PULA – Pulski sajam knjiga oduvijek je brinuo i o mladim, pa i najmlađim čitateljima. U 28 izdanja, koliko ih je do ove godine skupio, ta briga izrasla je u liniju koju možemo označiti sljedećom relacijom: Monte Librić – Hop-lektira – PULikulArna reforma. Monte Librić najpoznatiji je i najstariji u ovom društvu; zapravo cijeli je to sajam za najmlađe (buduće) čitatelje, koji se i »fizički«, odnosno vremenski odvojio od »velikog tate« Sajma. Hop-lektira i PULikulArna reforma novijeg su datuma, pri čemu je prva posvećena osnovnoškolcima, a druga srednjoškolcima. Pa kad se uzme da se oni bivši srednjoškolci, a sada studenti »zaraženi« knjigom koji se požele Sajmu vratiti, i vraćaju kao njegovi volonteri, krug je zatvoren.

Hop-lektira i PULikulArna reforma začete su na posljednjem pretpandemijskom sajmu, onome koji se održao 2019. godine. I koncept, kao i odaziv, odnosno rezultati, bili su sjajni. Hop-lektira koncipirana je tako da osnovnoškolcima pokaže zanimljive mlade, ili drukčije pisce, ilustratore, strip-crtače… oponente kanonskoj slici književnika, koji u nekoj starinskoj radnoj sobi, pućkajući lule, smišljaju rečenice da zagorčaju život obveznika lektire. PULikulArna reforma pak je zamišljena, i izvedena, kao mjesto na kojem će srednjoškolci dobiti uvid u neki lektirni naslov, ili pisca-klasika, ali na malo drugačiji, pomaknut način, tako da ne misle da je to što je imao lulu i pućkao u nekoj sobi nužno loše ili da je zbog toga napisao bezveznu knjigu. I ključ obaju programa jest u tome što djeca, ili mlada publika, dođu pomalo smoreni, kao što to moraju biti kad ih se na nešto tjera, ali vrlo brzo se uključuju i na koncu odlaze zadovoljni.

Superjunak Don Quijote

Ovaj zaključak izvlačim iz onoga što sam uočio bivajući publikom tih programa, ali i sudjelujući u njima. Pa dok sam svojedobno srednjoškolcima govorio o mojem romanu, u programu koji je bio preteča ovim programima, ove godine, prve za ove programe nakon uvodne pandemijske, »prodavao« sam, zajedno s genijalnim voditeljem PULikulArne reforme Emirom Imamovićem Pirkeom, Kafku. Bio je to težak zadatak, jer nije ni Kafka za njih lagan, a pogotovo je bio težak nakon što sam vidio kako su uz Pirkea srednjoškolcima genijalno »prodali« Cervantesa i »Don Quijotea« Boris Dežulović i Milan Rakovac.

Prvo ih je Pirke uveo u priču pitanjima koje superjunake poznaju, pa su se nanizali batmani, supermani i ostali »mani«, da bi im potom rekao da su svi oni nastali iz Don Quijotea i njegova Sancha Panze. Već to ih je zainteresiralo, no ono što je uslijedilo u sat vremena bila je strašno duhovita, a poučna priča o tome što u biti znači biti čovjekom.

Dakle Batman se ujutro ustane, odjene kostim i ide popravljati svijet. Zašto bi to radio ako nije poludio. E, pa tako je i Don Quijote poludio od čitanja previše knjiga, pa zamislio da je on vitez koji će popraviti svijet. Uzeo je sa sobom prizemnog, ali realnog Sancha Panzu, uzjahao kljuse i krenuo. Ili, riječima Borisa Dežulovića: »U ovom svijetu možeš biti normalan samo ako poludiš« i »Poštenom čovjeku danas jedino preostaje biti Don Quijote. Na vama je da budete donkihoti«. Ili, riječima Milana Rakovca: »Svaki mali običan čovjek, koji nije mali i običan čovjek, nego velik i neobičan, potencijalno je Don Quijote i potencijalno je Sancho Panza«. I da, one vjetrenjače, o kojima uvjereno pričaju i oni koji Cervantesa nisu čitali (u dva dijela knjiga ima i do 1.200 stranica) na samom su početku knjige i dalje ih nema.

