Sibila Petlevski je nagrađivana književnica, znanstvenica, autorica pjesničkih, proznih, teatroloških knjiga i dramskih tekstova, prevoditeljica, sveučilišna profesorica, urednica i performerica, redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Dopisna je članica francuske pjesničke akademije L’Académie Mallarmé i redovita članica Razreda za književnost HAZU-a. U izdanju nakladničke kuće Sandorf nedavno je objavljen njezin roman »Točka poraza«.

Koliko je vaša knjiga zapravo edukativno štivo kojim nastojite ukazati na bitne teme? Pritom ne mislim na školstvo, nego na medije i ekonomsko-propagandni program koji ostavlja dalekosežne posljedice na stavove i život ljudi. Jer na tome su, sad već možemo vidjeti, odgajani naraštaji i takav je model ponašanja usađen u kolektivnu svijest.

– U književnosti mi nije cilj poučavati. Najviše što mogu učiniti je postaviti provokativna pitanja i potaknuti ljude da preuzmu odgovornost za tumačenje stvari koje se čine naizgled jednostavnima i neupitnima, ali kad dublje zagrebete ispod površine, sve postaje puno složenije i puno mračnije, a to ima neposredne posljedice na svaki pojedinačni život kako u privatnosti spavaće sobe, tako i u društvu. Ako na trenutak i povjerujem da teme kojima se bavim, i način na koji ih u beletristici obrađujem, mogu nekoga nečemu naučiti, tada je moj cilj potaknuti čitatelje da zavole misliti vlastitom glavom, pomoći im da otkriju koliko je danas, u svijetu posthumanih činjenica, važno sačuvati u sebi rezervoare slobodnog mišljenja i razviti sposobnost za prevratničku kreativnost. Neoliberalne ideologije interneta predstavljaju online svijet kao prostor za ulaganja koja stvaraju bolje društvo. Velike tražilice sebe prikazuju kao dokaz da demokracija na webu funkcionira. Pritom brutalno pojednostavljuju pojam demokracije, tvrdeći da internetsko pretraživanje funkcionira jer se oslanja na milijune pojedinaca koji objavljuju poveznice i tvore naizgled slobodnu mrežu. Ali što ćemo s tajnošću algoritama pretraživanja? Na tom tržištu postoji monopolistička sila i baš kad su ljudi prozreli ideološku moć interneta, netko je hitno trebao uložiti u marketing krize kako bi korporativne i državne ideologije opravdale nadzor, cenzuru i kontrolu interneta u ime »općeg dobra« i našle još djelotvornije načine kako dobiti uvid u sferu ljudske privatnosti, pa onda tu privatnost iskoristiti i naplatiti. Javnost se okrenula protiv sebe same – pristala je na autocenzuru mišljenja, prepustila stručnjacima za »marketing sadržaja« da se bave temama ljudskih prava i time otvorila put za neviđeni porast novih oblika cenzure i ponovno kriminaliziranje slobode govora.

»Točka poraza« je eksperimentalni roman, različit od stila kojim inače pišem – Sibila Petlevski / Foto DAVID GAZAROV

Privilegij civiliziranog ratovanja

Koliko vam je namjera preispitivati važne teme kao što su istina i lažna istina? Naime, zahvaljujući sveopćoj površnosti i mogućnosti masovnog javnog iznošenja mišljenja, bombardirani smo lažima koje postupno postaju istina.

– U svim svojim javnim nastupima, u širokom rasponu od znanstvenih simpozija do razgovora u medijima, nastojala sam ukazati na opasnost pasivnog prihvaćanja razlike između istinite i lažne vijesti, koja je sama po sebi opasno pretjerano pojednostavljena dihotomija iskonstruirana politikom »novog hladnog rata«. Istina je proces, do nje se dolazi mukotrpno – osobnom odgovornošću. Intimna točka poraza, naravno, uvijek ukazuje na točku poraza humanosti koja je šira od razočarenja jednog čovjeka, jedne obitelji i jedne nacije. Zato svaki pokušaj da se istina servira iz nekog centra ideološke moći – bilo da je izvor politički vidljiv ili marketinški prikriven – dovodi do polarizacije društva, do aktiviranja »instinkta krda«, a to krdo može potjerati u rat čak i neki sitni, nasumce odabrani politički pas-čuvar korporativnih interesa.

Zašto i kako ste usporedili zločine u Bosni s onima u Kanadi?

