Nakon što je 2019. godine kao tek dvadeset i trogodišnja djevojka bljesnula iznimno kvalitetnim povijesnim romanom »Nadohvat«, mlada hrvatska književnica Ena Katarina Haler ponovo će izazvati pažnju ljubitelja književnosti okrenutih prošlosti, ali ovog puta puno bližoj.

Naime, dok se »Nadohvat« bavio mračnom i teškom sudbinom stanovnika Banovine, točnije hrvatskog mjestašca Zrin koje je po završetku Drugog svjetskog rata uništeno i raseljeno zbog toga što je od partizanske strane smatrano do tog trenutka neosvojivim ustaškim mjestom, dotle se »Nevini« dotiču sudbina mladih ljudi koji su za vrijeme Domovinskog i ostalih ratova devedesetih godina prošlog stoljeća bili djeca te proživjeli golgotu izbjeglištva te ništa manje tešku prilagodbu životu nakon rata.

Autorica je, dakle, »preskočila« vrijeme, ali, dojam je, ne i zemljopisno područje. Istina, nigdje u romanu ne spominju se bilo kakvi lokaliteti, ali je iz zbivanja jasno da je riječ o graničnom području Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, području koje, kao i u sjajnom romanu »Nadohvat« dijeli rijeka te, a to je puno gore, i nacija, vjera, pismo…

No, ni to neće biti ni u jednom slučaju direktno i konkretno rečeno, već će čitatelj to sam morati zaključiti iz opisanih zbivanja i života likova koji namjerno imaju nacionalno »neutralna« imena, namjerno se njihova nacionalnost ne spominje, namjerno ne znamo gdje su i za koga ratovali, čije i koje ubijali, koga mrzili, koga voljeli…

Jer svi su oni, jedna je od moćnih poruka teksta, nevini, kako glasi i naslov romana. Svi su oni, pogotovo glavni mladi protagonisti, žrtve užasa koji su se događali i koji su ih, ni krive ni dužne, učinili oštećenima za cijeli život.

Incestuozna veza

Ena Katarina Haler iznova radnju slaže oko dojmljivog ženskog lika. Ovog je puta to djevojčica, kasnije djevojka, Iris. S majkom Lenkom i dvije-tri godine starijim bratom Reljom ona iz ratnog Zagreba odlazi u djedovu kuću negdje na kontinentu.

Tu će i odrasti nastojeći u sredini potpuno poremećenoj ratom i mržnjom preživjeti. A to neće biti nimalo lako jer se u tom selu čak i pripadnici istog naroda mrze iz političkih razloga (jedni su komunisti, drugi nacionalisti), a da stvar bude gore Iris odrasta bez oca, stanovitog Bore kojeg se svi boje jer znaju da je u ratu bio nemilosrdan i ubijao.

Budući da od majke okrenute brizi za preživljavanje i patnji zbog toga što s njom nije čovjek kojeg voli, nema dovoljnog razumijevanja, Iris se okreće starijem bratu koji je njezin zaštitnik.

I Relji nedostaje ljubavi, a budući da je nalazi samo u sestri, njihov se odnos prepun dječje nježnosti i potrebe za utjehom uskoro pretvara u ono u što ne bi smio – incestuoznu mladenačku vezu koja, istina, vremenom nestaje, ali Iris zauvijek ostaje zarobljena u pogrešnom poimanju svijeta pa ljubav traži i daje ponajprije kroz brojne tjelesne veze, najprije s vršnjakom Ninom, a potom s brojnim mahom starijim muškarcima u kojima traži svog tatu.

Na stranputici

Naravno, incest svakako jest i bolna i skandalozna tema, ali Haler joj ni slučajno nije pristupila s tog petparačkog stajališta. Njezina junakinja jednostavno traži ono što i svaki normalan čovjek – ljubav.

A budući da je u tom košmaru ratnih i poratnih godina naći može ponajprije u bratu, logično je da skrene na stranputicu. No, prije bilo kakve osude, u vidu treba imati da ju je tamo otjerala ne njezina bolesna želja, već bolesna stvarnost oko nje, stvarnost koja joj je oduzela normalnost pa je njezino ponašanje, kao i tragičan završetak ove mučne i moćne obiteljske drame, jedino što se i moglo očekivati.

Iris je moćan te istodobno tragičan lik mlade i zbog rata osamljene i izgubljene djevojke koja »utjehu od zla i smrtnosti traži u tko zna kome i u kome sve ne«, govori o njoj autorica nazivajući je u jednom trenutku vrlo poetski »od svijeta nezaklonjenom košuticom«.

Autorica liku Iris, kao i njezine majke Lenke, pristupa ponajprije sa psihološke i emocionalne strane pa su stoga »Nevini« puno »tiši« i intimniji roman od djela »Nadohvat« koje je moćna freska ratnih i poratnih zbivanja od Zrina i Zagreba do Slavonije.

Ovdje je sve nekako manje, skrivenije, povučenije…, ali i surovije, beskrupuloznije, animalnije. U uvodnom, tek nepunih deset stranica opsežnom dijelu romana, autorica postavlja okvire kojima određuje kako će nam pričati čudnu priču omeđenu sjećanjima na djetinjstvo i davno pročitane klasične mitove koji su je još kao djevojčicu natjerali da pomisli »kako je u životu sve moguće, a u pričama nije«.

Literarna vrijednost

Baš tako će potom i biti u njezinoj priči o ratom uništenoj obitelji pa će se stvarnost i mašta u nelinerarnom pripovijedanju povremeno spajati i razdvajati, a priča će teći ukrašena brojnim poetskim postupcima, povremeno čak i lirskim pjesmama koje piše Nino, opisom obiteljskih fotografija koje donose dijelove prošlosti tih ljudi, eksplicitnim scenama seksa…

I sve se to slaže u jednu dojmljivu cjelinu koja je i »rodila« ove nesretnike i iz koje oni, čak i kad žele, ne mogu pobjeći iako, poput tajnovitog oca i supruga Borisa, shvaćaju kako žive »okruženi kaljužom«.

Sav taj bijes prema mračnoj prošlosti, mržnji i nazadnjaštvu najbolje iskazuje Relja koji u jednom trenutku govori kako ga »ne diraju ni životi njegovih davnih djedova, ionako koječime zaluđenih i prokletih, niti bezbroj nevinih što su pali za koješta da bi on sada bio ovdje, ne dira ga bogami ni povijest njegovog naroda – koji god to narod bio«.

Relja je, uz strašan završni čin koji je vrhunac njegove osobne pobune protiv njegovog (i brojnih drugih) uništenog života, autor i mučne scene ubijanja tek izleglih pilića čime se šalje snažna simoblična poruka kojih je ovaj roman o obiteljskoj tragediji uzrokovanoj ratom, mržnjama i podjelama prepun pa se slobodno može reći kako je i s drugim književnim istupom mlada Ena Katarina Haler zadržala visoku razinu literarne vrijednosti.

O autorici

Ena Katarina Haler rođena je 1996. u Osijeku. Prirodoslovno-matematičku gimnaziju pohađala je u rodnom gradu. Diplomirala je arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Prvi objavljeni književni rad joj je roman »Nadohvat«. Godine 2020. dobila je Nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« za najbolje prozno književno djelo.