Živimo u svijetu i u vremenima paradoksa; naravno, sama po sebi ta spoznaja, koliko tragična, toliko i komična, nije nikakvo otkrivanje tople vode, ali zna biti krajnje iznenađujuća, posebice »na terenu« literature, (na)pisane riječi u najširem smislu tog značenja. Naime, vjerojatno se nikada u svekolikoj povijesti umjetnosti nije toliko puno pisalo (i jednako tako vjerojatno manje čitalo), kao što se to čini danas, a ujedno nikada nije bilo manje velikih spisateljskih ostvarenja koja bi obilježila našu (srednjo)europsku kulturu, kao što je to slučaj s razdobljem u kojem živimo. U usporedbi s ranijim epohama, čini se kao da ih gotovo i nema.

Monumentalan stvaralački opus

Međutim, uvijek i u svemu ima izuzetaka, a jedan je takav, bez ikakve sumnje, veliki mađarski pisac Péter Nádas kojeg već godinama svrstavaju u najuži krug mogućih laureata Nobelove, dakle najprestižnije svjetske književne nagrade, a svojim opsežnim, zapravo u svakom pogledu monumentalnim stvaralačkim opusom, to i više nego zaslužuje. A, Nádas koji je prešao 80-u godinu života, što znači da slobodno možemo govoriti i o jednom zaokruženom djelu, u svojim čudesno i virtuozno fabuliranim romanima i pričama (ne isključujući niti eseje), »baroknom«, raspojasanom širinom obuhvatio je cijelu našu epohu propitujući i problematizirajući, često do najsitnijih detalja, bitne sadržaje čovjekova života i svijeta, od onih najapstraktnijih rasprava do naizgled svakodnevnih, trivijalnih tema koje sve zajedno i simbolički i stvarno obilježavaju prostor i vrijeme u kojem, odnosno s kojim živimo.

Svojim genijalnim rukopisom izbrisao je sve žanrovske razlike: romani, priče, eseji, pjesme, dnevnici, dokumentarna proza, putopisi, filozofski traktati, znanstvene rasprave, maestralne opservacije o umjetnosti, posebice glazbi (veliki je znalac i ljubitelj klasike) i slikarstvu (strastveni je fotograf), suptilna istraživanja velikih povijesno-političkih sinteza i kulturoloških (s)lomova, uz ogromno, gotovo enciklopedijsko poznavanje materije koju obrađuje, sve je to brojnim, filigransko (po)vezanim nitima, »paralelnim pričama« bravurozno (u)vezao u jednu cjelinu: istina koju je često iznimno teško i komplicirano pratiti, ali tko se upusti u ovu zahtjevnu i složenu duhovnu avanturu svladavanja, u pravilu obimnog i zahtjevnog teksta (primjerice na romanu »Paralelne pripovijesti« ispisanom na preko 1.500 stranica »gusto sročenog štiva« radio je punih 18 godina) na kraju će, više nego izvjesno biti bogato nagrađen čitavim slapovima antologijskih misli i rečenica, koje (o)dišu životnom vjerodostojnošću, bez koje nema, niti može biti velike, autentične umjetnosti.

Književna remek-djela

Nádaseva remek-djela, prije svega mislim na romane »Knjiga sjećanja« (1986.), »psihološki roman pisan (dugih dvanaest godina) na tragu Marcela Prousta, Thomasa Manna i magičnog realizma«; »Paralelne pripovijesti« (2005.), djelo u kojem kroz višestoljetnu povijest Srednje Europe, odnosno Mađara, Židova, Nijemaca i Roma, prati i isprepliće tragične društvene i kaotične političke okolnosti njihova života, spojena s tjelesnim/erotskim i magičnim, ali i filozofskim i moralnim iskustvom, odnosno dilemama i pitanjima; »Strahotne priče« (2022.), panoptikum čudesnih likova koji sa svojim demonima, koje pokreću ogorčenost i zloba, žive u jednom selu na obali Dunava, a pretvara se na tragu Louisa Ferdinanda Celinea u krimi priču u kojoj autor pokušava odgovoriti na pitanje što je to zapravo ljudsko biće; »Divna povijest fotografije« (1995.) hommage je umjetnosti fotografije i »svima koji žele ovjekovječiti druge i sebe u kratkim trenucima prolaznosti«, a »Kraj jednog obiteljskog romana« (1977.), zapravo je povijest vlastite obitelji i njezinih židovskih korijena koja je, po riječima Péterova djeda »poslije pada Jeruzalema obišla već šest krugova po krugu beskonačnosti« i stoga se ispunjen zebnjom i neizvjesnošću pita na koji će način napraviti i sedmi?