– Jedna od metafora rata kojom sam se poslužila u romanu »Točka poraza« je Wendigo, zastrašujuće biće iz indijanske mitologije naroda uz jezero Ontario koje se hrani ljudskim mesom i što više jede, to više osjeća glad. Za moju junakinju, istraživačku novinarku hrvatskog porijekla rođenu u Kanadi, koja je devedesetih godina kao »ugrađena novinarka« i prevoditeljica boravila u jedinicama UNPROFOR-a u hrvatskom Sektoru Zapad i poslije u Bosni – Wendigo je postao osobni pojam duha rata, njezina osobna lozinka za ulazak u svijet kanibalske politike koju se nije smjelo olako svesti na neki tamo »bratoubilački rat« na egzotičnom terenu zapadnog Balkana, nego ju je trebalo shvatiti iz odnosa moći na malo široj karti svijeta. Jer tako to ide: prvo se ne vidi ništa, a onda, tobože niotkud, u nosnice prodre smrdljivi dah divova svjetske politike – stoljetni smrad njihovog krvoločnog apetita za topovskim mesom. Glavna junakinja je uspješna žena u dobrom braku s dvoje djece, ali ona pati od posttraumatskog poremećaja: sjećanja na svjedočenja silovanih žena koje je čula iz prve ruke kao prevoditeljica proganjaju je, baš kao i dilema objaviti li ili ne dokumente trideset godina poslije. Za nju je posebno bolna činjenica da je u međuvremenu izašla knjiga visokopozicioniranog časnika kanadskih jedinica UNPROFOR-a koja se bavi istim tim razdobljem, ali svisoka, iz pozicije moći. Glas vojnog »praktičara« olako prelazi preko zločina i normalizira ih kao svakodnevicu rata. Glavna junakinja tu inače stvarnu osobu želi anonimizirati. Ona to čini zato što se boji za sigurnost svoje obitelji, a ja kao spisateljica to činim jer oni koji su obezljudili žrtve nemaju pravo na interes koji bi dobili svojim medijskim imenovanjem. Moja junakinja ga zove MacNištica. On misli da su »divljaci« iz bivše Jugoslavije, posebno njihove »divljakuše«, dobili građanska prava otprilike u isto vrijeme kad i autohtoni narodi sjevernoameričkog kontinenta, pa »bacaju bombe jer nemaju ništa drugo za raditi«, »stalno gunđaju i nikad nisu zadovoljni«, i zapravo neće ni primijetiti kad im se, u nekom logoru za silovanje, uskrati privilegij civiliziranog ratovanja.

Jeza nemoći djelovanja

Koliko je velik problem prokazivanja i kažnjavanja zločinaca tako da svi budu u ravnopravnom položaju, a ne da se bogatiji i utjecajniji u pravilu izvuku?

– MacNištica je u govor pred Vijećem sigurnosti svoje zemlje ugradio mitsku životinju – popularnog jednoroga – kako bi oslikao kontrast između vojničke stvarnosti i nerealnih očekivanja civila koji naivno misle da mirovne snage služe održavanju mira, a ne očuvanju ekonomskih uloga neokolonijalnih sila i korporacija koje vladaju vladama. Pritom mu je u glavi vjerojatno bila slika plastičnog jednoroga u pastelnim bojama kakvima se danas igraju djevojčice, a ne slika onog legendarnog bića s tapiserija na zidovima europskih dvoraca kojeg se često prikazivalo pored neke »djeve bajne«. Njegova bijela boja bila je simbol viteškog ponašanja, čednosti i čistoće, a njegov rog falički simbol. Vjerovalo se da je jednoroga praktički nemoguće uhvatiti živog, i da su jedino nevine žene sposobne ukrotiti jednoroge. Moja junakinja je 90-ih još bila mlada i lijepa, baš kao i djevice silovane u bosanskim logorima, i mislila je da će neka od preživjelih žena uhvatiti UN-ova jednoroga i svojim svjedočenjem razotkriti njegovu lažnu bjelinu i lažni moral. Ispostavilo se da je bila naivna. Moralni filozofi i pisci vole tematizirati odnos zločina i kazne. To ponekad čine dovoljno uvjerljivo pa oni koji čitaju osjete jezu nemoći djelovanja, potrebu da nekoga pozovu na odgovornost i zatraže kozmičku pravdu. Samo što se rimska Justitia ne prikazuje uzalud s povezom na očima!

Zašto ste izjavili da je roman »crna komedija, bijela tragedija, ili kako vam drago«?

