Seid Serdarević: Knjige se čitaju, ali ne kupuju

Zanimljivo je da se čitaju vrlo različite knjige, ljudi su vrlo otvoreni prema raznim vrstama znanja. Na žalost, malo se kupuju, to je ono što nakladnike dovodi u nezavidnu poziciju. Da bi mogli opstati moraju objavljivati komercijalne knjige

U zagrebačkom kinu Europa od 4. do 12. rujna, otpočet će drugi Festival svjetske književnosti. Festival organizira nakladnička kuća »Fraktura«, on ugošćuje brojne pisce i intelektualce raznih zemalja, a svojom je koncepcijom i programom već prošle godine privukao brojnu publiku glavnog grada. Povod je to za razgovor s pokretačem festivala i glavnim urednikom izdavačke kuće »Fraktura«, Seidom Serdarevićem.

   U čemu vidite specifičnu težinu ovogodišnjeg festivala?

   – Mislim da smo festival uspjeli podići na malo drugačiju razinu od prošlogodišnjeg, koji je bio vrlo uspješan. Htio bih izdvojiti odmah na početku neke autore, poput Francesce Melandri, talijanske književnice koja otvara festival, a koja se bavi temama pitanja krivnje u ratu, pitanja odnosa Italije prema svojoj bliskoj prošlosti. Drugi autor je Javier Cercas, jedan od najinteresantnijih španjolskih suvremenih autora, poznat po svojim romanima »Salaminski vojnici«, »Brzina svjetlosti«, i upravo mu izlazi kod nas knjiga »Anatomija jedne pobune«. Autor je to koji svojim romanima, a teško je kazati jesu li to doista romani ili publicistika, na bolan način rastvara povijest Španjolske 20. stoljeća. Mathias Énard, autor čiji je roman »Zona« jedan od najzanimljivijih romana objavljenih posljednjih desetak godina u Francuskoj… Ove godine uveli smo neke nove programe, posebno smo ponosni na program kojega smo ostvarili sa zagrebačkim srednjim školama, to je program književnih matineja za srednjoškolce, na kojima će se ove godine predstaviti tri hrvatska autora, na način da će srednjoškolci sami predstaviti romane tih autora i voditi razgovore sa njima.

   Zbog čega su, po vašem mišljenju, intelektualci diljem svijeta danas »oduševljeni« Prvim svjetskim ratom, obilježavanjem te obljetnice?

   – Prvi svjetski rat se, na žalost, zahvaljujući brutalnosti i užasima holokausta učinjenim tijekom Drugog svjetskog rata, na neki način, posebno kod nas, gotovo pa nije niti proučavao. Mi više od pedeset godina nemamo objavljenu neku povijest Prvog svjetskog rata, evo sada smo u našoj izdavačkoj kući konačno objavili tako nešto. U Hrvatskoj gotovo da nema povjesničara koji se ozbiljno bavi Prvim svjetskim ratom. A Prvi svjetski rat je prvi suvremeni rat, i koji je na neki način doveo do Drugog svjetskog rata, s kojim je prekinuta modernizacija i vrijeme napretka kraja 19. i početka 20. stoljeća. To je prvi rat u kojem su se koristila oružja za masovno ubijanje, prvi rat u kojem se dogodio genocid na suvremeni način, rat iz kojeg izviru mnogobrojni današnji problemi na Bliskom Istoku. Obljetnica tog rata poticaj je da se počne razmišljati o tom globalnom momentu, jer taj »veliki rat«, kako se zvao, bio je ključan moment u povijesti čovječanstva, vrijeme kada prestaje takozvana »viteška borba«, kada se bombardiraju gradovi, civilni ciljevi. To je nešto što je danas aktualno, za Hrvatsku posebno zanimljivo, nakon toga rata prestaje naša 800-godišnja povijest s Mađarima, odnosno 400-godišnja povijest borbe s Habsburzima, stvara se Jugoslavija. Ono što se je događalo tijekom tih nekoliko godina ključno je i za današnje vrijeme.

