RIJEKA U riječkom antikvarijatu »Ex libris« održana je dvostruka promocija – svoje knjige »Neispričane priče« i »Pogledaj što je mačka donijela« predstavili su filmski redatelj Rajko Grlić te pisac i novinar Ante Tomić. Obje knjige objavila je Hena com, a razgovor s autorima vodila je urednica Marina Vujčić. Kako je kazala, i jedna i druga knjiga nastale su bez namjere autora da budu objavljene.

– Rajko Grlić godinama je u svoju režijsku bilježnicu upisivao priče, odnosno filmove koje nikad neće snimiti. Pokazao je to Anti Tomiću, koji mi je došapnuo da Rajko nešto piše. Trebalo nam je godinu dana da to objavimo. Slična je priča s novom Tomićevom knjigom. Planirali smo reizdanje njegove prve zbirke priča »Zaboravio sam gdje sam parkirao« iz 1997. godine, kojemu smo htjeli dodati i pokoju novu priču pa da to bude prošireno izdanje. Međutim kad nam je Tomić poslao 14 novih priča, shvatili smo da imamo materijal za novu knjigu – pojasnila je Vujčić.

Rajko Grlić rekao je da je »rađanje« njegove knjige dugo trajalo, a nastala je na temelju bilješki vođenih tijekom tridesetak godina.

– U vrijeme kad sam bio gost na UCLA-i u Los Angelesu mislio sam da je gotovo s mojim pričanjem filmskih priča. Budući da je čovjekova potreba za pisanjem vječna, počeo sam zapisivati priče koje vjerojatno nikad neću snimiti. Kad je knjiga »Neispričane priče« objavljena kod zagrebačke Hene coma i kod beogradske Lagune, ostao sam pomalo zbunjen. Za knjigu sam, naime, primio puno više SMS-ova i e-mailova te doživio zaustavljanja na ulici nego za možda svoje »lažne« filmove. Riječ je o knjizi koja komunicira s ljudskom intimom. Ova knjiga beskrajno me obogatila, ne novcem nego ljudskom dimenzijom.

Izgleda da sam taknuo neku strunu koju filmovima nisam uspio dotaknuti. Odrastao sam u obitelji u kojoj su se za stolom pričale priče. Priče sam shvatio kao borbu protiv sudbine, odnosno protiv onoga što politika i povijest rade ljudima – osvrnuo se Rajko Grlić, kojemu je ovo književni prvijenac u kojemu na jedinstven način spaja život i film, pišući autobiografsku prozu u kojoj se oko filmskih pojmova isprepliću ključni životni događaji, biografski fragmenti, sjećanja, anegdote, uspomene i evidencija o prijelomnim sudbinskim putovanjima jedne obitelji koju su društveni, politički i ratni prevrati nosili s jednog kraja svijeta na drugi.

Koristeći nazivlje filmske terminologije za naslove poglavlja, Rajko Grlić povezuje te pojmove s odgovarajućim situacijama iz različitih razdoblja svoga života i povijesti svoje obitelji, pronalazeći u nepredvidivoj dramaturgiji života dodirne točke s leksikom, poetikom i zakonitostima filma.

Budući da se Ante Tomić nakon šest romana i duge stanke od prve zbirke priča ponovno vraća ovoj književnoj formi, objasnio je da je shvatio da romani puno bolje prolaze. Kazao je i da priče uglavnom piše po narudžbi jer »voli ispunjavati želje«. Za Tomićeve priče Grlić je rekao da su vrlo senzibilne i da vole ljude, dok je Tomić istaknuo da obožava Grlićevu vještinu i zavodljivost pripovijedanja te da se svojom prvom knjigom predstavio kao »gotov pisac«.

Ante Tomić govorio je i o tome kako se u novinskim kolumnama bavi našom gadnom stvarnošću, dok u književnosti često nastoji ponuditi sretan kraj. Tomić i Grlić osvrnuli su se i na svoju dugogodišnju suradnju na filmu. Tomić je čitao Grlićevu bilješku o televiziji, a pročitao je i svoju priču »Bog je ateist«.