– »Kako vam drago« je naslov Shakespeareove drame o mladoj ženi po imenu Rosalinda koja je prognana sa stričeva dvora jer on ne voli kad je žena duhovita i pametna. Ona živi odjevena u odjeću mladića u Ardenskoj šumi sa svojom rođakinjom i dvorskom ludom, i potom slijedi poznata ljubavna priča. Taj komad bismo danas mogli režirati i kao komediju zabune s prerušavanjem, i kao melodramu, i kao tragikomediju roda i spola, a možda i kao crnu komediju o identitetu i pravu na ljubav. Kazalištarci znaju da mrgud po imenu Jaques izgovara poznati monolog »Cijeli svijet je pozornica«. U mojem romanu, u kojem sam likove iz suvremene obiteljske priče namjerno pojednostavila, ima elemenata humora u dijalogu, ali ipak je to »bijela tragedija« jer na kraju svi dođu do točke osobnog poraza. Bilo mi je bitno prenijeti poruku sličnu Jaquesovoj, ali namijenjenu suvremenim čitateljima, svima nama koji živimo u svijetu medijalizirane stvarnosti, a ta poruka je da smo svedeni samo na svoje utilitarne funkcije, da smo otjelovljenje klišeja – jer nama vladaju grabežne aktantske sile života kao loše skrojenog komada.

Umjetnici su uvijek kroz svoja djela ukazivali na anomalije, ali kako mogu nešto promijeniti? Koliko knjiga može promijeniti pogled na nepravdu, zapravo zločine nad svima koji su bili porobljeni, potlačeni i »silovani«, a takvih je nažalost previše u povijesti čovječanstva?

– Umjetnost ima moć dočaravanja situacija. Kao modalni univerzum – kao svijet onoga što se nije moralo dogoditi da bi moglo biti – često je uvjerljivija od života samog. Neki čitatelji književnosti pristupaju kao avanturi putovanja kroz nepoznato, drugi kao poligonu za iskušavanje osjećaja, strasti i načina ponašanja kakve prepoznaju u sebi samima ali se ne usude isprobati ih u praksi vlastite svakodnevice. Treći traže intelektualni izazov, četvrti estetsko iznenađenje, peti vole unaprijed znati što će se dogoditi jer sami sebi laskaju da su stručnjaci u prepoznavanju žanrovskih šablona. A netko ništa ne traži – slučajno zaluta u knjigu – pa zauzvrat dobije životni poticaj, knjiga ga potapša po ramenu, kaže mu da je moguće promijeniti stvari; kaže mu da nije usamljen u svojim idejama; kaže mu da riječ još uvijek čuva u sebi ostatke arhajske moći prizivanja stvarnosti. Sjećate se one priče o caru Trajanu koji bi svakog brijača pitao kako mu izgledaju uši, a kad bi mu ovaj rekao da podsjećaju na kozje, car bi ga dao ubiti. Mladi kalfa se dosjetio po tom pitanju lagati i ostao je živ, ali ga je mučilo to što ne smije nikome reći tajnu. Pitao je iskusnog majstora, a on je rekao: »Iskopaj jamu pa tri puta zemlji šapni što znaš. Onda opet zatrpaj. Zemlja će čuvati tajnu.« Mladić je poslušao. Iz jame je niknula bazga od koje su pastiri izradili frulu, ali kad su zasvirali, začulo se: »U cara Trajana kozje uši!« Uskoro su sve frule u gradu svirale državnu tajnu. Šalu na stranu – kad pišete ponekad se obeshrabrite, mislite da govorite u prazno, da je sve propalo u rupu, i općenito, kao da umjetnost nikom nije potrebna, narod bi rekao da je to »zadnja rupa na svirali«, ali ona ima svoje načine. Književnost je mjesto na kojem, pod uvjetom da ne pristanete na autocenzuru, možete govoriti što hoćete. Uvijek se nađe netko tko će to prepoznati kao istinu, pa još netko, i još netko…

Pravo na jauk

Često pomislimo da bismo bili bolje društvo da za političare biramo umjetnike i znanstvenike. Postoje li, prema vašem mišljenju, osobe ili modeli na koje se možemo ugledati, primjeri koje možemo slijediti?