   Dosta se kvalitetan, i po brojčanosti zastupljenih autora i intelektualaca, čini udio u programu ljudi od pera i misli s područja Balkana.

   – Da, regija nam je, uz autore koji dolaze iz Finske, Kanade, Španjolske, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, uvijek zanimljiva. Mislim da smo ove godine ponovno uspjeli dovesti zanimljive intelektualce i pisce, kao što je recimo Aleksandar Prokopiev, Teofil Pančić, Bora Ćosić, Aleš Debeljak, Miljenko Jergović, Branko Kukić, Semezdin Mehmedinović, Slavoljub Stanković, čitav niz ljudi koji obilježavaju krug onoga što Debeljak zove »potonulom jugoslovenskom Atlantidom«. Nama je važno da se taj dio stalno razvija, on je prijeko potreban, ti su ljudi i dio naše kulture. Ove godine imamo poseban program, »25 godina od smrti Danila Kiša«. Pokušavamo probijati neke granice, publici predstaviti i neke druge ljude koji moderiraju razgovore, a cilj nam je dovesti autore koji doista imaju što za reći. Ne želimo ići u estradizaciju književnosti i kulture.    

   Možda bi publici bilo važno, upravo kada je riječ o autorima sa Balkana, da čuju što misle i rade danas kvalitetni intelektualci, kako promišljaju sadašnjost. Na kojim temama će se razgovori fokusirati, ima zanimljivih sudionika, na primjer urednik i izdavač Branko Kukić iz Čačka prošle je godine u tjedniku »Vreme« proglašen ličnošću godine u Srbiji, vrlo je oštar društveni promatrač…

   – Čini mi se da se bavimo sa nekoliko dosta važnih tema na okruglim stolovima. Jedna je »Politika i književnost«, taj odnos, koliko te teme utječu jedne na drugu, koliko su važne ili nevažne jedna drugoj, pri tome ne mislimo naravno govoriti o angažiranoj književnosti, već upravo o tom međuodnosu, ispreplitanju. Jedan okrugli stol imat će temu »Građanski rat i književnost, krivnja i pravda«, ponovno tema koja je stalno aktualna, jer niti naše društvo nije uspjelo raščistiti stvari sa svojom nedavnom prošlošću. Jedna tema nosi naziv »Oduševljenje intelektualaca Prvim svjetskim ratom«, tema o stogodišnjici Prvog svjetskog rata, govorit će sveučilišni profesor povijesti Darko Dukovski, Branko Kukić, Muharem Bazdulj, Mladen Lučić Luce, a moderirat će Bojan Munjin. To je tema koju radimo u suradnji sa »Sajmom knjiga u Puli«.

   Vaš festival kao da želi dovesti u pozornost javnosti vrst kvalitetnog intelektualnog razgovora o važnim temama, kakvih nedostaje u našem, i ne samo našem suvremenom društvu. Čini se da nije toliko naglasak na čitanjima literature, koliko na razgovoru i otvaranju prostora u javnosti nečemu što se danas u svakidašnjici izbjegava, i čega su ljudi željni…

   – U pravu ste, s jedne strane nama je važan pisac s kojim razgovaramo o njegovom djelu, ali jednako je važan i ovaj dio programa koji se bazira na razgovoru, stavljanje fokusa na važne teme. Na koji način pisac kao intelektualac koji, na neki način, za razliku od drugih stvaraoca, može najviše progovoriti o ključnim temama koje na neki način progone svako misleće biće. Upravo nedostatak tih razgovora, nedostatak javnih tribina, sučeljavanja mišljenja o važnim temama jest ono što svakodnevno možemo primijetiti. U javnim medijima toga više gotovo da i nema, tako da unutarnja potreba da se na taj način progovori postoji. Jer nema smisla da se o tome govori samo u nekim stanovima, između nekoliko ljudi, već je smisao u tome da se javno govori o temama koje nas sve dotiču i provociraju. One su uvijek vezane s politikom, poviješću, nečim što nas svakodnevno impregnira, ali one prolaze pored nas kao statističke vijesti ili gotovo kao crna kronika, bez da smo ih stigli promisliti. Da, u javnom je prostoru deficit takozvanog intelektualnog iskustva, on je gotovo getoiziran na Treći program hrvatskog radija, nešto malo na treći program HTV-a.