Značaj autorova rukopisa

Svi navedeni romani čine neraskidivo jedinstvo, jedinstvenu sagu kroz koju je jedino i moguće pojmiti i dokučiti veličinu i značaj Nádaseva rukopisa. Naravno, moguće ih je (pro)čitati i izdvojene iz cjeline i svaki za sebe ništa ne gubi na svojoj ljepoti i uzbudljivosti, ali kada se ta monumentalna saga ispisana na nekoliko tisuća strana (sva su navedena djela prevedena i na hrvatski jezik, prije svega zahvaljujući neumornoj Xeniji Detoni, ali dijelom i Kristini Peternai-Andrić, čijim zaslugama i prevoditeljskoj upornosti i znanju upoznajemo nama susjednu, a u svakom pogledu veliku i bogatu mađarsku kulturu i literaturu), pozorno iščita u cjelini tek onda počinjemo razumijevati zašto Nádas uživa tako veliko uvažavanje kod čitatelje, kritike i što je možda najvažnije svojih kolega pisaca koji ga, gotovo unisono i to s pravom drže za velemajstora, odnosno p(rv)osvećenika pisane riječi. Tada i shvatimo kako i zašto mu je bilo moguće napisati »otvoreno«, naizgled nedovršeno djelo, a u biti sveobuhvatnu enciklopediju naše epohe o kojoj je upravo novodobna mađarska literatura (György Konrád, Tibor Déry, Gyula Illyés, Béla Hamvas, Sándor Márai, Imre Kertész, Péter Esterházy, Gyula Krúdy, László Kraszahorkai, Dezső Kosztolányi, Magda Szabó, na svoj način i filozofi György Lukács, István Bibó i Ágnes Heller i drugi) ispisala veličanstvenu biblioteku nezaobilaznih, fundamentalnih knjiga bez kojih bi naša (srednjo)europska kultura bila uskraćena za jedinstvenu panoramu ideja koje su kroz međusobnu polarizaciju oblikovale sliku i (s)misao našega doba.

Dionice povijesti

Nádas nam je toliko bliži i razumljiviji, jer u njegovom rukopisu prepoznajemo isti život i isto iskustvo koji i nas same dotiče; na koncu mađarska i hrvatska povijest stoljećima su toliko bile isprepletene i povezane da ih je gotovo nemoguće razdvojiti. I utoliko je važnije čitati Nádasa, jer ćemo zahvaljujući njegovom impresivnom djelu možda bolje pojmiti i lakše svladati barem pojedine dionice naše vlastite povijesti i tako naučiti i one lekcije iz naše »slavne prošlosti« od kojih još uvijek okrećemo glavu, sve u strahu kako u ogledalu možemo ugledati i ono što nikako ne bi željeli vidjeti. Laž, licemjerje i karikaturu. Nádas sve dovodi u pitanje, ništa mu nije sveto; on je svojim (post)modernističkim umijećem i mišlju »prerastao probleme duha i napregnutosti duše«, a u međuprostoru obilja rečenica koje kao da eruptiraju iz vulkana njegove proze, spajaju i nemoguće, razaraju banalno i naizgled nedodirljivo; njegova se misao »uvlači« u sve pore našeg vremena i prostora, ali evo novog paradoksa kojih je u njegovom rukopis pregršt. Nádas, iako skeptik, ujedno je i nepopravljivi optimista, jer u naborima njegova teksta stalno je prisutna vjera da iako svijet izvjesno ide dođavola, usprkos svemu postoji mogućnost spasa, a ako baš i mora (iz)umrijeti, onda neka to (u)čini na najljepši mogući način, neka »umire u ljepoti«. Ljepota je uzvišena, istina nije korisna, ali ako je nema, onda ni život stvarno nema smisla.

Ta jedna suspregnuta (samo)ironijska nota stalno je prisutna u Nádasevom rukopisu i njima »zaklapa« stranice svojih knjiga koje kao da plutaju u nekakvoj »uzvišenoj prozračnosti«, u kojoj je sve, pa i ono najsloženije i najzakučastije, zapravo jednostavno i jasno. A, upravo se u toj jednostavnosti krije magična alkemija njegove literature, snaga i veličina njegovih romanesknih likova i slika koji žive u začudnoj simbiozi, u kojoj sve teče »paralelno«, u kojoj je sve ujedno i moguće i nemoguće. Tu prepoznajemo tako često naglašavanu bliskost Nádasa i Antona Pavloviča Čehova, kojeg je mađarski pisac toliko uvažavao da ga je čak i zvao »nenametljivim učiteljem«.

