RIJEKA – Prema svim kriterijima procjene književnog djela, »Podudarnosti« (Naklada Val, Rijeka, 2020.) su do sada najkvalitetnije književno ostvarenje riječkog rockera i književnika Vlade Simcicha Vave.

Dosadašnjim je svojim djelima (»Odstranjivač ljubavi«, 2012.; »Srce od gume«, 2014. i »Canzoni d’una volta«, 2017.) Simcich na dojmljiv način u hrvatsku književnost unio regionalno-generacijski rockerski riječki kôd, a s »Podudarnostima« nedvojbeno – iako su Rijeka i rock itekako još uvijek tu – nadilazi te okvire nudeći kroz svoju prozu sliku suvremenog hrvatskog društva, obiteljskog života kao dijela tog društva, položaja umjetnika/intelektualca u vremenima nesklonim toj vrsti osoba, teškoće života starih ljudi u suvremenom egoističnom društvu…

Tri lika

Priču je Simcich ovoga puta smjestio u ne tako daleku budućnost (završna godina radnje je 2049.) te vezao za tri lika: Ivan je rock glazbenik u sretnoj vezi s profesoricom Anom, a život im, pogotovo njemu, uljepšava njihova kći Laura. Lauri je dvanaest godina kad tata Ivan odluči – sluteći novi rat na vječno krvavim prostorima Balkana – da je vrijeme za bijeg u Irsku. U tome mu se pridružuje i Laura, a kad tri mjeseca kasnije rat zaista i bukne, uskoro im se pridružuje i Ana. U nekoliko sljedećih godina Ivan i Ana mukotrpnim će radom sebi i Lauri osigurati dobar život u Irskoj, gdje će Laura završiti fakultet i udati se. A onda će se jednog dana Ivan, koji je već u poznim godinama, poželjeti vratiti u svoju Rijeku. Kao i prije dvadesetak godina na tom ga putu prati Laura koja i ne sluti da je to njihovo posljednje putovanje, jer u Rijeci u kući u kojoj je odrastao Ivan doživi nesreću koja ga košta života. Čisteći opožarenu kuću nakon te tragedije Laura pronalazi dnevnik koji je njen otac vodio između 2017. i 2019. godine te ga čitajući upoznaje još bolje. Možda baš zbog toga Laura odlučuje sa suprugom Ircem i sinom živjeti u Rijeci, a njena majka Ana ne želi povratak na mržnjom i nerazumijevanjem uklete prostore pa ostaje u Corku.

Dnevnički zapisi

Kompozicijski je Vava roman podijelio u tri dijela. Uvodni, jedini bez naslova, pripovijeda nam 2044. godine Laura i vezan je za tragični posljednji posjet nje i njenog oca Ivana Rijeci. Drugi, ujedno i najbitniji te opsegom najveći dio romana, je Ivanov dnevnik nazvan »Dan neobjašnjive ljepote«, a završni dio priče nazvan »Surogat epiloga« je pismo koje Ana 29. rujna 2049. godine šalje Lauri objašnjavajući joj kako se ne namjerava vratiti u Hrvatsku i Rijeku. Naravno, središnji dio romana Ivanovi su dnevnički zapisi koje vodi od 10. ožujka do 17. lipnja, najvjerojatnije 2018. godine kad je Laura stara četiri-pet godina što je pak izvor ogromne ljubavi, sreće i zadovoljstva za Ivana koji uživa u svakom trenutku te nam kroz kratke zapise prenosi svakodnevicu koja, čak i kad je naruše okviri nesavršenog i kompliciranog društva u kojem žive, izgleda lijepo jer je takvom čini Laura.

U prvom je planu pritom opis obiteljskog života, što Simcich radi sjajno nudeći čitatelju realnu sliku obitelji u kojoj nije uvijek sve u redu, ali je sreća ipak na prvom mjestu, pogotovo kad je u pitanju ljubav prema maloj Lauri. Sjajne opise roditeljske (ponajprije očeve) ljubavi prema kćeri Simcich upotpunjuje isto tako uspješnim skicama i slikama iz života zrelog rock glazbenika koji ostaje vjeran idealima mladosti, a cijeli taj lijepi svijet ljubavi koju stvaraju rock, Laura i Ana zna biti ugrožen političkim i društvenim bedastoćama, pokvarenošću, nemoralom, dvoličnošću i primitivizmom svakodnevice pri čemu tu tamnu stranu hrvatskog društva autor uspješno oslikava kroz niz epizoda od kojih među dojmljivije svakako spadaju bolna crtica o smrti starice iz susjedstva, ili pak ona o bezrazložnom nasilju u šumarku. Ivanov dnevnik, u stvari, slika je hrvatske današnjice i prosječne (riječke) obitelji u njoj.

Čakavica i »Šta da?«

Pišući svoje, najčešće kratke, dnevničke zapise Ivan je vrlo često duhovit, ironičan i samoironičan pri čemu se ni samog sebe ne libi nazvati »liberalom i socijalistom, ukratko – slabićem«, a posebno su dobre one epizode u kojima usprkos svim pedagoškim i edukativnim pravilima potpisuje »poraz« pred zahtjevima svog malog anđela kojem je teško odbiti bilo kakvu molbu i želju. Ivanov dnevnik pisan je jednostavnim stilom i jezikom pri čemu autor zna stvoriti i nove riječi pa tako, primjerice, govoreći kako mu se Laura drži za nogu kaže kako mu se »obršljanila« uz nogu, opisujući posjet selu piše kako su ovce »bleeeejale«, a susjedovo lupanje vratima naziva »zgradotresom«.

Logično je da se u tekstu našlo mjesta za čakavicu (ponajprije kroz rečenice Laure u dječjoj dobi) i ono čuveno riječko »Šta da?«, a jedini otklon od te pitkosti i razumljivosti dnevničkih zapisa događa se pri kraju dnevnika kad slijedi nekoliko košmarnih, psihodeličnih i nesuvislih tekstova koji, očigledno, svjedoče o Ivanovoj psihičkoj krizi.

Također, Simcich je u uvodnom i završnom dijelu romana koje pripovijedaju i pišu Laura i Ana, uspio napraviti uočljivu stilsku razliku u odnosu na Ivanov tekst, odnosno uspio je i kroz način pripovijedanja pripomoći izgradnji zamišljenih likova. Naslov romana, kako u svom dnevniku pojašnjava Ivan, vezan je uz studentske – on ih sam naziva »budalaste teorije« – od kojih im je najdraža bila ona o podudarnosti svega i svačega pa se ama baš u svemu tražilo neko tajno značenje, smisao kojeg najčešće i nije bilo. No, s ovim »Podudarnostima« nije tako, jer složene u ovaj roman, kako to u recenziji piše Milan Zagorac, »u velikom broju slučajeva postaju neslučajne slučajnosti, podudarnosti i sinkroniciteti«.

Dodiri s rockom

Naravno da roman nudi puno dodira s rockom. Uvod u roman Stingovi su stihovi iz pjesme »Synchronicity« s istoimenog albuma grupe Police. Ivan često sluša rock različitih smjerova (T. Rexi, Brian Eno…), svira u grupi koja se zove Šarafi (svaka sličnost s Parafima je slučajna!), sudjeluje na koncertu kojim se slavi 40 godina punka u Rijeci, svira na sličnoj obljetnici ispred MSU-a u Zagrebu, opisuje probe grupe u kojoj svira…. jednom riječju, roman ima svoju uočljivu rock vibraciju.