već i pisac koji zna kako čitatelja, pa i onog slabije upućenog u sadržaj teme kojom se bavi, zainteresirati za naizgled suhoparne i složene talijansko-hrvatske političke i povijesne odnose, a koji se danas iznova »ideološki« reaktualiziraju i čitaju u novom ključu, posebice nakon pada Berlinskog zida, sloma komunizma kao globalnog procesa, odnosno raspada Jugoslavije. Autor je knjigu podnaslovio »Sukobljene politike povijesti«, jer je i temelj ovog istraživanja okrenut propitivanju »političke uporabe povijesti i neminovnih posljedica« do kojih (do)vodi »historikerstreit«/svađe oko povijesti; u ovom slučaju između Talijana i Hrvata, ali i unutar talijanskog (manje hrvatskog) političkog i akademskog korpusa. A zašto je to važno, pita se Selimović, i odmah odgovara: pa stoga što naše stavove o prošlosti, tzv. povijesne istine ne kreiraju isključivo historiografi, već ponajprije oni koji posjeduju političku moć u interpretaciji prošlosti i uspostavi institucionalnih normi koje (pred)određuju što jest, a što nije vrijedno, kako sadržajno, tako i vrijednosno u tzv. kulturi pamćenja.

Politika pamćenja

Selimović ističe: »Pitanje na koje želim odgovoriti glasi: kako se i zašto teme esula (prognanici talijanske etničke zajednice iz Istre, Kvarnera (Rijeka) i Dalmacije (Zadar) u razdoblju s kraja Drugog svjetskog rata i prvih godina poraća, morali napustiti područja koja su došla pod suverenitet Jugoslavije) i fojbi (simbolički izraz za kraške jame i partizanske zločine nad Talijanima), nakon što su desetljećima tijekom hladnog rata bile gotovo potisnute iz javnog diskursa, početkom 1990-ih vratile na talijansku političku scenu i postale jednom od vodećih preokupacija, posebice na desnici.« Odnosno, kako je u tom razdoblju, u Italiji, bila konstituirana »nova politika« povijesti u kojoj je središnje mjesto pripalo pitanju tzv. istočnih (talijanskih) jadranskih granica, konkretno esulima, fojbama i partizanskim zločinima; kako je na sve to reagirala hrvatska politika i kako su se te konfliktne razlike u tumačenju spomenutih pojava između Rima i Zagreba manifestirale na međusobne odnose. Iako je od svršetka Drugog svjetskog rata prošlo gotovo osamdeset godina, ni u Italiji, niti Hrvatskoj nije postignut konsenzus oko zajedničke »politike pamćenja«, što samo ilustrira, nolteovski rečeno, kako se i u ovom slučaju radi o »prošlosti koja ne prolazi«; paradoksalno: što je starija, to je življa.

Teme partizanskih zločina, prije svega u medijsko-političkom smislu, uveliko su formativno djelovale na procese talijanske nove politike povijesti. Dok je službena hrvatska politika (i historiografija) obišla i još uvijek obilazi ova neugodna pitanja, ali se prilježno bavi »uskraćenim sjećanjima« na žrtve Bleiburga i Križnog puta, u Italiji, na unutrašnjem planu, narativ o esulima prije svega služi za političke obračune desnice s ljevicom na nacionalnoj političkoj sceni, dok na »inozemnom« planu, ova nova politika povijesti oblikuje vanjsku politiku Italije prema Hrvatskoj i Sloveniji. Selimović propituje funkciju i značenje te i takve politike povijesti u uspostavi i održavanju demokratske kulture i legitimiranju političkih pozicija aktera, što se prije svega očituje u određivanju modusa suočavanja s prošlošću; naime, društveni utjecaj i posljedice historijskog revizionizma započeti 90-ih godina minulog stoljeća, ne ovise nužno o (ne)istinitosti »stvarne kolektivne prošlosti esula«, već o tome koliko je taj revizionizam relevantan za etičko i političko djelovanje društvenih aktera/državnih vlasti. Oblikujući u javnosti temu esula/fojbi kao jedno od najbolnijih pitanja talijanske povijesti, vladajuće koalicije (kraj 20. i početak 21. stoljeća) više ne zagovaraju radikalne stavove prema RH i Sloveniji, primjerice potrebu promjena državnih granica, ali se u njihovom diskursu posvema prešućuje fašistički karakter talijanske vladavine od 1922. do 1943. godine. Esuli i fojbe postali su »medijem« čijim se posredovanjem nastoji redefinirati/brendirati nova dimenzija kolektivnog identiteta Talijana.

