Poznati hrvatski novinar, publicist i komunikacijski savjetnik Milan Majerović-Stilinović nastavlja svoju predanost, opčinjenost i pripadnost svijetu planina iskazivati i svojim debitantskim romanom »Srce mog medvjeda«, djelu koje je po mnogočemu nastavak njegovog sjajnog debija, knjige lirsko-esejističkih zapisa »Što sam naučio na planini«, a s druge je strane nastavak i nadogradnja njegovog literarnog pristupa temi planina i nužnosti suživota čovjeka s prirodom. Naime, dok je u debitantskom ostvarenju objavljenom 2020. godine iznio niz doživljaja utemeljenih na višegodišnjem planinarskom iskustvu prenijevši ih čitatelju s puno emocija i jasnih poruka vezanih za čovjeka i prirodu, dotle je u »Srcu mog medvjeda« krenuo tragom života Marka Turka (1859. – 1942.), čovjeka koji je na području čabarskog kraja zaista i živio, a autor se za njegov život zainteresirao jer su djelatnici NP-a »Risnjak« na planinarskoj stazi, koja od zaselka Leska vodi prema Medveđim vratima, postavili ploču kojom su označili lokaciju tzv. Markovog brloga, odnosno šumske kolibe koju je Turk izgradio osamdesetih godina 19. stoljeća te u njoj, iako je imao obitelj, boravio veći dio godine stekavši na taj način status svojevrsnog osobenjaka. Životna sudbina Marka Turka učinila se Majeroviću-Stilinoviću idealnom za roman o prirodi, planinama, Gorskom kotaru i Goranima. I tako je nastalo »Srce mog medvjeda«, dojmljiv roman koji će Gorane i Gorski kotar, ali i općenito planine i prirodu, približiti svakom čitatelju.

Čovjek i zvijer

U literarnu preobrazbu priče o životu čovjeka čija životna sudbina i danas živi u usmenoj tradiciji tog dijela Hrvatske, Majerović-Stilinović krenuo je tako da nam zbivanja u najvećoj mjeri pripovijeda prateći Markov život, a pojedini dijelovi teksta pripadaju i medvjedu zvanom Bero u čiji um i emocije autor nastoji ući kako bi nam predočio i taj iskonski dio prirode. Čovjek i zvijer upućeni su jedno na drugo stoga što Marko darivanjem hrane pomogne medvjediću Beri čiju su majku i starijeg brata ubili lovci. Iako do pripitomljavanja neće nikad doći, između tog čovjeka i tog medvjeda vlada odnos uvažavanja i poštovanja čime je jasno istaknuta i jedna od temeljnih poruka cijele ove knjige. Portretirajući lik Marka autor obrađuje – bez robovanja kronologiji – razdoblje od njegova djetinjstva šezdesetih godina 19. stoljeća u naselju Hrib pa do tragične smrti u talijanskom fašističkom logoru u Gonarsu, a najveća je pažnja posvećena dobu Markove mladosti i zrelosti, odnosno godinama kada zbog svog čestog boravka u šumi stječe ne samo status osobenjaka, već i vrsnog poznavatelja trava i životinja svog zavičaja. Posebno je pritom istaknuta njegova neizmjerna ljubav prema svijetu divljine i poštovanju svega što čini prirodu u kojoj sve ima svoje mjesto, svrhu i smisao. Idealno se u takav pristup uklapaju i dijelovi teksta kojima nam Majerović-Stilinović nastoji prenijeti »misli i osjećaje« medvjeda kojeg je Marko nazvao Bero i koji je nedjeljiv dio prirodne cjeline koju opisuje ova knjiga.

Goranska prošlost

»Srce mog medvjeda« nudi i u literarni izraz »odjevenu« priču o dijelu goranske prošlosti, posebno one vezane za nekadašnju čabarsku i delničku gospoštiju na čijem se području odvija najveći dio radnje. Život svog lika autor je inteligentno povezao s nekima od zbivanja toga doba pa je tako, primjerice, Marko vodič skupini hrvatskih političara i znanstvenika (Ljudevit Vukotinović, Dragutin Hirc…) pri usponu na Risnjak, u lov vodi braću Ghyczy, na slikarskim izletima u pirodu prati Lujzu Ghyczi, a svaki od tih susreta u funkciji je isticanja određenog dijela povijesti ovih goranskih prostora. Također, govoreći o životu Marka Turka autor uključuje i opise brojnih za to doba tipičnih aktivnosti prosječnog stanovnika Gorskog kotara (rad u šumi, poljoprivreda i stočarstvo….), kao i opisa običaja i navada (svadbe, Ivanjski krijesovi, mise…) pa knjiga predstavlja uspješan pokušaj literarnog oživljavanja života Gorana u drugom dijelu 19. i prvom dijelu dvadesetog stoljeća pri čemu posebno bolno djeluju opisi fašističke (talijanske) okupacije tog dijela Gorskog kotara, odnosno patnji koje je trpio ni za što kriv narod.

Gorskom kotaru Majerović-Stilinović potrudio se približiti i jezikom pa njegov Marko povremeno progovara i na narječju gerovskog kraja, a domaće se riječi čuju i od nekih drugih likova čime je taj zavičajni i regionalni moment dodato naglašen i istaknut. No, iznad svega su autorovi sjajni »dubinski« opisi prirode koji svjedoče i o poznavanju i o ljubavi prema prirodi, a baš iz tih elemenata izviru i životni pogledi na svijet Marka Turka, ali i svih iskrenih ljubitelja prirode, pogledi koji jasno upućuju kako ono materijalno nikada nije i neće biti iznad snage duha i ljubavi. Sve u svemu, »Srce mog medvjeda« rado će čitati Gorani, a tako i oni koji vole prirodu i žele ući u »dušu i srce« ovog prekrasnog gorovitog dijela Hrvatske.