Splitski književnik i novinar Ivica Ivanišević krajem je prošle godine objavio svoj novi roman »Ulica Ferde Pomykala 17« koji je već izazvao niz pozitivnih reakcija i tražen je među ljubiteljima dobre književne zabave, posebno one vezane za jednostavne i nepretenciozne krimiće koji naglasak ne stavljaju na brutalna ubojstva i nasilje, već na inteligentan način rješavanja zagonetke. Konkretno, u slučaju ovoga romana splitski inspektor Bagat kreće u rješavanje nedoumica vezanih za smrt čovjeka koji se zove Luka Martinis i koji je poginuo na Braču, a za kojeg je ustanovio da je, tamo 1992. godine, već prijavljen kao žrtva jer se utopio u jezeru Buško blato! Kako čovjek može dva puta umrijeti i tko je taj čovjek bio, pita se inspektor Bagat koji, nakon što ga nadređeni opomenu da stane s istragom, nastoji istinu naći bez njihove privole, a pomažu mu prijatelji iz ekipe kvizaša s kojima se druži.
Naravno, njihova će istraga biti uspješna i otkrit će, između ostalog, da Martinis, iako je »dva puta umra«, uopće nije mrtav! Naravno, to će otkriće biti čitatelju predstavljeno kroz duhovit i zanimljiv tekst koji se čita s guštom. Naš razgovor s autorom počinjemo pitanjem vezanim za činjenicu da ovaj, kao i prethodni njegov roman »Sutra je novi ručak«, imaju »zajednički nazivnik« u tome što oba na ugodan, ležeran i za čitatelje privlačan način kroz okvire krimića donose zanimljivu priču i govore o suvremenoj hrvatskoj stvarnosti.

Dvije kategorije kreativaca

S obzirom na to da ste u dosadašnjem radu bili vrlo raznovrsni, je li to naznaka nekog izraženijeg okretanja takvom pristupu književnosti?

– Meni se čini da se svi kreativci, onako ugrubo, mogu svrstati u dvije kategorije. U prvoj su, uvjetno rečeno, kniferovci koji cijelu karijeru slikaju meandar, variraju samo jedan motiv odnosno pišu/dopisuju uvijek istu knjigu. U drugoj su malo nemirniji tipovi koji prije svega moraju sami sebe iznenađivati da bi se sa strašću mogli baviti bilo kakvim oblikom stvaralaštva. Moja malenkost pripada potonjoj kategoriji, trudim se da mi svaka knjiga bude različita od prethodne. Zato rado mijenjam podneblja u koja situiram svoje priče, povijesne epohe, pripovjedne pristupe… Toliko »šaram« da sâm sebi ponekad sličim na čeljade s ozbiljnim poremećajem osobnosti. Jednom sam čak uspio napisati mračan, beznadan roman. Dva splitska krimića malo ležernijeg, humorističnog tona slučajno su mi se dogodila jedan za drugim. Ali trilogije, barem za sada, neće biti. Duboko sam u rukopisu koji ne može biti različitiji od prethodna dva.

U oba romana imate zanimljive »detektivske« muško-ženske parove koji rješavaju slučajeve. Jeste li možda razmišljali o osmišljavanju para (ili pojedinca) koji bi se pojavljivao u nekoliko priča (romana), ili je ova izmjena likova izazovnija? Odnosno, bi li Bagat i Ingrid mogli postati junaci koji se javljaju i u sljedećim romanima?