Oprečne interpretacije

Kako piše Selimović, udruživanje i organizirano djelovanje esula započelo je još tijekom posljednjih godina Drugog svjetskog rata i u početku zadaća im je bila neposredno pomoći prognanicima, prije svega u materijalnom smislu, a kasnije, kako ih je svršetkom rata s istočne jadranske obale (pri)stizalo sve više, glavninu aktivnosti usmjeriti očuvanju talijanskog povijesnog i kulturnog identiteta. Utoliko su i različite, zapravo oprečne političke i historiografske interpretacije progona/odlaska Talijana iz Istre, Kvarnera i Dalmacije između talijanskih i jugoslavenskih historičara bile razumljive, a protegle su se sve do danas, usprkos raspadu SFRJ i stvaranju novih samostalnih i neovisnih država na zgarištima stare države. Dok su jugoslavenske vlasti, još za trajanja talijanskog egzodusa nastojale (više) međunarodnu i (manje) domaću javnost uvjeriti, kako se radi o dragovoljnoj emigraciji ove populacije, poslijeratna talijanska, antifašistička vlada esulima je odmah priznala status prognanika, a to zorno potvrđuje činjenica formiranja Nacionalnog komiteta talijanskih izbjeglica (siječanj 1947.), kojim je predsjedao Komitet časti i u kojem su se našla najuglednija imena tadašnje političke elite, poput De Gasperija, Orlanda, Nittija, Bonomija itd. Svoju skrb i privrženost esulskoj problematici, poslijeratna talijanska vlada potvrdila je u kolovozu 1946. kada je na Parišku mirovnu konferenciju uputila i jednu esulsku delegaciju, sastavljenu od predstavnika Trsta, Istre, Rijeke, Zadra, Gorice, Cresa i Lošinja, da bi u travnju 1948. definitivno priznala status izjeglica svim bivšim stanovnicima Venezia Giuliae koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, ili pak nisu mogli ostvariti povratak zbog ratnih ili političkih posljedica.

Naravno, razilaženja u pogledu interpretacija uzroka iseljavanja esula uveliko su obilježila i talijansko-hrvatske političke i akademske prijepore. Istraživači na talijanskoj strani povijest egzodusa su (o)cijenili posvema suprotno hrvatskim i(li) slovenskim koji su ga pomalo lakonski tumačili i uspoređivali s normalnim migracijskim aspektima, pri čemu, tako su barem tvrdili talijanski historiografi »očigledno reduktivno valorizirali ovaj ozbiljan fenomen«. A to je pristup kakav su desetljećima zastupali i društveni i intelektualni krugovi vezani za Komunističku partiju Italije, dok je za talijanske demokršćanske, građanske strukture stvar bila kristalno jasna: egzodus je uzrokovan strahom i odanošću vlastitom nacionalnom identitetu, odnosno bio je posljedica ideološkog čišćenja obilježenog etničkim predznakom.

