Gotovo istodobno u Zagrebu i Beogradu, u knjižarama će se pojaviti najnovija knjiga Vedrane Rudan »U zemlji krvi i idiota«. Izdanje kuće VBZ iz Zagreba, donosi izbor tekstova koje je Vedrana Rudan objavila na svom internetskom blogu unatrag tri godine, gdje postiže golemu popularnost publike.

  Ova živa scena giba se u ritmu njena pisanja, reakcije čitatelja znaju biti vrlo burne i kreću se od obožavanja do mržnje i ubilačkih poruka. Sve to Vedranu Rudan potiče da piše dalje, da se obraća svojim nevidljivim, ali na reakciju uvijek spremnim čitateljima, plasirajući im detalje razmišljanja, koji – pretočeni u tekst – balansiraju na granici između fikcije i stvarnosti, uvijek bazirani na dnevnom događanju. 

  – Najčešće pišem o politici, kad mi dosadi »šaram« pa krenem na djecu, ljubav, brak, nevjeru… Vidim da su to čitateljima bliže teme. Čitava bivša Juga pročitala je moj blog o preljubu, dobila sam golemi broj poruka. Veliki broj ljudi je sa mnom suosjećao, ali je bilo i zlobnih. Oni su se čudili, »kako takva žena uopće može imati muža«! Ljudi vole »male teme«, o njima pišem za svoju i za dušu mojih čitatelja, kaže Vedrana Rudan, koja ne krije zadovoljstvo zbog goleme popularnosti koju ima na blogu. 

  – Kad sam shvatila da me hrvatski mediji definitivno ne žele, a ja ne mogu živjeti bez pisanja, prihvatila sam prijedlog svoga sina Slavena Hrvatina. On misli da je blog – pisanje bez šefa i cenzure – idealna forma za mene. Zahvalna sam Slavenu što mi je dao ideju, on i uređuje moj blog. Njemu sam posvetila knjigu, ali je urednik zaboravio ubaciti posvetu. Zato mu posvećujem ovaj intervju! Ipak nisam prihvatila njegov prijedlog da odgovaram čitateljima. Svoje tekstove ne želim dodatno objašnjavati. 

 Američke manipulacije

U zadnjem poglavlju knjige objavljen je tekt pod naslovom »Otvoreno pismo mojim čitateljima«! Nije li to ipak odgovor?

  – To je jedini put kad mi je »pukao film«! Bilo je to povodom bloga »U zemlji krvi i idiota«, koji je uzet i kao naslov knjige. Prvog dana pročitalo ga je 67 tisuća ljudi! Tekst govori o tome kako ja vidim ulogu Angeline Jolie u američkoj politici. Rekla sam da je ona kurac kojim Amerika jebe Ex Jugoslaviju. Naravno da nisam pogriješila iako mnogi s ovih prostora padaju na njene krupne suze žalosnice. »Majka Tereza« često putuje. Jučer sam je vidjela na televiziji kako miluje gladnu djecu Konga… 

  Nevjerojatno mi je kako ljudi ne vide manipulaciju. Ameri najprije razore Libiju, Siriju ili Bosnu, onda tamo pošalju Jolie da poljubi nekoliko siročića bez oca i matere, koji bi imali i oca i mater da nema Amerike… 

 Reakcije su bile zaista oštre.

  – Primjećujem da me moji čitatelji doživljavaju vrlo ozbiljno – nemaju ni malo smisla za cinizam i ironiju. Mnogi misle da sam plaćena za ovo što radim, ne pokušavam im objasniti da mi novac nikada nije donio toliko zadovoljstva, koliko ovo pisanje bez para… 

  Mislim da je uistinu fenomenalno usred noći napisati tekst, potrošim na pisanje dvadesetak ili manje minuta, a onda mi se učas javi netko iz Kanade! Internet je definitivno moj medij, ja sam pisačica kratke forme, uživam u povratnoj reakciji, koje nema u pisanom novinarstvu. Luda sam i za radijom, ali tko bi mene zaposlio? Televizija je davež. Prije nego išta kažeš šminkaju te, kamerman i tonac moraju biti dobre volje, ako nisu ni ti nećeš biti, urednik ne smije biti kukavica, a da nije kukavica ne bi bio urednik… Pa se ti opušteno kesi iako nikad ne znaš što će ti pustiti a što odrezati. Žalim televizijske rasne novinare i urednike. Internet je sloboda sa rokom trajanja. Ali, dok traje… 

 Krive procjene

Imam osjećaj da je blog, osim potrebe za pisanjem, vaša želja za komunikacijom. 