– Vjerojatno bi mogli, ali gotovo sigurno neće. I nakon prethodnog krimića s različitih sam strana čuo prijedloge da ne bih trebao dignuti ruke od inspektora Nalisa, nego napisati još poneki »nastavak«, no tada sam već naveliko bio u »Ulici Ferde Pomykala 17« i u društvu Nalisovog kolege Bagata i Ingrid. Sad se opet događa nešto slično. Ljudi kojima se knjiga svidjela, htjeli bi da joj dopišem još poneku »epizodu«, što meni trenutačno ne pada na pamet jer se sasvim lijepo družim s nekim novim likovima. Problem je načelne prirode: pisac (osobito ako je produktivan) i njegova publika žive u dva različita vremena. Ono što je čitateljima sadašnjost, meni je prošlost. Ipak, nikad ne reci nikad, možda jednom osjetim potrebu vratiti se Bagatu ili Nalisu, možda čak i obojici u istoj priči. To bi moglo biti zgodno. Naravno, pod pretpostavkom da me do jeseni, kad se nadam završiti knjigu koju upravo pišem, ne počne proganjati neka sasvim druga ili treća ideja.

Skandinavska škola krimića

U oba ova romana uočljiva je uspješna kombinacija mediteranskog i srednjoeuropskog humora, kao i namjera da likovi do rješenja ne dolaze kroz potoke krvi i ekstremno nasilje (poput brojnih skandinavskih, američkih i zapadnoeuropskih trilera), već probleme rješavaju – pameću. Je li i to svojevrsna poruka te postoje li neki književni uzori, odnosno autori koji temama pristupaju na taj način, a vama su dragi?

– Neizmjerno poštujem skandinavsku školu krimića, konačno, dvojica mojih vječnih favorita su Šveđanin Henning Mankell i Islanđanin Arlandur Indridason, ali me strašno nervira njihovo natjecanje tko će izmaštati suroviji zločin i tko će ga potom detaljnije predočiti čitateljima. Što fali klasičnoj egzekuciji, gdje žrtva dobije metak u čelo i ćao đaci? Zar je baš moraju podvrgnuti stravičnim, koji put i višemjesečnim mučenjima? Jednom sam prilikom razgovarao s Joom Nesbøm i upitao ga u čemu je stvar, zašto su pisci sa sjevera toliko zaokupljeni brutalnošću. On mi je odgovorio da nije siguran, ali da pretpostavlja kako je problem u tome što su svi oni odrasli uz drevne sage koje su također natopljene surovošću. Kako bilo da bilo, meni se od nasilja povraća ili me ono, u boljem slučaju, tjera na zijevanje, jer je monotono i repetitivno kao pornić. Nisam, međutim, ni naročiti ljubitelj onih krimića u kojima slučajeve rješavaju istražitelji superiorne inteligencije. Skloniji sam običnijim junacima koji priče raspliću osloncem na mrvicu intuicije, nakon duge i mukotrpne istražne procedure.
Što se favorita tiče, općenito sam slab na pisce koji ne zaboravljaju izvijestiti čitatelje što njihovi junaci jedu. Veselim se, recimo, pročitati da je detektiv Erlendur Sveinsson u rejkjavičkom takeaway restoranu uzeo ovčju glavu za van ili da je komesar Salvo Montalbano u gostionici kod Enza pojeo tanjur neke sicilijanske delicije od plodova mora. Ne bih znao objasniti otkud mi toliki interes za prehranu književnih junaka. Volim jesti, ali nisam baš kompulzivni žderonja. Možda je stvar u tome da su, kad sjednu za trpezu, književni detektivi najsličniji nama, čitateljima. Jer, vi i ja možda nismo – zapravo sigurno nismo – kadri razriješiti neku zaguljenu kriminalističku enigmu, baviti se truplima, naganjati zločince i svakoga jutra stavljati glavu u torbu, ali smo, izvan svake sumnje, itekako sposobni isprazniti tanjur. Ne leže nam pištolji, ali se sasvim solidno snalazimo s beštekom. Zato volimo čitati priče čiji junaci nisu baš u svemu različiti od nas.

Simpatija za luzere

Uvođenje ekipe kvizaša koji pomažu u rješavanju slučaja originalan je (i duhovit) potez. Jesu li i oni tu kako bi se ukazalo na to da svi moramo puno više pažnje posvetiti pameti i znanju, a ne tupim parolama i podjelama koje su idealan teren za besmislene sukobe na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj i drugim raznim osnovama?

