Reakcije na »Depilaciju« bit će različite. Neki će se zgražati, drugi o autoru razmišljati kao o psihički ne baš uravnoteženoj osobi koja se »ispucava« kroz literaturu, treći će u pomjerenom svijetu koji nudi četrnaest pripovijedaka ove nevelike zbirke vidjeti uspješan protest protiv ukalupljenih vrijednosti suvremenog društva, četvrti i peti smijat će se mračnom humoru… U svakom slučaju, reakcije neće izostati, kako zbog ponuđenog sadržaja, tako i zbog toga što Kopjar zna pisati pa čitatelja vrlo brzo i uspješno uvodi u svijet svojih čudnih priča.

Gubitnici i gubitnice

A u tom svijetu, primjerice, pratimo odnos priproste mlade njegovateljice i agresivnog teško pokretnog starca koji se ne libi udariti je i vrijeđati te čak pokušati i seksualno iskorištavati, svjedočimo krađi leša mlade djevojke koju novopečeni mladi pogrebnik otprema u svoj stan u Zagrebu i smješta je u frižider, čitamo kako studentica s tek položenim vozačkim ispitom namjerno smrtonosno autom udara poznanika, upoznajemo mladića ubojicu koji je brojnim udarcima nožem ubio svoju djevojku koja je otkrila da je seksualno usmjeren na svoju sestru, pokušavamo shvatiti i razumjeti razgovor gluhonijemog barmena s pripitim pedofilom…

Tu je i priča o srednjoškolcu koji kradomice mobitelom snima i na društvenim mrežama objavljuje sliku depiliranog međunožja svoje profesorice, štorija o pljački banke s puno proljeva i jednim ubojstvom, pripovijetka o povratniku iz Australije koji se ujaku želi osvetiti za pred četiri desetljeća doživljene neprimjerene surovosti prema jednom psu i njemu… Ima toga još, ali već i iz ovog rečenog više je nego jasno da Kopjarove priče nude jako puno nasilja i morbidnosti čiji su autori poremećeni gubitnici i gubitnice pristigli iz svih generacija i svih dijelova društva.

Plime mučnine

Njihovo ekstravagantno i nerazumljivo ponašanje najčešće je toliko degutantno da izaziva zgražanje i odbojnost, a baš ta reakcija, uz, naravno, jako ironičan podsmijeh, ono je što autor i želi od čitatelja poručujući im – eto kakvih nas sve ima, da ne kažemo eto kakvi smo! Naravno, ovo je jedno od mogućih objašnjenja ovih Kopjarovih (inače, on je i vrlo zapažen autor pripovijedaka za djecu!) priča za odrasle, a isto je tako moguće ove mračne vinjete psihe tumačiti kao, primjerice, stilsko poigravanje s davnašnjom prozom baltimorskog mračnjaka Edgara Allana Poea ili pak sa suvremenim sličnim blogovskim i na društvenim mrežama čestim mržnje i agresije prepunim tekstovima.
No, bez obzira na mogućnosti tumačenja i razinu prihvaćanja ponuđenog, nedvojbeno je da Kopjar baš znalački slaže svaku od četrnaest pripovijedaka ove zbirke, odlično gradi likove i još bolje vodi radnju do negativne kulminacije ili morbidnog završetka nakon kojeg se čitatelj može ili cinično nasmijati, ili će ga, kako u popratnom tekstu na ovitku ove knjige kaže Kruno Lokotar, »preplaviti brze plime mučnine«. U svakom slučaju dosadno vam neće biti.