Nostalgie reciproque

Uzajamne strasti (nostalgie reciproque) usmjerene jedna drugoj, evo novog paradoksa, »čuvaju« našu slobodu, prije svih, slobodu stvaralaštva koja se jednako grozničavo provlači i osjeća u slikarstvu Pabla Picassa, književnosti Jamesa Joycea, glazbi Josepha Haydna ili Igora Stravinskog; uostalom zar glazba, slikarstvo i fotografija nisu neka, posebna vrsta književnosti, književnosti na drugi i drukčiji način iskazane/oblikovane? Zašto? Pa jednostavno, groteska, ironija, sarkazam, cinizam, ne kao oružje slabih, već kao vrsta nužno, iznuđene samoobrane, najelegantniji su put »ozbiljenja duha«; naime kada se čovjek (po)stavlja pred djelo (roman, simfonija, pejzaž, portret, ili bilo što drugo) i sam potaknut veličinom djela, postaje djelo. Ako nema te sinergije, nema ni katarze, nema ni umjetnosti, a samim time nema niti nas kao ljudskih bića, već (p)ostajemo u svijetu sjena i sami sjene sebe samih.

Možemo se tomu opirati koliko god želimo, ali u tom svijetu ostajemo zarobljeni i upravo svekolika Nádaseva književnost nije ništa drugo do traženje izlaza iz tog labirinta, snoviđenje mogućnosti koje su tu oko nas, ali koje su nam nedohvatljive i(li) neuhvatljive sve-jedno, ukoliko se ne znamo, ne možemo ili ne žalimo na pravi način odrediti prema stvarnosti. Utoliko je zadaća književnosti i uloga pisca da nam u tomu pomognu. Ali, to je stara i duga priča, stara koliko i sam svijet i ne ovisi samo o nama samima, već i o nizu stvari, paradoksima koje nije moguće pojasniti drukčije, no što ih je pojasnio Johann Georg Hamann (1730. – 1788.): »Od onoga koji tvrdi da Bog nema, samo je gluplji onaj koji tvrdi da Boga ima.«

Koja je uloga pisca?

O dijelu tih i takvih »priča«, nedavno se u nas pojavila nova knjiga (od pet) eseja Pétera Nádasa »Pisanje kao profesija«, u izdanju Frakture (Zaprešić) i u prijevodu s mađarskog Xenije Detoni, koja se zapravo formalno bavi autorovim promišljanjima o tomu što je to pisanje; upoznaje čitatelja sa sredstvima i postupcima kojima gradi ritam, tempo i strukturu teksta i zašto (kao) pisac tako pomno bira i(li) odbacuje riječi, pita se kakva je uloga pisca, kako nastaje tekst. Ili, kako je rečeno u recenziji ovog djela, to je knjiga o tomu »koliko u tekstu znači tišina, zašto pisac bira neke riječi, a druge ne, kakva je uloga onih izbrisanih riječi ili pasusa, što se događa s istraženim, a nikada upotrijebljenim«.

U svojim esejima P. Nádas nas (u)vodi u čaroban svijet pisanja i knjiga s nevjerojatnom lakoćom spaja sve svoje ljubavi-od klasične glazbe do impresivnog poznavanja fotografije, kao zanata i kao umjetnosti. »’Pisanje kao profesija’ knjiga je velikog znalca i još većeg pisca, autora koji promišlja svaku riječ i rečenicu, strukturu, vidljivo i nevidljivo, ritam teksta i njegovu cjelinu.« Kao što je u skladanju stanka važna jednako kao i nota, tako i u pisanju »prekrižene ili izostavljene riječi ili pasusi« imaju značenje kao što ga imaju i odabrane riječi i umetnuti dijelovi teksta.

