Emocijama iznimno bolan te literarno moćan i iznimno dojmljiv roman, jedna je od mogućih sažetijih ocjena sjajnog romana »Ritam odlazaka« hrvatske glumice i književnice Vlaste Golub koja se svojim do sada najboljim književnim ostvarenjem pridružuje izvrsnim domaćim književnicama (Đurđica Stuhlreiter, Mihaela Gašpar, Ivana Šojat…) koje vrlo kvalitetno obrađuju temu nezavidne sudbine žena na ovim našim prostorima. Golub je to učinila na svoj poseban način iskazavši vrhunsko umijeće pripovijedanja, majstorski pristup kompoziciji, stilsku šarolikost i raznovrsnost te profinjeno umijeće kreiranja emocionalno razarajućih scena pa je njezina knjiga bez imalo dvojbe jedan od najblistavijih trenutaka ovogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj.

Traume

Priča koju nam autorica nudi vezana je uz dvije sestre (Vera i Ana) te njihove kćeri (Saša i Dunja), a počinje krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad u nekom kontinentalnom (Slavonija?) gradiću sestre žive u »posljednjoj kući u najdužoj ulici« s ocem i maćehom čiju grubost nikako ne mogu prihvatiti i stalno pate za majkom koja je umrla nedugo po rođenju mlađe sestre Ane. Da stvar bude gora i njihov otac, kojeg jako vole, boležljiv je pa je sestrama djetinjstvo teško i bolno, a Vera pri kraju srednje škole doživi i silovanje. Ipak, obje se vrlo rano udaju i zasnuju svoje obitelji pa izvana sve izgleda normalno. No traume su itekako ostavile traga na njihovim ličnostima pa će Ana dugo godina živjeti s teškom depresijom, Vera će počiniti suicid, a patit će i članovi njihovih obitelji – muževi će im biti nesretni, Saša će završiti u svijetu kriminala, a jedino će život Dunje, s kojom roman i završava, biti koliko-toliko normalan pa o njemu i ne saznajemo više od toga da ima muža i djecu te da brine o majci smještenoj u umirovljenički dom.

Dvadeset epizoda

Ovako ukratko prenijeta priča ni izbliza ne može pojasniti složen pristup kojim je autorica na zadivljujući način čitatelju ponudila tamnu i mračnu priču iz života žena dviju generacija. Slikovito rečeno, Vlasta Golub prosula je šaku svojih literarnih bisera pred čitatelja koji je, želi li uživati u opojnom tamnom blještavilu ovog romana, prisiljen skupljati ih i slagati u mozaik koji jest pun bola i tuge, ali i ljepote. Jedan od aduta kojim je svoj roman učinila privlačnim i zanimljivim za literarne sladokusce svakako je i kompozicija.

Dvjestotinjak stranica teksta podijeljeno je u dvadeset epizoda i završnu zasebnu cjelinu koja se od prethodnih razlikuje po tome što u njezinom uvodu nemamo kurzivom istaknuto sjećanje na neki događaj iz djetinjstva, već se odmah kreće na sadašnjost pri čemu ta završna cjelina nazvana »Takva su bila vremena« donosi svojevrsni Dunjin konačni oproštaj od bolne obiteljske prošlosti i teških životnih priča žena iz njezine obitelji koje su godinama živjele uz osjećaj krivnje i manje vrijednosti, ponajprije zbog naslijeđenih obiteljskih odnosa. Ostalih dvadeset cjelina počinje kratkim sažetim i lirski naglašenim opisom neke od scena iz djetinjstva četiriju glavnih junakinja, da bi nakon toga zbivanja bila prenijeta u neko drugo razdoblje života žene kojoj je posvećeno to poglavlje.

Obimom je svaka od tih dvadeset cjelina nevelika, ali emocijama iznimno bogata i moćna pri čemu autorica zaista izvrsno koristi nekoliko upečatljivih lajtmotiva koji ponavljanjem stvaraju visoku razinu emocionalnosti pa tako, primjerice, zelena zdjela za jabuke koju je Vera darovala Ani ima bitno drukčije značenje za Anu u mladosti, njezinu kći Dunju kad odlazi na fakultet i Anu kad iz kuće u kojoj je živjela trideset godina prisilno odlazi u starački dom. Slične snažne emocionalne raspone bilježimo i u motivima kao što su Anine sitne ruke, tri hrasta smještena nedaleko od njihove kuće te posebno »najsjajnije zvijezde« koju puna vjere u bolji život Vera gleda desetak minuta prije no što će joj silovanje uništiti svaki takav oblik pozitivnog razmišljanja. Baš s pogledom na tu najsjajniju zvijezdu koja Dunji »kao da želi nešto reći« roman i efektno te emocionalno iznimno snažno i završava.

Nostalgično ozračje

Umješnim ponavljanjem tih motiva, ali i cijelih sklopova rečenica u pojedinim dijelovima teksta, Vlasta Golub stvara posebno bolno nostalgično ozračje koje, ustvari, veže sve epizode ovog romana pa nebitno postaje to što se autorica opredijelila za nelinearni pristup pripovijedanju. Jer u kojem god da se vremenu radnja odvija, stalno je tu ta prijetnja nesreće, patnje i boli te prečeste depresije koju Dunja kao djevojčica sjajno određuje novostvorenim pojmom – tužnost. Vlasta Golub u ovom je romanu stvorila moćne i uvjerljive likove tužnih životnih priča čija je nespremnost na život posljedica traumatičnog djetinjstva u kojem je nedostajalo ljubavi, a bilo previše emocionalnog i fizičkog nasilja. Kod Vere i Ane ne vrijedi ona čuvena Nietzscheova o tome kako te ono što te ne ubije učini jačim, a tragedija je u tome što za svoje teške životne sudbine nisu krive one same, već dominantni patrijarhalni odnosi tipični za to doba, posebno za manje provincijske gradske sredine.

Tragična sudbina dviju sestara i njihovih kćeri majstorski je oslikana i s psihološke i sa sociološke strane pa se ovaj roman, bez obzira na tugu koju donosi, čita s uživanjem, a svime ostvarenim nudi i snažne poruke od kojih je najsnažnija ona koju likovi ove knjige rijetko koriste. Naime, razmišljajući o svojoj prečesto tužnoj i umornoj majci Saša se u jednom trenutku pita što bi majka učinila kad bi joj prišla i rekla: »Ne budi tužna, mama. Ja te volim.« Nažalost, Saša to nikad nije učinila.