Jednostavno i krajnje svrsishodno, pojmovi su koji se javljaju nakon pročitanog novog romana vrsnog hrvatskog književnika Ede Popovića, mini trilera »Hrvatski pasijans«. Popovićeva jednostavnost u slučaju ovog romana je u normalnoj i nimalo senzacionalističkoj krimi priči, a svrhovitost u tome što je kroz opis rješavanja slučaja ubojstva i svega 119 stranica rekao iznimno puno o suvremenom hrvatskom društvu. A baš to, a ne zabava uz krimić, bila mu je i namjera.

U Zagrebu, u crkvi na Bundeku, svega mjesec dana nakon umirovljenja, ubijen je svećenik Ivan Klarić. Rješavanje slučaja povjereno je Branku Rakitiću i Marku Ančiću, detektivskom dvojcu iz Odjela krvnih delikata. Naravno, među teorijama vezanim uz zločin su i one o mogućoj pedofilskoj prošlosti ubijenog, ali tandem Rakitić-Ančić vrlo brzo otkrit će kako su stvari puno jednostavnije, a ubojstvo plod greške. No, što se zbilo otkrijte sami i pri tome ćete više no u rješavanja tajne zločina, uživati u brojnim osvrtima Popovića i njegovih likova na svijet i svarnost oko njih, odnosno nas. I sve to uz tečno i pitko pripovijedanje s izvrsnim životnim i često vrlo duhovitim dijalozima.

Filmične epizode

Ovaj kratki roman sastavljen je od 18 jednostavnih i najčešće vrlo filmičnih epizoda koje nam omogućavaju upoznavanje s likovima i rekonstruciju zločina pri čemu autor koristi mogućnost da se njegovi likovi kroz sjećanje vraćaju u prošlost pa tako saznajeno ne samo pojedinosti i motive koji su doveli do zločina, već i detalje koji su odredili živote nekih od likova. Primjerice, inspektor Rakitić crkvu je zamrzio nakon što ga je kao ministranta svećenik divljački išamarao jer je tijekom ponoćke namignuo djevojčici u koju je bio zaljubljen: »Otada više nisam ušao u crkvu, osim kao turist. Tada nisam na to tako gledao, ali danas znam da je moj jedini grijeh te noći bio ljubav. Bio sam zaljubljen u Eriku i to sam pokazao u svetištu Isusa Krista, proroka ljubavi. Temelj Kristova učenja bila je ljubav, a mene je zbog toga premlatio svećenik njegove Crkve«, konstatira Rakitić.

Ovakvih izvrsnih primjera kritike negativnosti u ovom je Popovićevom romanu puno. Zbog same priče vezane uz ubojstvo svećenika, crkva je često u ovoj knjizi izložena kritici (»Država obilatije financira crkvu nego kulturu.«, »Svećenici ne šire Isusovo učenje, već najgoru političku, šovinističku propagandu…«), ali dotaknute su, primjerice, i udruge branitelja Domovinskog rata »kojih u Hrvatskoj ima jedno šesto, sedamsto komada, ne zna se točno, i koje sve više i više bubre i krupnjaju, a broj njihovih članova raste iz dana u dan, premda je rat sve dalje i dalje…«

Osvrnuo se Popović i na »odlike« neoliberalizama (»…u trans padate ne samo zato što ste ostvarili dobit, već i zato što su drugi na gubitku, što nemilosrdno gazite konkurenciju.«), a znatan dio romana vezan je uz kritiku suvremenog sustava informacija koje Popović naziva medijskom industrijom te konstatira kako danas alternativne vijesti imaju istu težinu kao i dobre stare činjenice, odnosno »Laž je danas jednako teška kao istina« – »Ono što se nekad zvalo laž, danas se zove alternativnom činjenicom, ili reduciranim izričajem, i golem dio medijske industrije (…) danas štanca alternativne činjenice i fila njima puk, i puk više ne razmišlja, ne odvaguje, ne prosuđuje, samo ždere alternativne činjenice i slini za sljedećom porcijom«, kaže Popović koji upravo briljira procjenjujući i ocjenjući neke pojave spomenutog sustava medijske industrije, primjerice suludu pojavu influencera i i influencerica koje Popović najprije posprdno naziva novohrvatskom riječju utjecajnik, a onda o njima zbori ovako:

Sumrak suvremenog društva

»Zanimanje je usko povezano s internetom i novim tehnologijama, ali za njega nije potrebno nikakvo obrazovanje, nikakvo znanje. Dovoljno je znati uključiti i napuniti tzv. pametni telefon i služiti se aplikacijama ugrađenim u njega i eto vas na konju. Nikakva pamet, nikakva inteligencija, samo elementarna pokretljivost prstiju ruku i elementarna pismenost. Stvar se svodi na sljedeće: napišete bilo što u vezi bilo čega, što gluplje to bolje, stavite to na društvenu mrežu, poželjno je popratiti tekst fotografijom, činite to što češće možete, i eto ga – influencer. Poznat, popularan, ima na stotine tisuće pratitelja na društvenim mrežama, no teško je reći čime se točno bavi.« – napisao je Popović.

Ovakva su razmišljanja i analize česte i vrlo efektne, a vrhunac doživljavaju u desetoj cjelini nazvanoj »O novim zanimanjima i starim strahovima i bolestima«, cjelini koja na deset stranica nudi iznimno dojmljiv sociološki esej kroz koji Popović na duhovit i ciničan način radi listu novih zanimanja (otkazatelj, prokazatelj, podgrijavatelj, iskrivljivač, skupljač ambalaže, influencer…) koja na najbolji mogući način govori o košmaru u kojem živimo. Naravno, ovakvo stanje stvarnosti često rađa anarhističkim stavovima koje u ovom romanu iznose novinari, policajci, umirovljenici, beskućnici… Jednom riječju svi koji ne pristaju na ovaj sumrak suvremenog društva, na opaki pad kvalitete svih mogućih kriterija koji od društva današnjice stvara, kako to Popovićevi likovi kažu, epohu globalnog blebetanja, odnosno doba plitkosti i površnosti. Ovaj se roman protiv tog totalnog poraza uma bori na pravi način i užitak ga je čitati!

O autoru

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu u Bosni i Hercegovini. Godine 1968. s obitelji se preselio u Zagreb. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; diplomirao je komparativnu književnost, apsolvirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, a potom je napustio studij. Romani i zbirke priča su mu prevedeni na desetak jezika. Kao urednik u izdavačkim kućama SysPrint, Naklada Ljevak i OceanMore potpisao je pedesetak naslova prevedenih proza, eseja i publicistike, kao i proza hrvatskih pisaca.

Danas živi između Zagreba i Stranice Gornje u Ribničkoj dolini. Knjige su mu prevedene na desetak jezika, a među objavljenim naslovima su i »Ponoćni boogie« (priče, 1987.), »San žutih zmija« (priče, 2000.), »Kameni pas: refuli« (dnevnička proza, 2001.), »Izlaz Zagreb jug« (roman, 2003.), »Igrači« (roman, 2006.) i drugi.