RIJEKA Srbija već dugo i sustavno provodi jezičnu politiku kojom se osporavaju hrvatske jezične posebnosti. U osnovi je te politike teza da postoji samo srpski jezik, koji Hrvati, i neki drugi narodi, tek nazivaju svojim imenom. No, svrha naše izjave nije bila da se Srbija ucijeni ili da se ojača status hrvatskoga jezika – jer hrvatski je već priznat kao službeni jezik EU-a – već da se Srbiji pomogne da uspostavi bolje odnose sa susjedima i više demokratske standarde u odnosu prema nacionalnim manjinama u Srbiji, kaže prof. dr. sc. Ranko Matasović, predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a.

Jer, Matasovića smo zamolili da nam komentira Izjavu Odbora za normu HAZU-a kojom se predlaže hrvatskoj Vladi da kao jedan od uvjeta za pristupanje Republike Srbije Europskoj uniji zatraži da Vlada Republike Srbije javno i nedvosmisleno prizna hrvatski jezik kao poseban i neovisan standardni jezik i jedan od službenih jezika Europske unije. Podsjetimo, Odbor za normu donio je tu izjavu kao reagiranje na vijest da se u gramatičkom udžbeniku skupine autora »S reči na dela« za učenike osmih razreda u Srbiji navodi da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski i crnogorski. Odnosno, kako je Matasović podcrtao, učenike se uči da postoji samo srpski jezik, a koji Hrvati i drugi narodi samo nazivaju svojim imenom.

Riječ je o temi o kojoj su već ispisane stranice i stranice, a Matasović ukratko, dotičući se razlikovanja hrvatskog i srpskog jezika, kaže da nitko ozbiljan ne osporava da postoji smisao po kojem Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, koji je najbolje politički neutralno nazivati imenom »srednjojužnoslavenski«, a što je termin koji je uveo Dalibor Brozović.

– To je jasno već iz činjenice da se govornici toga jezika međusobno razumiju i to je trivijalna činjenica. Međutim, postoji i mnogo zanimljiviji smisao u kojem su hrvatski i srpski različiti kao standardni jezici, jer su kao takvi određeni različitim normama, ponajviše u leksiku, znanstvenoj, pravnoj i vojnoj terminologiji. Osim toga, govornici te jezike gotovo uvijek prepoznaju kao različite. Doduše, kada se govori o standardima, jer ima dijalekata kojima govore i Hrvati i Srbi, kaže Matasović.

No, zaključuje da je, između ostalog, hrvatski jezik poseban i kao jezik hrvatske književnosti od Marulića, preko Gundulića do danas.

– Jezik srpske književnosti sve do sredine 19. stoljeća bio je uglavnom crkvenoslavenski u srpskoj redakciji i kao takav odvojen od jezika hrvatske književnosti, rekao nam je Ranko Matasović.