Analogno tomu, Nádas ističe i i dihotomiju zaborava i sjećanja bez čega zapravo nema ni priče, niti pisanja kao umjetničkog čina. U eseju »Na bojama tmine« (izvorno tiskan u tjedniku »Élet és Irodalom«), praveći paralelu sa svijetom fotografije u koji je beznadežno zaljubljen, ironično je konstatirao kako je vrijeme »autentične« umjetnosti prošlo i kako je zahvaljujući čudima moderne tehnologije, u konkretnom slučaju digitalne slike, »odzvonilo svemu dramatičnom« (čitaj: ljudskom), pitajući se hoće li čovjek, u svijetu koji se mahnitom brzinom mijenja, uspjeti obraniti svoju posebnost i jedinstvenost?

Kontrast suprotnosti

U nestajućem svijetu »analogne fotografije«, u kojem camera obscura nije apstrakcija i(li) špekulacija, već prirodna pojava i rezultat spoznaje kontrasta i emisije svjetla, Nádas je naglasak stavio na pojam »kontrast suprotnosti«, na čemu se zapravo i temelji i njegova literatura. U tom duhu pisac se referirao na američkog filozofa Richarda Rortyja koji je ustvrdio kako »digitalno fotografiranje predstavlja univerzum u kojem nema odgovora, jer nema ni pitanja, a nema ni brige, jer nema ni problema«. A, Nádas ističe: upravo je literaturi i umjetnosti uopće potrebna »tmina, jer svladavanje slabosti postalo je važno već i zato što (i) ja kao pisac upravo pišem strahotne priče, pa ukoliko je pripovijest strašnija, odnosno što se više napaja iz magičnih i arhaičnih slojeva ljudske svijesti, utoliko se mora imati pronicljivije poglede i pronicljivije oko«.

Središnji esej knjige »Pisanje kao profesija« (objavljen u časopisu za književnost, umjetnost i kritiku »Műút«) nosi istoimeni naziv i odmah u uvodu teksta Nádas pokušava naznačiti ključni problem koji ga kao pisca tišti i kojeg definira kao »nijemu poetiku«, a zapravo predstavlja »plod obavljenog rada koji nije zapisan, a ipak se nalazi u tekstu«. I dodaje: »Mogao bih još dosta toga nabrajati. Mnoštvo sličnih negativnih i pozitivnih odluka ocrtava nijemu, no za iskusnog čitatelja itekako uočljivu poetiku. Način oblikovanja riječi. Izmjena rečenične sintakse, muzikalnost zvučanja riječi. Izmjena rečenične sintakse u interesu ritma teksta. Tempo kojim duge i kratke rečenice smjenjuju jedna drugu, proporcije takvih ritmova…Ugradnja tuđih tekstova u vlastiti, referiranje na tuđe tekstove, citati, prerade…Međusobni omjeri opsega i intenziteta različitih niti zapleta…Omjeri simetrija i asimetrija, odnosno njihovo prigodno definiranje na konkretnom mjestu u tekstu«. I u svemu dolazi do punog izražaja »beskrajno obilje jezika«, ali bez odabira »pravih riječi i rečenica« nije moguće (iz)graditi književno djelo. Kako bi bilo jasnije što »pisac želi reći«, Nádas se poslužio prispodobom stvaralaštvu mađarskog nobelovca Imre Kertésza, koji svjestan kako artikulirajući stravične, traumatične teme nacističkih logora smrti, lako može »kliznuti« u neželjenu patetiku i stoga je »namjerno obmanuo« svoje čitatelje kako bi pomislili da je predmet njegova rukopisa Auschwitz, a zapravo je predmet njegova rada jezik. Auschwitz je tema, ali je treba razlikovati od predmeta, od pitanja kako pronaći jezik za pripovijedanje o temi koja će svakim svojim djelićem pružati otpor priči.

Snaga riječi

Takve oštre, granične situacije, kakve se rijetko nalaze u književnosti ostaju »usidrene« u humanističkom nasljeđu, ali Kertész je uspio i tu granicu prevladati, jer doživljaj Auschwitza nije pojedinačan, iako ga proživljavaju pojedinci (»masovnost poništava osobno«); ne možemo na njih zaboraviti, iako im je sudbina neispripovjediva. Ono što nije osobno, toga se ne možemo ni sjećati, a bez sjećanja nema ni pripovijedanja. Kertész vidi da je čovjek upravo takav kada mu ponestane osobnosti; bez individualnosti nema priče koja se o njemu dade ispričati. Literatura mora snagom svojih riječi, ali i onog neizgovorenog, natjerati čitatelja da prestravljen ne okreće glavu od onoga što vidi, pa i onda kada pred time zatvara oči, već da izravno u oči pogleda predmet pisanja, dakle jezik koji mu otvara ponor koji pred svima nama zjapi i prijeti.