– Valjda nema osobe na ovome svijetu koja barem u jednom kriznom trenutku svojega života nije u riječima neke druge osobe prepoznala vlastite neostvarene ideale. Svi smo u ponašanju nekoga tko se čini odvažnijim, moralnijim, velikodušnijim, domišljatijim, bolje obrazovanim, kreativnijim – pronašli ohrabrenje i poticaj da unatoč poteškoćama radimo na sebi i nekako idemo dalje. Ali osobnosti se, baš kao i istine, konstruiraju u hodu po mukama života – dograđuju svoje biološke datosti odnosima u obitelji, društvu, akademskoj zajednici, pod utjecajem jednog ili drugog sustava kulturnih vrijednosti. Harold Lasswell je 1927. godine predložio borbu protiv Hitlera novom znanošću propagande. Moć da kontrolira isporuku propagande putem masovnih medija bila bi u rukama nove elite, znanstvene tehnokracije koja bi obećala koristiti svoje znanje za dobro, a ne za zlo – da spasi demokraciju, a ne da je uništi. No, eto, Hitlera smo se nekako riješili, ali Lasswellova ideja da postoji razlika između »dobre« i »loše« propagande i njegovo bezuvjetno povjerenje u meritokraciju kao vladavinu tehničke elite – naivna je da pukneš od smijeha. Tko bi rekao da će u kontekstu vremena u kojem sada živimo i ta utopija postati zabrinjavajuća u svojoj aktualnosti. Postoje tri ključna problema koji se tipično povezuju s pokušajem provedbe političke meritokracije: prvo, vladari odabrani na temelju svojih superiornih sposobnosti ipak su samo ljudi i vjerojatno će zlorabiti svoju moć; drugo, političke hijerarhije imaju sklonost da se zamrznu jer je održanje stabilnosti sustava u kojem djeluju važno za njihov ostanak na vlasti, a to, naravno, potkopava šansu običnom čovjeku za društvenu mobilnost; i treće, nije lako legitimirati sustav onima koji se nalaze izvan njega. Kako bi se ljudima opravdao sustav iz kojeg su isključeni (bilo zato što nemaju sposobnosti, ili zato što nemaju materijalne uvjete dobiti odgovarajuće obrazovanje i zadovoljili kriterije ulaska u elitni klub) dobro ih je ugraditi u propagandi miraž u kojem se osjećaju kao »dio važne priče« koju su za njih skrojili stručnjaci »marketinga sadržaja«. Već za koju godinu skoro svaki čovjek će si moći priuštiti da bude autentični neznalica jer ćemo plaćati pretplatu na znanje generirano umjetnom inteligencijom po načelu »koliko para toliko pameti«. Samo elita će imati pravo na obrazovanje, ali će svi – za određeni novac – moći imati iluziju da su »dragocjeni« čimbenici u društvu napretka. Ta iluzija će trajati točno toliko koliko traje pretplata.

Kako te mučne priče, istinite priče, pretvarate u umjetničko djelo, kako vas nadahnjuju da ih zabilježite izbjegavajući dokumentaristički pristup?

– »Točka poraza« je eksperimentalni roman, različit od stila kojim inače pišem. U tom romanu su najmanje tri žanra: na jednoj razini odvija se urbana obiteljska priča s kriminalističkim zapletom. Prizori su filmični, dijaloški, mogli bi poslužiti kao filmski scenarij. U drugome sloju romana gradim priču o zakašnjelom svjedočenju zločina i obezvrjeđenju ispovjednog narativa silovanih žena. »Slabi« glas žrtve sučeljava se s »jakim« glasom koji iz neokolonijalističke, muške pozicije normalizira zločin kao dio uobičajene ratne stvarnosti. U trećem sloju romana etno-fikcionalnim stilom povezujem s jedne strane ulogu matrijarhata u takozvanim ratovima žalovanja sjevernoameričkih Prvih naroda i, s druge strane, patrijarhalne mitove o herojstvu koje naš zapadni kulturni krug nasljeđuje iz antičke starine. Roman sam podnaslovila »Knjiga snimanja«. Filmska knjiga snimanja podijeljena je u dva stupca: lijevi je određen za sliku, desni za zvuk. Jezik Knjige snimanja mora biti takav da ne dopušta dvoumljenje o tome kako je autor filma zamislio svaki pojedini kadar. Zapitala sam se što se događa kad režiser Knjige snimanja nije autor u »pravom« smislu riječi – kad kadrove tumače mediji, a odnos između slike nečijeg stradanja i jauka koji tu sliku prati zvukom određuju društvene okolnosti u povijesnom vremenu. Što se događa kad se jednome sloju ljudi, ponekad i čitavim narodima, krivo sinkronizira glas ili dokine pravo na jauk? Iz moje autorske pozicije, dvoumljenje je, u etičkom smislu, jedino prihvatljivo tumačenje prizora tuđeg stradanja.