Talijanska i hrvatska historiografija

Hrvatska se historiografija temom egzodusa esula počela baviti znatno kasnije od talijanske; glavne uzroke njihova iseljavanja/egzodusa u pravilu nije tumačila kao posljedicu straha i gubitka kulturno-političkog identiteta, već je razloge pronalazila u pomicanju i stvaranju novih državnih granica nakon Drugog svjetskog rata, te u psihološko-političkim činjenicama da se prvi put u cijeloj Istri uspostavlja hrvatska i slovenska vlast; naravno govorilo se i o postupcima jugoslavenskih komunističkih vlasti i tajne policije, revolucionarnim mjerama novog Titovog režima, ali se sve ipak stavljalo »pod kapu« i teret fašističkog razdoblja, a sve to zajedno činilo je položaj Talijana u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji još složenijim, jer su ih u Jugoslaviji, ali i u talijanskim, lijevim, prvenstveno komunističkim krugovima doživljavali kao kolaboracioniste i fašiste. I taj je narativ dominirao tijekom cijelog razdoblja hladnog rata. Brojni slučajevi okrutnog ponašanja partizana prema Talijanima, (o)pravdavali su se »reakcijom na talijansku pretfašističku represivnu politiku tijekom međunarodnog razdoblja, od trenutka okupacije u studenom 1918. godine, pa sve do ulaska Italije u rat.«

Ta interpretativna diskrepancija do koje je došlo između talijanske i hrvatske historiografije vremenom se ublažavala i nivelirala, a posebice je, kako je to zapazila Sanja Šakić, došlo do pomaka u književnosti. Ona je definirala egzil kao »izmještenost iz matične zemlje«, koja je mogla biti prisilna ili dobrovoljna, »iako se i dobrovoljni egzil često pokazuje prisilnim na suptilniji način, jer egzilant u osnovi ne želi napustiti vlastitu zemlju, ali je prinuđen emigrirati zbog kojekakvih razloga: politički, društveni i kulturni pritisci, izražavanje prosvjeda, antiratni stav, nelagoda«. Po mišljenju Selimovića ono što je relevantno za razumijevanje poslijeratnog talijanskog egzodusa naznačeno je u definiciji Šakić, u kojoj posebice valja obratiti pozornost na rečenicu: »Egzilom se najčešće naziva odsutnost iz vlastite zajednice, međutim do izgnanstva, posebice u smislu dobrovoljnog egzila, dolazi kada matična zemlja i sama postane stranom/tuđom. Kao pojam egzil, dakle, ne označava samo puko fizičko premještanje s jednog mjesta na drugo.«

I upravo taj fenomen »stranog« karaktera matične zemlje, s kojom su se suočili esuli dolaskom iz svog istočnojadranskog zavičaja na područje matične zemlje, jedna je od najvažnijih dimenzija njihova kolektivna pamćenja koje tu »memoriju« čini nesretnom. Traume suočavanja s novom realnošću na tlu vlastite/matične zemlje, s realnošću koja je u godinama poraća prema njima nerijetko izražavala neprihvaćanje i netrpeljivost, za esule je predstavljala svojevrsnu »desakralizaciju« vlastitog poimanja identiteta. Često je izostajala elementarna solidarnost talijanskih državnih institucija prema sunarodnjacima koji su prognani iz istočnih provincija. Živeći prije rata u istočnojadranskim provincijama, dakle na rubu matice zemlje/Kraljevine Italije, esuli su svoj identitet primarno percipirali kroz naciju, posebice za vrijeme trajanja i vladavine fašističkog režima, ali pred naletom »desakralizacije«, do koje je došlo nakon ratnog poraza i debakla fašističkog režima, posebice tijekom prvih godina života po izbjegličkim kampovima i teškog i sporog adaptiranja i integriranja u poslijeratno talijansko društvo, esuli su u potrazi za svojim »novim identitetom« morali sintagmu »država/nacija« zamijeniti novom »država/društvo«.

Tema u književnosti

U poslijeratnoj političkoj i kulturnoj klimi koju je snažno oblikovala antifašistička paradigma, esulska se legitimacija viđenja prošlosti, izražena formulom: naša je povijest sveta, jer je nacija sveta, a koja je u dobrom dijelu javnosti bila shvaćena kao »žal za fašizmom«, posljedično, poput bumeranga obila o njihovu glavu, budući su esuli tako bili percipirani s propalim Mussolinijevim režimom, preuzeli su pojedinačno, a da to možda, barem neki od njih nisu željeli, »teret identifikacije« s propalim poretkom i ideologijom koja je Italiji nanijela nesagledive političke, materijalne, a nadasve moralne štete.