  – Tu ste u pravu. Izuzetno sam nedruželjubiva osoba. Okružena sam isključivo članovima obitelji, povremeno i prijateljima. Otkako pišem na blogu u duši mi je mir. Svakodnevno komuniciram s pet tisuća ljudi, a oko mene samo unuka, muž i djeca. 

 Možete li predvidjeti koja će tema uzburkati javnost?

  – Ne. Moje su procjene gotovo uvijek krive. Napišem tekst i pomislim: To je to! A onda vidim da čitatelji i ja nismo nabrijani na iste teme. 

 Što najviše uzbuđuje čitateljsku publiku?

  – Srbi i Hrvati. To je top-tema! Odmah se podijele na »četnike« i »ustaše« pa, na moj užas i nevjericu, udri jedni na druge. A sve djeca oko dvadesete. Često moji čitatelji i čitateljice pokušavaju detektirati tko sam »prava ja«. Jedni me drže »hladnom kujom« drugi misle da sam toplo ljudsko biće koje glumi »hladnu kuju«. Ima veliki broj čitatelja koji pišu kako bih »bila normalna kad bih dobila…« Ta me »dijagnoza«, ako je »doktor« nadahnuto napiše, zna nasmijati do suza. Znaju koliko godina imam, a ipak misle kako bi ženi sa stotinu boleština samo jedan organ mogao riješiti sve probleme. 

 Što je najviše razočaralo vašu čitateljsku publiku?

  – Mislim da je to bilo kad sam za Index izjavila da Gotovina za mene nije zločinac. Moram priznati da toliku količinu mržnje »preko Drine« nisam očekivala. S ove strane na istu su temu »veliki Hrvati« zlobno uživali jer me drže »srboljupkom«! 

  Mrzim podjele na »nas« i »njih« i užasavam se što Kroacija postaje Kronazzija na čemu inzistiraju naši političari svih boja, svaki na svoj način, jer im je lakše građanima uvaliti mržnju i lupati ih pendrekom po leđima, nego za njih naći posao. 

 

Jače od pameti

Zar niste mogli, recimo, zaobići temu o Gotovini? 

  – Volim sebi ugađati. U tekstu nikad ne kalkuliram, uživam u govorenju moje istine. To je jače od pameti! Da nisam takva, imala bih dobar posao i bila u trci za gradonačelnika Rijeke, što mi je i ponuđeno. A možda bih i pobijedila, ljudi su siti ovih starih… 

 Bi li vas zabavljalo da budete riječki Beppe Grillo?

  – Ne bi. Ne osjećam potrebu da vladam ljudima. Znam lagati, ali me to ne zabavlja. Ljude je lako navući. Pogledajte Bandića! Svi znamo kakav je to čovjek pa ipak će kao najpošteniji opet postati gradonačelnik glavnog grada Hrvatske! On je inkarnacija svega što nam u politici ne treba – savršeni manipulator! 

 Zašto se niste uključili u trku za gradonačelnicu?

  – Nude mi da uđem u politiku od 15. godine. Zadnja sam osoba za takvo nešto. Vučica sam samotnica i nema šanse da uđem u neku stranku! Ni u komunizmu, kad sam kao novinar morala biti član Partije, nisam baš bila poslušna. Dvanaest godina nisam plaćala članarinu! Kada je HDZ došao na vlast, mislili su da sam »njihova« – mogla sam imati moć i pare. 

  Odbila sam. Ponekad mi je žao što nisam iskoristila priliku. Da sam moćna moja djeca ne bi bila zadužena u »švicarcima« i ne bi bijedno živjela. Govorim o visokoobrazovanoj djeci koja su zaposlena. Srce me boli kad se sjetim kako žive djeca koja nisu zaposlena… 

  Krediti u švicarcima najveći su zločin koji se dogodio građanima Hrvatske – strane banke uz blagoslov naših političara pobile su sto tisuća hrvatskih građana, plus njihove potomke! A vlast nam još uvijek prodaje tezu da su četnici naš najveći problem! Moj osobni četnik zove se Privredna banka. 

 Vratimo se pisanju o politici i to svjetskoj. Amerika je vaša top-tema!

  – Na taj način, vrlo pretenciozno, pokušavam otvoriti oči svojim čitateljima. Čini mi se da zahvaljujući našim medijim ljudi ne razumiju koliko je Amerika zlo! Obama je definitivno jedan od najvećih zločinaca u povijesti svijeta, njemu ništa nije sveto, danas mu za uništavanje bilo koje zemlje ne treba čak ni povod. 