Po Nádasu tzv. nijema poetska struktura daleko je važnija, ne samo od fabule, već i od samog teksta, odnosno njega prvenstveno ne zanima samo značenje riječi, već i njezin zvuk. A on ovisi i o zarezu, ispisivanju duge i(li) kratke rečenice, zapravo ovisi o logici koju slijede (ne)ispisani pasusu: »Nijema poetska struktura mora u sebi nositi opsege i naglaske, a pritom ni sekunde ne smije zanemariti da ljudsko biće, doduše, teži harmoniji, no svojim postupcima potiče disharmoniju i rasplamsva kaos«, zaključio je. Istaknuo je i važnost jačine zvuka rečenice, kao i snage koja se u rečenicu ne ugrađuje i ne predočava samo refleksivno, ili autorskim komentarom. Za njega postoje tzv. potrebno glasne rečenice, kao i nepotrebno glasne rečenice, a tvrdi kako nikako ne smijemo zaboraviti ni »nepotrebno glasne rečenice koje su potrebne«, a jednako tako i »tihe rečenice, mučno ili nepotrebno tihe, ali koje su s aspekta konteksta potrebne«; zapravo kombinacije su bezbrojne i stoga treba znati prepoznati kada što treba primijeniti ili izostaviti.

Profesionalna poniznost pisca

Osobna spoznaja o bilo kojoj temi ima svoje smjerove i granice, a kako im se krugovi prožimaju, ne mijenja se samo po položaju, već formiraju i čitavu mrežu, nizove svojih slojeva. A, sve to ima i svoje mjesto i trajanje u vremenu i prostoru, čime je Nádas zapravo želio reći kako svaki pravi pisac mora posjedovati »profesionalnu poniznost« prema znanju, ali jednako tako i prema neznanju. I svoj sjajan esej o pisanju zaključuje riječima: »Kao što su muze lijepo upozorile Hesoida da pod istinom mora razumjeti i njihove laži svih vrsta, pa i stalnu potrebu za laganjem. Isključim li fabulu, isključio sam i fantaziju. Baveći se pripovjedačkim poslom moram ne samo postaviti katalog znanja u vezi sa svakom rečenicom i rečeničkom pozicijom, nego i uspoređivati katalog stvari koje se mogu znati s katalogom onih koje se ne mogu znati, kako bismo jasno vidjeli što je inherentno osobi, njezinim očitim i skrivenim osobinama, odnosno što pripada njezinu položaju, a što uzorku, u čemu je ona, čak i sa svojim još od bogova dobivenim osobinama, samo jedina, unikatna verzija«.

Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. godine u Budimpešti u židovskoj obitelji. Njegov otac Lászlo Nádas (pravim prezimenom Nussbaum) i majka Klara Tauber bili su komunisti i početkom Drugoga svjetskog rata uključili su se u ilegalni, antifašistički pokret otpora, ali kada je sredinom listopada 1944. u Mađarskoj uz pomoć nacista bio svrgnut diktator, admiral Miklós Horthy, i kada su na vlast došli mađarski fašisti (Strelasti križevi/Nyilaskeresztes Part), pod vodstvom odanog Hitlerovog saveznika Ferenca Szalasija, majka je sa sinom pobjegla u Bačku, kako bi se sklonila pred novim antisemitskim pogromima koje je režim bitno intenzivirao. Ali, neposredno pred opsadu Budimpešte, vratila se s Péterom, kako bi bila bliže suprugu i zajedno su, zahvaljujući pomoći rodbine Aranyossi (poznati novinar Pál Aranyossi bio je Péterov stric) uspjeli preživjeti sve ratne strahote. Po uspostavi nove komunističke vlasti u Mađarskoj, Nádasevi su zauzeli uplivna mjesta u državnoj upravi, ali interesantno je napomenuti da su, iako Židovi i komunisti, oba svoja sina (u međuvremenu Péter je dobio brata Pála) krstili u Reformiranoj (Kalvinističkoj) crkvi; međutim tijekom 1955. majka im iznenada umire, a da tragedija bude veća, tri godine potom je i otac, tada šef odjela u jednom od ministarstava, izvršio samoubojstvo, budući je bio oklevetan za pronevjeru. Iako ga je sud ubrzo oslobodio svih optužbi, nije mogao podnijeti sramotu i digao je ruku na sebe. I tako su Péter i njegov bratom, u najosjetljivijim godinama života i sazrijevanja ostali bez oba roditelja, a nad njima skrbništvo je preuzela njihova rodica Magda Aranyossi. Péter je 1961. godine upisao studij novinarstva i fotografije, ali morao je i raditi, jer se u skrbničkoj obitelji živjelo i više nego skromno.