Tek će pred kraj hladnog rata u Europi doći do pojave revizionističkih interpretacija Drugog svjetskog rata, ne samo u (bivšoj) Jugoslaviji i(li) Istočnoj Europi, već i na Zapadu, a to je za posljedicu imalo »zamagljivanje« razlika između rata i mira, odnosno time je bilo teško, kako ističe Selimović, definirati početke i krajeve koji su ranije bili žarišta sjećanja. Dok se usud esula i fojbi u socijalističkoj Jugoslaviji nije komemorirao, jer je uslijed »ideološke kolonizacije« prostora taj narativ posvema iščeznuo iz javnosti, u Italiji ih je opet bilo teško komemorirati s obzirom na ideološki mainstream antifašističke politike povijesti. Iako se našla među poraženim zemljama Drugog svjetskog rata, Italija je kroz poslijeratno razdoblje, tijekom hladnog rata, službeno slijedila one formativne pripovijesti koje su nastale među državama pobjednicama. Titova se Jugoslavija prema Italiji odnosila s velikom dozom skepse i to sve do sedamdesetih godina minulog stoljeća, kada su Osimskim sporazumom bila definitivno riješena i posljednja otvorena pitanja naslijeđena iz Drugog svjetskog rata. Naravno, to se reflektiralo i na odnos prema talijanskoj manjini u Hrvatskoj i Sloveniji.

U Jugoslaviji esulske se teme nisu pojavljivale, ili tek marginalno, ali do proboja ovih tragičnih zbivanja ipak je došlo početkom 80-ih godina minulog stoljeća i to ne u politici, pa čak ni u medijima, niti u historiografiji, već u književnosti; ovu su temu, u nas »detabuizirali« Nedjeljko Fabrio i Milan Rakovac, inače sin partizana i narodnog heroja Joakima Rakovca, koji se pohvalno izrazio o romanu »Materada« talijanskog pisca Fulvija Tomizze, esula rodom iz Istre, u kojem je progovorio o bolnom iskustvu egzodusa Talijana suočenih s bespovratnim iskorjenjivanjem iz svog zavičaja. To je jedno od najranijih književnih djela tog žanra objavljenih u hrvatskom prijevodu. Roman »Egzil«, jednog od najboljih talijanskih književnika Enza Betizze, kako kaže kritika »možda najpoznatije književno djelo koje tematitizira iseljavanje Talijana s istočne obale Jadrana«, bilo je objavljeno/prevedeno znatno kasnije, tek 2004. godine. Dakle, usprkos (malim) pomacima, teme esula, fojbi i egzodusa prebivale su uglavnom u obiteljskim narativima, zatvorenim esulskim krugovima i u pravilu bile su »istisnute« iz javnog diskursa; tijekom hladnog rata udruženja esula bila su jedini »organizirani čuvari« tog identiteta i kolektivnog sjećanja.