Nema književne kritike

Već ste isticali da je književna kritika postala gotovo istrijebljena iz javnih medija, to zanimanje gotovo da je nestalo, dok s druge strane opet raspolažete nekim podacima iz gradskih knjižnica koji kažu da se knjige dosta posuđuju i čitaju.

   – Da, knjige se čitaju, zanimljivo je da se čitaju vrlo različite knjige, ljudi su vrlo otvoreni prema raznim vrstama znanja. Na žalost, knjige se malo kupuju, to je ono što našu nakladničku industriju dovodi u malo nezavidnu poziciju. Samim time se moraju objavljivati komercijalne knjige, da bi nakladnici mogli opstati, pa neke ozbiljne knjige znaju patiti. Ukupan broj naslova se znatno smanjio, što nije dobro, jer se ne otvaraju nove teme u društvu. Nedostatak književne kritike pokazuje da ljude nema tko usmjeravati. Ljudi moraju sami tražiti, prepušteni su sami sebi. Književna kritika, kritika publicističkih naslova, postavlja jedan sustav vrijednosti koji se kod nas izgubio u cjelokupnom društvenom zbivanju. To je ono što nas sve skupa muči, jer pitanje sustava vrijednosti ključno je za sve.

   Prema vašim riječima, izdavaštvo u Hrvatskoj je danas u najdubljoj krizi, od devedesetih na ovamo. Zbog čega je ta kriza tako duboka, mi smo sada ispod evropskog prosjeka objavljivanja novih knjiga tijekom jedne godine?

   – Dosta smo ispod europskog prosjeka objavljivanja novih naslova, također smo ispod europskog prosjeka prodaje knjiga po pojedinom naslovu, u odnosu na broj stanovnika. Naravno, ekonomska kriza koja traje šestu godinu za redom je utjecala na to, knjiga je nešto čega se čovjek može najlakše odreći, kao nekog luksuza. Tu je i medijska erozija koju smo spominjali, kultura općenito nije stavljena u središte zanimanja, tako da je to dosta dubok nedostatak svijesti da su upravo kultura, obrazovanje i znanost područja koja nas mogu izvući iz krize. Sada u konačnici vidimo probleme koji su se gomilali tijekom niza godina, nesustavno ulaganje u obrazovanje posljednjih dvadesetak godina sada dolazi na naplatu.

   Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti?