Piščev životni put

Tijekom 1963. napustio je studij i zaposlio se u budimpeštanskom časopisu Pest Megyei Hirlap, u kojem je između ostalog bio zadužen i za komentiranje kulturnih događaja, prikaze novih knjiga, dramskih predstava, koncerata i izložbi. Počeo je kao dramaturg surađivati na pojedinim kazališnim projektima, stekao je ugled kao vrstan fotograf, a u to je doba (1962.) upoznao i svoju buduću suprugu Magdu Salamon (vjenčali su se tek 1990.) i zahvaljujući njezinoj potpori i vjeri kako će svojim talentom ostvariti »pristojnu« književnu karijeru, Péter se 1969. odlučio baviti jedino i živjeti isključivo od pisanja. Na tu, po njihovu zajedničku budućnost krajnje neizvjesnu odluku utjecale su i neke vanjske okolnosti; naime nakon što je u kolovozu 1968. godine vojnom intervencijom i upadom trupa Varšavskog pakta (u kojem su sudjelovale i mađarske postrojbe) pod vodstvom Sovjetskog Saveza, na teritorij Čehoslovačke nasilno bilo ugušeno Praško proljeće i onemogućeni reformski procesi u pokušajima stvaranja novog, »ljudskog« lica socijalizma za koji su se zalagali Aleksandar Dubček i demokratsko, antistaljinsko krilo unutar vladajućeg KPČ, Nádas je zgrožen ponašanjem mađarskog partijskog vodstva i bezrezervnom, sluganskom potporom koju su iskazali Kremlju, napustio novinarski posao, ne želeći »više služiti takvom režimu«, a nakon 15-ak godina (1984.) kada je već stekao međunarodnu književnu reputaciju, napustio je Budimpeštu i povukao se u zapadni dio zemlje, u maleni Gombosszeg kako bi mogao u miru živjeti i pisati.

I danas tu živi i tek povremeno dolazi u svoj budimski stan, prije svega kada mu je zbog potreba pisanja neophodan rad u tamošnjim arhivima. Naravno, u početku je kao »slobodnjak« živio krajnje teško; budući je režim znao da zastupa antisovjetske i liberalne političke stavove, njegovi su tekstovi teško nalazili izdavača. Svjestan toga, »dragovoljno« se povukao u izolaciju (jedino se družio s uskim krugom sličnomišljenika, poput Esterházija) i uglavnom je svoje radove tiskao kod zapadnonjemačkih izdavača, odnosno od ranih 70-ih godina minulog stoljeća, u nekoliko je navratio duže vrijeme proveo u Njemačkoj gdje je koristio stipendije pojedinih tamošnjih uglednih fondacija, primjerice Akademie der Künste u Berlinu (u čije je članstvo i primljen kao redovan član 2006.), Humboltdovog sveučilišta, Staatsbibliotheke, Instituta za napredne studije i slično.

Brojna priznanja

Za svoj književni rad primio je brojne nagrade i priznanja; prva »velika« priznanja u svojoj domovini primio je tek 1989. (Nagrada za doprinos nacionalnoj umjetnosti), odnosno 1992. i 1993. kada je primio Kossuthovu nagradu i kada je izabran u Akademiju književnosti i umjetnosti Széchenyi. Od važnijih međunarodnih priznanja treba spomenuti njemačku Nagradu za europsku literaturu (2014.), priznanje za najbolju stranu knjigu u Francuskoj (1998.), nagradu Sajma knjiga u Leipzigu, Austrijsku državnu nagradu za doprinos europskoj književnosti, a po riječima samog autore najdraža mu je Nagrada Franz Kafka (2003.) koju je dobio za cjelokupan spisateljski rad, nakon što mu je u Češkoj bila objavljena zbirka priča, naslovljena »Dom gospođe Klare«, jer nosi ime pisca kojeg smatra bastionom naše moderne kulture i civilizacije uopće. Usput rečeno, u razgovoru s češkim novinarima povodom dodjele priznanja, na pitanje koga najviše cijeni od mađarskih autora, Nádas je sve iznenadio, jer nije naveo nikoga od svojih ranije često spominjanih uzora ili slavnih kolega i prijatelja, već je spomenuo pjesnike kao što su Imre Oravecz, Ádam Nádasdy i Dezső Tandori. Ali je također istakao kako Jaroslav Hašek, Josef Škvorecký, Ladislav Fuks, Ivan Olbracht i Bohumil Hrabal, uz češki film i klasičnu glazbu (Bedržich Smetana, Antonin Dvoržák i Leoš Janáček) predstavljaju okosnicu njegove literarne, uopće umjetničke inspiracije.