Esuli iz Pule, Rijeke, Zadra… trajnim su napuštanjem svog zavičaja, poslije rata u izbjeglištvu osnovali tzv. slobodne općine (libero comune in esilio) i u razdoblju hladnog rata uglavnom su bile orijentirane na publicističku i informativnu djelatnost, baveći se pitanjima egzodusa i svog, vlastitog porijekla. Tek je na samom kraju hladnog rata (1989.) bila utemeljena krovna udruga esulskih organizacija pod nazivom Federacija udruženja istarskih, riječkih i dalmatinskih esula koja je objedinila pet njihovih povijesnih zajednica: Nacionalnu asocijaciju Julijska krajina i Dalmacija (osnovana 1947. sa sjedištem u Rimu), Udrugu istarskih zajednica (formirana u Trstu 1945., gdje joj je i sjedište), Slobodna općina Rijeka (osnovana 1966. u Veneciji, sa sjedištem u Padovi), Slobodna općina Zadar (ima sjedište u Torregli kraj Padove, formirana 1963.) i Slobodna općina Pula (osnovana u Milanu 1967. gdje joj je i sjedište); uspon i povratak desnice na vlast nakon 1990. godine, u sljedećih dvadesetak godina rezultirat će potiskivanjem nekada dominantne antifašističke paradigme u talijanskoj politici. Iz perspektive esula, zapravo iz njihove kolektivne memorije, političke promjene nastale nakon 1994. predstavljale su prekretnicu u njihovim sjećanjima; sve ono što je desetljećima bilo čuvano u strogo intimnim, obiteljskim narativima (ili unutar esulskih udruga), sada se, na velika vrata i sadržajno i fukcionalno »upisalo« u novu državnu politiku povijesti. Tako su esuli i na najvišoj razini, konačno, dobili satisfakciju, priznanje za žrtve i patnje koje su podnijeli, odnosno njihova su sjećanja na progon i egzodus postala moralnom paradigmom svekolikog talijanskog društva, a ne tek usputna, unutarnja stvar esulskih zajednica. Istodobno, nove su desničarske vlade u tom emocionalnom legitimitetu obiteljskih predaja i sačuvanih sjećanja, prepoznale veliki i snažan simbolički kapacitet i potencijal u kapitaliziranju vlastitih ideoloških orijentacija.

Radikalna revizija prošlosti

Interpretacijski zaokret u percepciji/tumačenju (poslije)ratnih događanja, do kojeg je došlo nakon 1990. godine; dakle uslijed značajnih ideoloških promjena u vrhovima državne vlasti, samo se dodatno potvrdila činjenica o »živosti sjećanja« na Drugi svjetski rat u talijanskom društvu, koje još uvijek posjeduje »traumatične, opsesivne i eksplozivne crte«. Nakon 1990-ih u Italiji je došlo do prave eskalacije javnih diskusija i polemika u interpretaciji Drugog svjetskog rata i o tome kako ga treba (za)pamtiti. Paralelno s tom medijskom poplavom brojnih javnih debata, koja je zahvatila i talijansko sudstvo, počeli su i prvi pravosudni procesi protiv osumnjičenih za ratne zločine protiv Talijana na istočnoj obali Jadranskog mora. Dakle, uvođenjem novih oblika društvenog i javnog narativa o progonu/pogromu esula, kao i prisjećanjem na žrtve/fojbe partizanskih zločina, počela se ostvarivati i legislativna intervencija države, da bi u konačnici 2004. godine bio usvojen zakon o proglašenju Dana sjećanja na egzodus i fojbe. Time su esuli i »infoibati« (bačeni u fojbe) postali simbolima novog političkog mita u službi jačanja nacionalnog identiteta. Podsjetimo; u Italiji se 25. travnja obilježava kao Dan oslobođenja od fašizma, a sada se »uvođenjem« esula u (anti)fašističku priču i reaktualizacijom sjećanja na rat poslala jasna poruka kako će se »provoditi politika povijesti približavanja postojeće antagonističke kulture sjećanja u Talijana na Drugi svjetski rat, ali i njegove posljedice, a samim time i na fašizam (Berlusconi).« Sada se, poručio je Berlusconi, uzima u obzir i »druga strana medalje«, ona koja ne prešućuje partizanske zločine i koja je godinama bila »protjerana« iz javnog prostora.

