RIJEKA – »Vrijedna, poznata i priznata književnica, naš gore list«, Branka Arh, reći će Ivan Janeš u ime čabarskoga ogranka Matice hrvatske, predstavila je u Gradskoj knjižnici svoju novu zbirku poezije »dalidali«, sedmu, čime je još jednom obogatila izdavaštvo toga goranskog ogranka koji je dobitnik brojnih nagrada i priznanja za svoj rad.

Svemir osjećaja

Nakon zbirki poezije »Uan« (2006.), »Htu i Nei« (2008.), »Topot. Tko komu dolazi« (2012.), »Z« (2015.), »Zad za devit uaglu« (2017.), »Tako čitaj: nekako od iza« (2020.), Arh se predstavlja novom zbirkom poezije koja je i dalje vezana uz njezin kraj i kojom još jednom dokazuje, kazao je novinar i kritičar Novog lista Marinko Krmpotić, da je »prava, iskonska, lirska duša, koja je u stanju opisati svoj unutrašnjii svijet«. Ovom će se zbirkom, ocjenjuje Krmpotić, autorica dodatno približiti čitatelju; specifičnost je njezina stvaralaštva »svemir osjećaja«, »likovi raznih imena koji su s jedne strane dio duhovnog, a s druge dio stvarnog, no privlače, oni su tu, iako su astralni«. No u ovoj je zbirci autorica umjesto svojih poznatih likova u 26, odnosno 27 pjesama uključila slavnog slikara Salvadora Dalíja, a svaka od pjesama vezana je uz njegovo djelo i za njegov zanimljiv život. U svojim je pjesmama ostvarila »poseban ritam, dinamiku, nematerijalan i eteričan svijet«, svijet u kojem se »likovna umjetnost i književnost, njezine dvije ljubavi«, dodiruju, prožimaju, što, ističe Krmpotić, nije nikako lako. Njezine pjesme u prozi, imaju toliko lirskoga u sebi. »Autorica koristi čista stilska sredstva«, a pjesme, dodaje, iako su u prozi, »imaju toliko lirskoga u sebi«.

Sama autorica, odgovarajući na Krmpotićeva pitanja, kazala je da inspiracija ovisi o trenutnome (unutrašnjem) stanju, a glede njegove ocjene prema kojoj je ovo »njezina najbolja zbirka poezije«, i to zato što se »dodatno otvorila i približila čitatelju«, ona ističe da piše uvijek isto. Ipak, ovdje je novina umješno spajanje dviju umjetnosti, koje se dogodilo, reći će sama, »iz unutrašnjeg svijeta«, a sam Dalí zbog toga što je »vrsni pripovjedač«, pa je »fascinirana njegovom riječju, čak više nego slikom«.

Otvorenost prema čitatelju

Pišući pjesme u prozi, »slijedeći njegov ton«, pojašnjava, željela je postići »slobodu u izražavanju«, tako da »riječi idu nepredvidivim smjerovima«, što rastvara i mogućnost njihova putovanja prema čitatelju, onom otvorenom.

Ove 64 pjesme, objašnjava, daju njezino »viđenje Dalíjeve umjetnosti«. Kao što piše likovne kritike, tako da umjesto kakve ocjene daje svoje viđenje onoga o čemu piše, tako i ovom zbirkom, napominje, daje viđenje Dalíjeve umjetnosti i života, uvijek ostajući povezana sa svojim zavičajem, koji je dio nje i kojega se ne može odreći – »svojih korijena, kako sam odrasla, kako sam formirala misli, ne želim pobjeći od toga, u tome nalazim parabole i metafore«.

Prema riječima recenzentice mr. sc. Milice Žužić, »autorica stvara nadrealni svijet koji je fantastično utočište od zbilje«, no »i sve ono što joj treba da joj tamo bude dobro«. Tako i »riječima daje pravo selekcije«, pa je čak i samog Dalíja u jednome dijelu izbacila. »Riječ nije tu nužno zbog pjesama«, »riječi su gradivni materijal prostora, vremena, svemira«, »riječi su njezine prijateljice, vodilje, suradnice, pomoćnice«. Glede naziva knjige pak govori kako su urednik i ona pokušali »dokučiti i rastumačiti« ono što je Arh u pjesmama stvorila, pa je nastao ovaj »intrigantan, višeznačan i zaigran naslov«.