Čitati ispod stola

Pirke je potom dekonstruirao još jedan mit o piscima, onaj da pišu samo zato što imaju unutrašnji poriv, jači od bilo čega drugoga. Cervantes je »Don Quijotea« počeo pisati kao parodiju na viteške romane, kao knjigu koja će biti smiješna, duhovita i koja će se dobro prodavati. Kad je novac izostao, nije mogao biti pretjerano zadovoljan, a zasigurno nije mogao znati ni u kakav će se hit knjiga kroz stoljeća pretvoriti, pa da barem zbog toga bude sretan. I iako je bilo nekih pripetavanja između Pirkea i Dežulovića oko toga je li knjiga druga ili peta najprevođenija, odnosno najprodavanija, svakako je u samom vrhu obaju ovih aspekata.

Iz Dežulovićeva kuta, Cervantes je tolika subverzija svega da nije ni trebao ući u lektiru, već ga se trebalo čitati ispod stola, a kako je on sam rastao, tako se mijenjala i njegova percepcija prema knjizi. Na početku mu je bila strašno smiješna, da bi mu kasnije postala tragična. Napisana kao komedija, stoljećima kasnije poprimila je drukčije konotacije, i ima doslovno milijun čitanja. A njima je zajedničko to da je, prema Dežuloviću, roman strašno zabavan, pakleno duhovit i da postavlja pitanja i dan-danas.

Pravo pitanje je, Pirkeovo, naravno, tko je luđi, Don Quijote ili Sancho Panza, ovaj koji ide popravljati svijet koji ne postoji, ili ovaj koji ide s njim, iako zna da tu neće moći biti novaca, ili otoka koji mu je gazda obećao. Dežulović je i mit o vitezovu ludilu dekonstruirao, rekavši da on nikako nije klinički lud; da postoje u romanu čak i naznake koje ukazuju na to da on sasvim dobro shvaća da to što vidi nije ono što govori da vidi, a da, s druge strane, Sancha Panzu privlači i činjenica da ovaj možda nije tako lud i da će se nešto pozitivno ipak dogoditi. Rečenica »Don Quijote se pravi lud da bi mogao popraviti svijet koji je poludio«, tako dobro opisuje i sve one pametne »luđake« koji su navlačili maske pajaca, da bi svijetu iz te pozicije mogli reći što ih ide. Ili, kako je to divno zaključio Dežulović: »Biti luzer, ili gubitnik, jedina je časna priča. Pravi vitezovi su uvijek gubitnici«.

Gubitnika u ovom programu nije bilo, samo dobitnika, što su pokazala i nasmiješena lica koja su odlazila s mjesta na kojem su očekivala smorove, a meni nije preostalo drugo nego da naoštrim sve što imam i pokušam sutradan ponuditi barem dio ove energije i sadržaja.

Proces za K.

Zahvaljujući Pirkeu, krenuli smo furiozno. Njegova ideja da iz publike izvučemo nekoga kome barem prezime počinje na K., ako ne već i ime na J., i priredimo mu/joj proces, bila je ingeniozna. To smo i učinili, pa je jadna djevojka K. prošla pravi desetominutni kafkijanski proces, koji je Pirke zamislio pravocrtno, no ja sam dodao malo apsurda, onog koji će kasnije i Camus naslijediti od genijalnog Kafke pa ga razviti u neslućenim smjerovima. Ujedno smo time posredno objasnili i značenje pridjeva kafkijansko, koji koriste i oni, kao i Cervantesove vjetrenjače, koji Kafku čitali nisu.