– Možda ću vas razočarati, ali nemam pedagoških ambicija. Čak mi se čini pomalo neodgovornim djecu poticati da se posvete stjecanju široke naobrazbe i produbljivanju znanja. U našim prilikama, to znači osuditi ih na životarenje i trpljenje poruge od neobrazovane, ali bolje situirane većine. Što se tiče kvizaša, njih sam izabrao ne da bih se naklonio znanju, premda to rado i u svakoj prilici činim, nego stoga što imam simpatije prema svim luzerima. Oni se i sami nazivaju vitezovima uzaludnih znanja. Da su vrijeme potrebno za širenje obzora opće kulture potrošili na brušenje znanja u samo jednome polju ljudskog djelovanja, vjerojatno bi danas bili sjajno plaćeni eksperti, a ne bi se radovali besplatnoj rundi pića nakon pub kviza. Ali baš to mi kod njih imponira, što im novac nije visoko na listi prioriteta.

Uspješni ste i u uključivanju čitatelja u radnju. Naime, i čitatelj se pita i traži rješenje, što svakako podiže vrijednost i zanimljivost ove knjige. Koliko takav pristup – za razliku od onog kad, primjerice, odmah znamo tko je ubojica pa samo pratimo način na koji će biti uhvaćen – pomaže, a koliko je zahtjevan pri stvaranju romana?

– To je pitanje spisateljskog fair-playa. Ako pišete prozu detekcije, morate dopustiti čitatelju da se uživi u ulogu amaterskog istražitelja i zajedno s vašim junakom napreduje prema razrješenju intrige. Ali ne mislim da je piscima drukčijih krimića, recimo onih koji se bave hvatanjem negativca čiji nam je identitet od početka poznat, zato lakše. Možda im je čak i teže, jer na druge načine moraju održavati i pojačavati razinu uzbuđenja.

Uživanje u jezičnim igrama

Sjajan je uvodni dio romana u kojem temelje za priču, kao i za karakterizaciju lika Luke Martinisa, čitatelj dobiva preko tekstova iz policijskih zapisnika, što osigurava raznovrsnost u jeziku, rječniku, načinu pričanja… Otkud ideja za to?

– Jednostavno, htio sam čitatelje uvjeriti kako nitko živ nema pojma tko je i kakav je bio Luka Martinis, a pritom zabaviti i publiku i sebe samoga. Jer, premda nam nitko od saslušanih ne otkriva ništa vrijedno o tome zagonetnom čovjeku, otkrivaju nam podosta o sebi, i to služeći se različitim jezicima, u rasponu od standardnog književnog hrvatskog (i srpskog) pa do nekoliko lokalnih idioma. Strašno me veselilo pisati te dionice romana i nadam se da sam bar ponešto od svoga veselja uspio posredovati čitateljima. Govoreći sasvim načelno, u ovoj se zemlji i njezinom najbližem susjedstvu govori mali milijun sasvim osebujnih lokalnih dijalekata. Grijeh bi bio osuditi samoga sebe na korištenje jednog jedinog, i to još suhog, strogo uniformiranog jezika. Konačno, vaši junaci mogu oživjeti i dobiti na autentičnosti tek kad počnu govoriti onako kako ljudi na ulici uistinu govore. Zato se ne klonim jezičnih igara, nego, dapače, uživam u njima.

Što trenutačno radite, što možemo očekivati i kada?

– Opet se bavim mrtvima, ali, kako rekoh, u pitanju nije krimić. Knjiga je situirana u raj i slutim da bi mogla povrijediti nježne osjećaje svih 114 posto gorljivih rimokatolika, koliko ih službeno ima u Hrvatskoj. Nadam se da će knjiga biti vani negdje uoči Interlibera.