Neimenovani jadranski otok iz novog romana hrvatske književnice Lade Vukić nije samo, kako mu to naslov kaže, dobro mjesto za umiranje, već bi mogao biti i idealno mjesto za snimanje filma ili TV-serije po motivima novog proznog iskoraka ove književnice. Naravno, otok kao otok ne bi nudio sam po sebi ništa posebno da nije zaista odlične priče koju je autorica iznijela čitatelju na vrlo filmičan način pa se otuda već i u tijeku čitanja javljaju pomisli kako bi bilo dobro to što čitaš vidjeti na filmskom ili TV-ekranu. Jer, Lada Vukić je dvjestotinjak stranica ovog romana razdijelila u petnaest cjelina koje su baš po svemu male filmske scene – na što upućuje već i naslov prve »epizode« koja se zove »Filmski rezovi«.

Raznolika zbivanja

U toj početnoj priči upoznajemo jednog od glavnih likova koji sjedi u lokalnom kafiću ubijajući vrijeme jer se u veljači na otoku baš i nema što raditi. Pažnju mu nakratko privuče nekoliko turista koji su, usprkos neturističkom mjesecu, došli na otok, a uz njih uočio je i sjenu njemu znane ženske osobe kroz prozor kafića. Tu je osobu uočio i vlasnik, ujedno i konobar, koji prilično neugodnim riječima komentira njeno pojavljivanje što, pak, izazove prilično žučnu reakciju turistkinje koja je sa suprugom došla na kavu.

Iako ta uvodna epizoda ne djeluje odviše zanimljivo, taj prvi negativni dojam vara. Naime, radnja se potom kroz sljedećih 14 »epizoda« razvija jako kvalitetno i nudi zanimljivu priču o životu ljudi s tog otoka, pri čemu saznajemo sve pojedinosti i veze osoba predstavljenih u toj prvoj cjelini, ali i brojnih drugih likova. Iako svakoj epizodi pristupa zasebno, i premda u svakom novom dijelu imamo nove likove i nova zbivanja, radnja je u cjelini čvrsto vezana zbivanjima u koja su bili ili još uvijek jesu uključeni svi likovi iz uvodnog dijela, kao i oni koji se javljaju kasnije.
A ta su zbivanja raznolika i kreću se od dobre i tužne ljubavne priče, elemenata policijske istrage zbog prometne nesreće sa smrtonosnim ishodom, priče o beskrupuloznosti, sirovosti i surovosti modernog otočnog novobogataša, sumorne slike neimaštine i nezaposlenosti, rana ostalih nakon rata i raspada nekadašnje države, propasti otočne privrede, egzodusa mladih, dvoličnosti odvjetničke struke, do migrantske krize, otočnih ćakula i ogovaranja koja mogu biti smrtonosna… Dakle, svega što čini život ne samo jednog tipičnog otoka na Jadranu, već i Hrvatske kao države u cjelini.

Filmski aspekt romana

Lada Vukić pogodila je, dakle, »u sridu« kad je riječ o suvremenoj stvarnosti, a da bi dodatno ojačala taj filmski aspekt ovog romana, ona je radnji pridodala i – snimanje filma na otoku! Tako se filmskoj priči pridodaje i snimanje filma sa suvremenom temom emigrantskih kretanja, a radnja filma i stvarnosti povremeno se dodiruju i isprepliću potvrđujući kako se iza naizgled običnog i po svemu ne odveć, na prvi pogled, zanimljivog života na otoku, kriju brojni nesvakidašnji sadržaji, zapleti i raspleti koji itekako mogu privući pažnju čitatelja. Pritom vrlo bitnu ulogu igra stilistički pristup autorice koja namjerno ne otkriva imena svojih likova, već ih čitatelj iz razgovora drugih likova i strpljivog praćenja radnje, mora otkriti sam, kao što i sam mora povezati tko je kome što i u kakvim su vezama i odnosima pojedini likovi.
Ta igra »detekcije« privlačna je i stoga što su likovi iz epizode u epizodu životniji, kao što je i radnja koja ih veže sve zanimljivija pa se roman na trenutke čita po sustavu zagonetka – odgonetka.

Otočna čakavska ikavica

Uz književni jezik, autorica, logično, koristi i otočnu čakavsku ikavicu, a pripovijedajući često iz prvog lica lika koji nosi pojedinu epizodu, uspjela je ostvariti i visoku dozu realizma. Ili je možda bolje reći neorealizma jer prikazana zbivanja, pogotovo lik glavne junakinje Marije koja nam se predstavlja tek u završnoj samoubilačkoj epizodi, u velikoj mjeri podsjećaju na čuveni i divni talijanski filmski neorealizam iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. E, sad – kad bi se barem našao neki Fellini pa da sve to posloži u moćnu filmsku štoriju… No, ako toga i ne bude, »Dobro mjesto za umiranje« definitivno zaslužuje čitateljsku pažnju, i to šireg kruga ljubitelja književnosti.

Marinko KRMPOTIĆ