  Sirija me u posljednje vrijeme posebno brine, jer vidim kako naši političari isporukom oružja »pobunjenicima«, zajedno s Amerikom, ubijaju sirijsku djecu. A onda nas s HTV-a pozivaju da toj istoj dječici pomognemo… Živimo u fašizmu s najvećim »F« otkako fašizam postoji… 

 Niste se libili ni kritiziranja izraelske politike.

  – Jedina sam u Hrvatskoj – i to na židovskoj TV – rekla da je država Izrael »Hitler 21. stoljeća«, pa sam preko noći postala najveći hrvatski antisemit, čak sam dospjela na listu antisemita State Departmenta! 

  Sramotno je kako hrvatski mediji šute o Palestini. Hrvatska politika postala je rektalni uložak Amerike i Izraela. Jedini glas razuma na tu temu je Zlatko Dizdarević s kolumnom u Novom listu, koji nama što smo već izgubili svaku nadu – sja u tunelu usred mraka… Divim se njegovoj hrabrosti i njegovu poznavanju teme. Svaka čast i uredniku koji pušta njegove tekstove. Sigurna sam da Dizdarević sitno broji. 

 Kukavičluk i glupost

Izgleda da je naivnost i nerazumijevanje, odlika običnog čovjeka.

  – Kad bi čovjek stvarno spoznao tko je i u kakvom svijetu živi, malo ih se ne bi ubilo. Ipak se ne ubijamo iako je danas informacija o svijetu u kome živimo dostupnija nego ikad. 

 Kako onda tumačite da se ljudi ne bune, pogotovo u Hrvatskoj, gdje je voda zaista došla do nosa?!

  – Hrvati imaju snažnu potrebu da se uvuku u guzicu svakom gospodaru. Potpuno im je svejedno jesu li to partizani, Amerikanci, Nijemci, Talijani, ili, u posljednje vrijeme, veliki Hrvati koji su komunisti presvučeni u naciste. 

 O čemu se radi? Je li u pitanju strah ili ziheraški mentalitet?

  – Možda sam u krivu, možda ne vrijedi cijeli narod proglašavati podaničkim smećem, ne govorim o dojmu, već o činjenicama: devedeset posto Hrvata bijedno živi, a nikome napamet ne pada da iziđe na ulicu! To mi je toliko grozno da ne znam što reći! Koktel kukavičluka i gluposti, potrebe za klanjanjem moćnicima, makar bili i zločinci! Narodi siromašni poput nas, svi pružaju otpor – Bugari, Rumunji, Grci, Slovenci, Ciprani – svi su na ulicama. Samo je nama uvijek dobro. Odvratan je osjećaj živjeti u ovakvoj zemlji. 

  Pisala sam i tome, a onda su me čitatelji pitali zašto ja ne iziđem na ulicu. Zato jer oni za čija bih se prava borila – ne zaslužuju moj izlazak. Izdali bi me prvom prilikom. Uostalom, preda mnom baš nema mnogo godina pa nema potrebe da ga trošim na promašenu akciju. 

 Kakve su reakcije publike na »crkvene teme«? 

  – Budući da smatram kako je katolička crkva u Hrvata (i ne samo u Hrvata) zločinačka organizacija, o tome mogu pisati samo na blogu! Prema mojim tekstovima i o crkvi ljubljanska glumica Violeta Tomič igra monodramu »Kurba« u režiji Mare Bulca. Predstava je u Sloveniji postigla veliki uspjeh pa sam tekst ponudila zagrebačkom »Kerempuhu«. No Duško Ljuština, navodno hrabar direktor kazališta, nije mi ni odgovorio! To držim nepristojnim. Pretpostavljam da će reći da tekst nije dovoljno dobar da bi se igrao u Metropoli. Sigurna sam da je moj tekst predobar da bi se igrao u Metropoli. 

 Što kažete o novom papi? 

  – Sviđa mi se »mot« novog pape, što pokazuje da u katoličkoj crkvi vuk može promijeniti dlaku. Ćud? Nema šanse! Tražiti od pape da bude toplo, pošteno ljudsko biće, isto je kao očekivati od NATO-a da svijetom širi mir i dobro. 

  Čula sam da nekim sirotanima pere noge. Ne vjerujem Katoličkoj crkvi ni kad darove donosi. Novi papa je vrhunski glumac.