Društvo lažnih lica

Može li stvaranje kod umjetnika izazvati traume, ako se bavi traumatičnim temama i ako ih intenzivno izučava, ako ih duboko proživljava? Kako te priče, te spoznaje, te istine, djeluju na vašu psihu?

– Za mene je najveća trauma plitko proživljavanje: obuzme me strah kad se suočim s ljudskom površnosti. Bojim se ravnodušja i osoba koje kad vide krv u snijegu prvo pomisle na jagode sa šlagom. Plaše me predrasude, šablone u mišljenju, nekreativne odgojne metode. Često kažem da bolujem od bolesti suosjećanja, ali sposobnost ulaska pod kožu drugog živog bića – čovjeka, životinje, biljke – dobitna je osobina svakog romanopisca. Jednom davno, na početku moje novelističke karijere, Igor Mandić me je htio uvrijediti i kao književnicu i kao ženu, pa je napisao da »čujem kako trava raste«, na što sam mu odgovorila da me stavio u jako dobro društvo jer, koliko znam, zadnji koji je opisao kako trava raste bio je Lav Tolstoj u »Ratu i miru«. Sposobnost zamišljanja nekih drugih svjetova za pisca je blagoslov u teškim vremenima. Nema ništa ljepše nego kad likovi nadiđu fazu automatona koji se kreću pejsažem spisateljske imaginacije prema kodiranim uputama i kad oni počnu, kao ljudi od krvi i mesa, živjeti svoj život, tražiti svoja prava u etičkom sustavu jednog možda ne sasvim stvarnog, ali mogućeg svijeta.

Možete li stvaralaštvo odvojiti od života? Što vam je sve važno za stvaranje – možda tankoćutnost, možda istražiteljski nagon, obrazovanje, recimo poznavanje Krležine umjetnosti, osjećaj za estetiku, znatiželja…?

– Za mene je potpuno nemoguće odvojiti književnost od života. Govorila sam stihove prije nego što sam naučila pisati. Imam izvrsnu koncentraciju pa često smišljam dijaloge i zaplete još nedovršenog romana dok, na primjer, prolazim cestom ili biram rajčice u trgovini. Za stvaranje mi je najbitnija znatiželja, premda i sve ostalo što ste spomenuli nije na odmet. Ništa od onoga čime se bavim ne bih mogla raditi bez kreativne otvorenosti, bez osluškivanja svijeta oko mene, bez znatiželje kao otvaranja prema drugome, ponekad i prema iznenađujućim aspektima »drugoga« u meni samoj. Prozu pišem iz znatiželje koja uvijek podrazumijeva rizik suosjećanja.

Kako, zašto, otkuda… slika na naslovnici knjige?

– Ta fotografija je iz ciklusa »Spirits« Davida Gazarova: to je kora drveta iz koje se, kad dulje promatrate sliku, počinje nazirati ljudsko lice. Ta fotografija je u intimnoj vezi s jednim od nosećih motiva mojeg romana, a odnosi se na indijanski postupak izrade maske i oživljavanja njezinoga duha. Umjetnik rezbar se prvo osami u šumi kako bi pronašao odgovarajuće drvo za izradu obrazine. To se dogodi tek kad u kori drveta prepozna lice. Tada zamoli drvo da budućoj maski pokloni život. Drvo, naravno, i dalje živi svoj život u zemlji i iz zemlje – nitko ga ne siječe – ali od tada nadalje živi i na licu čovjeka, kroz masku. Rezbar označi dio u kojem je prepoznao lice i izreže ga, odvoji od debla. Ponekad zasiječe krivo, pa se maska prije nego što je postala maskom slomi. A ako se ne slomi, ako ostane nepokolebljiva, to je dokaz da je drvo prihvatilo poziv na novi život. Nekad u davna vremena, rezbar se trebao suzdržavati od seksa, prije i nakon rituala odvajanja života maske od života stabla. Danas je to drukčije – nema se vremena – u ceremoniji koju Irokezi zovu »liječenje«, duhan se spaljuje, vrećica s njim se pričvršćuje na svaku masku, a preko njih se izgovaraju odgovarajuće riječi. To predstavlja inicijaciju maske i onoga tko je nosi u Društvo lažnih lica. Lažno se može prevesti i kao krivo: krivo je jer je iskrivljeno, lažno je jer se maska nalazi na pravome ljudskom licu, a lažno je i zato što lažira moć stvaranja i u tome uspijeva, a ljudi se – kao što kaže Majka klana – dive Stvoritelju, ali vole i laž.