Koncem rujna, od 25. i 28. rujna u Rovinju počinju prvi Dani Mirka Kovača. Vi tu participirate kao njegov izdavač i prijatelj. Tko je organizator tih Dana, koja je koncepcija tih susreta?   – Organizator je Udruga Mirko Kovač, koja je osnovana u Rovinju u ožujku ove godine, predsjednica Udruge je supruga Mirka Kovača, Slobodana Matić Kovač. Ove godine će Dani biti posvećeni Kovaču, a ubuduće će se ti dani koncem rujna baviti temama koje je Kovač propitivao, izlazit će iz njegovog rada, a biti okrenute sadašnjosti i budućnosti. Ja sam programski direktor festivala, ove godine sudjeluju značajni intelektualci, književnici, s područja bivše Jugoslavije. Tu će biti Filip David, Borka Pavičević, Enver Kazaz, Davor Beganović, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Bruno Kragić, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Božo Koprivica, Mića Vujičić, Branislav Mićunović, Lordan Zafranović, Nada Gašić, Vlaho Bogišić… Programi će biti vrlo zanimljivi, dane otvaramo filmom o Mirku Kovaču, kojega je režirao Novica Milić. Imat ćemo okrugle stolove, projekciju filma »Gosti i radnici« po scenariju Mirka Kovača, režija Lordana Zafranovića, to je televizijski film čije je prikazivanje bilo zabranjeno u Jugoslaviji. Biti će bogat program, a predstavit ćemo nagradu »Mirko Kovač« koju utemeljujemo, a koja će se dodjeljivati od iduće godine. To će biti jedna regionalna nagrada za najbolji roman, najbolji esej i najbolji prvijenac, s tim da će se ona svake godine dodjeljivati za samo jednu od tih kategorija, tako da će se gledati trogodišnja produkcija u svakoj od kategorija. Selektori će biti iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Birat će po sedam knjiga iz svoje zemlje, a žiri će kasnije napraviti uži izbor od tri knjige, koje će biti nagrađene različitim novčanim iznosima. Ideja je da nagrada bude vrlo važna regionalna nagrada, i mislimo da je trogodišnji period dobar da doista najkvalitetnija djela uđu u uži izbor.   To je dosta velik projekt, tko ga financijski podupire?   – Projekt je velik, ove prve Dane Mirka Kovača poduprli su Istarska županija, Grad Rovinj, Ministarstvo kulture RH i Ministarstvo kulture Crne Gore, Ministarstvo kulture Bosne i Hercegovine, Institut za književnost Bosne i Hercegovine, nekoliko sponzora koje smo uspjeli pronaći, a za nagradu još uvijek tražimo glavnog sponzora. Nadam se da će nam doći gosti i iz drugih gradova, dogovorili smo povoljnije cijene smještaja za ta tri dana, za sve koji bi željeli doći pratiti program.

   – Tu treba dosta stvari uraditi, jedna od osnovnih je naravno pitanje političke volje. Možemo primijetiti da niti jedna politička stranka kulturu ne stavlja u središte svoga programa. To je ono što je loše, jer upravo je kultura ono što nas održava, nekakva diferentia specifica nas kao naroda, kao nešto na što se svi vole pozivati… Ne shvaća se da kultura, obrazovanje i znanost s malim novcem postižu velike rezultate, ali da ti rezultati nisu vidljivi odmah. To su uvijek višegodišnji procesi. Vi ne možete postotak građana koji čitaju povećati s jednom javnom akcijom koju organizirate. Znamo da je u zapadnoeuropskim zemljama, kojima se kao želimo približiti, postotak ljudi koji kupuju i čitaju knjige 70, 80 posto. To je nešto što se ne postiže na brzinu. Nisu Finska niti Danska sa svojim obrazovnim sustavima skočile odmah tu gdje jesu danas, nego je to proces koji traje petnaestak godina, za koji je potreban širi politički konsenzus. Mi danas vidimo da se kod nas taj politički konsenzus ne uspostavlja niti oko mnogo manjih pitanja.    

   Kada je konkretno nastalo o književnostima zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, logično je da te književnosti surađuju i da se knjige koje se objave u nekoj od tih zemalja, ako to nisu Slovenija ili Makedonija, čije je jezike ipak potrebno zasebno poznavati, moguće kupiti posvuda. Bilo je poduhvata koji su išli u tom smjeru, da li kao izdavačko objedinjavanje, da li kao tržišno, odnosno prodajno, ali niti jedan nije zaživio u punom smislu. Zbog čega?

   – Razlozi su mnogobrojni, čak često uopće nisu ideološki. Pitanje financija je tu dosta bitno, dakle niti u jednoj od tih zemalja knjižarska mreža ne funkcionira kako treba, plaćanja se ne provode na vrijeme i mnogi izdavači su se opekli i izgubili neke novce, pa više ne žele ulaziti u takve rizike, jer nemaju mogućnost naplate prodanih knjiga, a sudski sporovi koji bi se vodili su preskupi. I naravno, to je pitanje medijske potpore, nečega što je u većini tih zemalja jednostavno nestalo, odnosno nestalo je načina kako da se te knjige medijski prezentiraju, pa zatim i prodaju. Meni se čini da to teško prolazi kao ideja čisto s tog poduzetničkog aspekta premalih tržišta, gdje niti jedan izdavač nema tolike financijske moći da ulaže u nešto što će godinama donositi minus, da bi tek dosta kasnije moglo donositi nekakav plus.