Kao pisac, kako sam već rekao, Nádas je iznimno plodan; prvu zbirku kratkih priča »Biblija« tiskao je 1967. godine, odmah potom (1969.) i »Igru potrage za ključem«. Potom su uslijedili njegov veliki romani o kojima sam prethodno već nešto rekao, ali ponovno bih spomenuo grandiozan roman »Paralelne pripovijesti«, doslovno savršenstvo pisane riječi u kojem je mnoštvo naizgled nepovezanih i neovisnih priča stopio u jednu fascinantnu cjelinu koju veže (ne)sigurnost sjećanja. Također bi trebalo iz njegova velikog opusa istaknuti još poneka djela kao što su: »Godišnjak« (1989.),; zbirku priča »Minotaur« (1997.), knjigu eseja »O nebeskoj i zemaljskoj ljubavi« (2001.), te knjige u kojima povezuje priče i fotografiju, kao što su »Nešto malo svjetlosti« (1999.) i i »Vlastita smrt« (2004.), da bi 2010. izdao pod nazivom »Pjev sirena«, svoje izabrane drame. Prije toga, 2006. godine, izašla je knjiga razgovora koju je sa slavnim piscem uradila poznata mađarska novinarka i publicistkinja Zsófia Mihancsik.

Tragično osjećanje života

Nádasevi, prije svega bezvremenski romani, ne govore samo o »tragičnom osjećanju života« i prolaznosti, već su i zorna potvrda koliko i zašto nam je umjetnost, napose književnost, tako važna. Mentalno i moralno. Svojim je djelom, koje kao da nas izravno pogađa u dušu, još za života postao besmrtnim, jer je svojim gotovo akrobatski skrojenim rečenicama ostavio upečatljiv trag o svim onim temama koje nam se duboko, poput oštrice noža zasijecaju pod kožu i koje sudbinski oblikuju naše biće u prostoru i vremenu. I tjelesno i duhovno. U njegovoj literaturi nema mjesta nikakvom prikrivanju ili ublažavanju (whitewashing) stvari, pojava i(li) međuljudskih odnosa; čitajući njegove romane »postajemo nelagodno svjesni vlastitog tijela« i utoliko Nádaseva misao uznemirava i plaši, odnosno tjera nas da je propitamo iz svih mogućih rakursa, unutar svih povijesno-političkih kontekstualizacija i paradoksa i u tom smislu »duh slobode uvijek je nijemi predio naših osobnih i kolektivnih sunovrata«. Analiza fenomenologije »mađarstva« (u »Paralelnim pripovijestima«), odnosno Nádasev obračun s mađarskim nacionalističkim resentimentima sigurno ima antologijsku vrijednost, a dobro bi došao i nama u Hrvatskoj kao neka vrsta »instruktivnog lekcionara« u cilju dodatnog ojačanja građanske »higijene duha« prema nacionalističkim demonima naše domaće izrade i ideološke kuhinje.

Iako Nádas piše »ubitačno jasno«, a njegov je rukopis više nalik kriku čovjeka koji se oslobađa boli, cijela se ta složena kirurška operacija literarnim instrumentarijem izvodi samo i jedino stoga, kako bi spasio, sačuvao barem dio, djelić, »ono malo duše« što je (ako je) preostalo u nama. Život je natopljen strašću, kaže Nádas i utolὶko je fatalno tjelesan, a kada to kroz sukob ličnog i kolektivnog, dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, slobode i ropstva eksplodira, tada spoznajemo puninu i tragediju paradoksa koje živimo. Sve normalno može postati nenormalno i obrnuto. A, s time se treba znati suočiti i nositi. Za to treba imati hrabrosti; ne za (po)ginuti na bojnom polju, već se (iz)boriti za život. Jednostavno – treba znati. A, Nádas to naprosto zna i utoliko je njegovo književno umijeće, djelo istinskog genija.