Prva kaznena prijava protiv pripadnika jugoslavenskih partizanskih postrojbi za ratne zločine na istočnoj obali Jadrana/Julijske krajine podnesena je u lipnju 1994., a prvi sudski procesi za zločine nad istarskim Talijanima pokazali su se važnim za struktuiranje nove politike povijesti, a imali su i dvojak učinak: snažno su afirmirali do tada potisnuta obiteljska sjećanja »poraženih« i njihovih potomaka, dok su s druge strane vladajuće garniture desnog centra novom političkom i historiografskom interpretacijom prošlosti iskoristili tragediju fojbi za pojačano legitimiranje vlastitih ideoloških »vrijednosti«; a ujedno i za radikalno slabljenje i potkopavanje antifašizma kao dominantnog demokratskog svjetonazora. Tako se i moglo dogoditi da čelnik profašističke Alleanze nazionale Gianfranco Fini (1994.) u razgovoru za ugledni dnevnik La Stampa kaže: »Mussolini je bio najveći državnik stoljeća«. Istina, suvremene neofašističke organizacije u Italiji odustale su od nekih »klasičnih« odrednica fašizma, posebice onih iz 20-ih godina minulog stoljeća, međutim pojedine temeljne ideje iz Mussolinijeve »doktrine« i dalje »žive« i u bitnom određuju aktivnosti i programe političkih skupina koje naglašeno ideološki artikuliraju svoju privrženost Duceovim fašističkim (o)porukama: državni korporativizam, negacija liberalnog individualizma, veličanje jedinstva nacije i države, etatistička kontrola odnosa rada i kapitala, radikalni nacionalizam itd.

U odnosu prema esulima, istočnojadranskim granicama, svim neofašističkim grupama i pokretima zajednička je radikalna revizija prošlosti; primjerice temat talijanskog časopisa Focus (2005.), naslovljen »Come si viveva ai tampi del fascismo« (»Kako se živjelo u vrijeme fašizma«) bio je kompletno posvećen »svakodnevici talijanskog društva u vrijeme Mussolinijeve vladavine«, a da se uopće nisu ni spomenuli zločini tog režima, niti politički teror koji je suštinski obilježio to tragično i dramatično razdoblje novodobne talijanske povijesti. Fašizam kao totalitarna politička ideologija i sustav talijanskog društva, koji je uveliko obilježio minulo stoljeće danas, usprkos svemu ne predstavlja ozbiljnu prijetnju demokratskim vrijednostima i institucijama, ali »njegova mitologizirana i politički instrumentalizirana naracija efikasno utječe na (re)konstrukcije, preciznije rečeno destrukciju prošlosti, kakvu od 90-ih godina naovamo zagovaraju esuli i neofašistička desnica.«

Primjer talijanskog susjeda

Ova izvrsna i instruktivna knjiga je podijeljena u pet poglavlja: teorijske i metodološke postavke istraživanja, transformacije talijanske politike od kraja Drugog svjetskog rata do danas, esuli i fojbe kao novi legitimacijski mit državne politike, pravna dimenzija, legislativna praksa reguliranja novog »imperativa nacionalnog sjećanja« uporabom tema esula, egzodusa i fojbi, veze esulskog sjećanja i fašizma i naglašeni senzibilitet (neo)fašističke desnice za te teme i intervencije u tumačenje prošlosti koje tako postaju efikasnim instrumentom vanjske politike. Nesumnjivo, ova je knjiga značajan doprinos našoj suvremenoj historiografiji i trebala bi imati i daleko širu, ne samo akademsku, već i političku recepciju. Zaslužuju to u svakom pogledu, ali kako to već ide u nas u RH, pored bitnih stvari prolazimo »kao pored turskog groblja«. Šteta. Na kraju, Selimović upozorava i zaključuje: »Usprkos javnom prodoru esulskih uspomena i snažnoj frakturi kolektivnog pamćenja nacije, u Italiji nije došlo do potpune zamjene jednog sjećanja drugim… No ipak se dogodila radikalna promjena jer je talijanska država, prvi put od uspostave Republike, putem politike povijesti legitimirala i zakonski sankcionirala interpretaciju prošlosti u kojoj esuli nisu više samo akteri sjećanja, već su postali i samo mjesto nacionalnog sjećanja«. Nešto se slično s Bleiburgom i uopće s cijelom tom revizionističkom politikom sjećanja događa i u nas u Hrvatskoj; možda bi i mi sami mogli ponešto naučiti iz primjera talijanskog susjeda o kojem je tako upečatljivo pisao dr. Šenol Selimović; naravno u onom boljem, a ne lošijem smislu koji, nažalost, tako zdušno slijedimo i promoviramo.