Bez honorara

To nas vraća na pitanje nestanka ozbiljne prezentacije tema s područja kulture i književne kritike s prostora javnih medija. Treba kazati da nije posvuda tako, u Njemačkoj ili Francuskoj, recimo, dosta paze na to, kako u tiskanim medijima, tako i na TV.

   – Da, nije drugdje tako, ili u Španjolskoj, svugdje to postoji. Tu je to pitanje odnosa medija prema tome što publika želi. Danas se na mnogim web portalima gleda broj klikova, ali broj klikova se povećava s lošim sadržajima. Međutim, ono što se ne broji je duljina zadržavanja ljudi na pojedinom kliku. Naravno da nikada nigdje na svijetu ozbiljne teme ne mogu primati najšire mase, ali, s druge strane, bez ozbiljne ponude nije moguće raditi niti ono čemu se teži. Kod nas se svi boje da nema dovoljno financijskih sredstava da se dugoročno ulaže u neke ozbiljne projekte, tako da je na ovim našim tranzicijskim prostorima vrlo zanimljiva medijska situacija gdje unutar jednih novina ima jako kontrastnih sadržaja, po kvaliteti i po odabiru tema. To je nešto čega u zapadnim zemljama nema.    

   U jednoj Njemačkoj na jedan ovakav festival poput vašega ljudi plaćaju ulaznice. Kod vas su svi programi besplatni. Mislite li da, kada bi cijena ulaznice bila i deset kuna, da biste izgubili znatan dio publike?

   – Da, vani je to uobičajeno. Mislim da bi kod nas ljudi odustali da se ulaznica naplaćuje. Kod nas, jedino što je za sada ostalo netaknuto pred tim »zapadnim« načinom jest kultura, u smislu da vi u Hrvatskoj na kazališnu predstavu možete otići za manje od deset Eura. Sva književna događanja su besplatna, ulaznice za muzeje, galerije, su dvadesetak, tridesetak kuna. To je nešto što je nezamislivo vani. U Beču ulaz na izložbu »Miró«, koja će sada gostovati u Zagrebu, ne košta ispod dvadeset eura. To je nešto gdje još nismo krenuli stopama Zapada, i to je, s obzirom na financijsko stanje naših ljudi dobro, da široka publika može participirati u kulturnim događanjima, i da nam se ne događa elitizam. S druge strane, to za sve organizatore predstavlja probleme – na koji način dovesti ovdje neka istaknutija imena s područja kulture. Autori i manje-više cijeli organizacijski tim našeg festivala rade na volonterskoj bazi.

   Autori koji gostuju na Festivalu pristali su sudjelovati bez da dobiju honorar za nastup?

   – Da, ljudi pristaju. Stalo im je, podržavaju projekt, da tako kažem. Budžet, novac koji dobijemo od javnih sredstava i nešto malo od sponzora, to uglavnom ode na putne, hotelske troškove i hranu.

   Festival ima i likovnu komponentu. Zbog čega baš likovnost?

   – Nama je likovnost dosta važna, i u dizajnu knjiga, a radili smo i neke monografije. Čini nam se da je ta interakcija između likovnjaka i književnika na jedan način prirodna, ali i zanemarena. Tu su stvarno likovni umjetnici, i prošle, i ove godine, njih sedamnaest, napravili odličan posao. Portretirali su autore, na osnovi njihovih knjiga naslikali su serije crteža, akvarela, ulja na platnu… Oni su pronašli inspiraciju u književnosti i prenijeli je na platno. To su umjetnici mlađe i srednje generacije, a izložba će ove godine biti u Studiju Moderne galerije Josip Račić, u pravom prostoru, od 30. kolovoza do 10. rujna, tako da će se tu moći vidjeti taj nekakav dijalog između raznih umjetnika. 