Taj je naš uvodni proces savršeno podcrtao i činjenicu da nema čovjeka koji se nekada nije osjećao nepravedno optužen, a učenicima je, nadam se, bilo malo lakše kad sam im pročitao famozni Kafkin citat, onaj o knjigama koje moraju biti sjekire za smrznuto more u nama, koji im, u suštini, poručuje da ne treba čitati knjige koje ne »ranjavaju«, ili »bodu«. Knjige koje bi nas samo zabavile, govori dvadesetjednogodišnji Kafka u pismu prijatelju, možemo i sami napisati, dok doista trebamo knjige koje na nas utječu poput katastrofe, koje nas duboko žaloste »poput smrti nekoga koga smo voljeli više od sebe«. Pouka je da ni Kafku ne treba čitati zato što ga treba čitati, jer su neki kurikulum ili profesor tako rekli. Za prolaz, za ocjenu, može se to i zamuljati, ali ono što mi nastojimo je pokazati Kafku živog, aktualnog, sjajnog, koji nama govori i o nama samima, kao i o svijetu koji nas okružuje, i kojem treba dopustiti da nas nađe, u bilo kojem trenutku života.

Želio sam da naša mlada publika s predstavljanja ode pamteći sintagmu logika sna. Pokušao sam im je približiti analizirajući logiku sna i u »Procesu« i u »Preobražaju«, pri čemu se ona u »Procesu« očituje u prostoru koji se začudno mijenja, dok se lik ne mijenja, a u »Preobražaju« mijenja se, pak, junak, dok prostor ostaje isti. Ipak, za peticu, ili puno višu ocjenu, mogu profesoru reći da se i to može dvojiti, jer Jozef K. se svakako mijenja, suptilno, od početnog pristajanja na igru sa sustavom koji ga nepravedno optužuje, preko rastuće netrpeljivosti prema sustavu koji ga ugnjetava, biranja oblika borbe protiv sustava, sve do rezignacije i pristajanja na neizbježno. Isto tako, Gregor Samsa, iako možemo reći da se promijenio, on je u biti promijenio obličje, a ostao onaj isti Gregor, no ne i za svoje ukućane.

Iznevjerene oporuke

Približiti osobu Kafke bio je također naš zadatak, pa smo to probali učiniti prikazavši ga malo drugačijeg od moguće percepcije boležljivog, povučenog tipa koji samo piše. Njegova druželjubivost i osvjedočeni uspjesi kod žena, od kojih su tri bile ključne i iz veza s kojima se mogu derivirati i neki njegovi spisateljski koncepti, bili su im zanimljivi, kao i činjenica da nije živio od pisanja, a i da ga roditelji u tome njegovu, najvažnijem, ali ne i egzistencijalnom poslu nisu podržavali.

Max Brod bio im je posebno interesantan, pogotovo kad smo ga pokazali kao tipa koji je zapravo iznevjerio prijatelja, a možda mu u neku ruku i učinio loše, barem u segmentu kasnijih naknadnih ispravljanja njegovih loših uredničkih odluka. No opet, nitko ne smije zaboraviti činjenicu da je ta iznevjerena oporuka, to neuništavanje povjerenih mu rukopisa prijatelja koji umire u ranim 40-ima, svijetu donijela jedan od najvažnijih književnih opusa, onaj koji i po konceptu i po dosezima stoji gotovo usamljen u književnom panteonu.

Sat vremena i nama je proteklo u hipu, kao što je to bio slučaj dan ranije na Cervantesu, a lica učenika, srednjoškolaca, od kojih nijedno ne bulji u mobitel, već zainteresirano sluša, najveća je nagrada, ali i zalog programa PULikulArna reforma, koji zasigurno zaslužuje da ga se na svim razinama ozbiljno uzima u obzir u izdanjima pulskog sajma knjiga koja slijede. Lako za nas, mi smo na knjigu »navučeni«, ali ako danas, u doba ozbiljno elaboriranih digitalnih distrakcija, mlade približimo knjizi, onda možemo reći da smo i obavili neki značajan posao.