Veza starijeg muškarca i mlade, vrlo mlade žene, ili jednostavno veza takve vrste premlade djevojčice jedna je od najčešće obrađivanih skandaloznih tema svjetske književnosti. Tako je to još od Nabokova i njegove kultne »Lolite« (1955.) ili »Ljubavnika« (»L’Amant«, 1984.) Marguerite Duras, odnosno u ovom desetljeću – 2020. godine – objavljenih svjetskih hitova »Pristanak« (»Le Consetement«) francuske spisatejice Vanesse Springora, odnosno »Moje miljenice« (»Mijn lieve gunsteling«) koju potpisuje Marieke Lucas Rijneveld. Ovom nizu od ove jeseni valja, barem kad je riječ o hrvatskoj književnosti, pridodati i novi roman vrsnog hrvatskog književnika Zorana Ferića, knjigu »Dok prelaziš rijeku« koja od spomenutih knjiga – a to se u njegovom tekstu i navodi te osjeti u naslovu – najjaču vezu ima s romanom Marguerite Duras.

Ipak, Ferić nije toliko »skandalozan« jer njegova neimenovana studentica kiparstva ima 21,5 godina što je puno više od Lolitinih dvanaest, »miljeničinih« četrnaest ili petnaest godina koliko ima Mala, mlada ljubavnica kineskog bankara iz romana M. Duras.

Kratki izlet

Glavni pak Ferićev lik, također bezimen, uspješan je hrvatski književnik, koji iza svoje 53 godine ima u osnovi sretan brak i ženu koja ga voli. No, privlačnost mlade studentice bila je prevelik izazov, a oluja ljubavi koju je osjetio bacila ga je u trans i stanje koje sam naziva »novim rođenjem« jer se iznova osjeća kao da ima divnih šesnaest godina kad se sve čini mogućim i tako novim. Jednostavno, ona je svojom mladošću, vitalnošću, seksualnom energijom i pozitivom prekinula njegovo starenje, ukinula njegov strah od smrti, pobijedila prolaznost te na tren život opet učinila smislenim, novim i vrijednim življenja. Naravno, negdje u podsvijesti – a potom i direktno u stvarnosti – oboje znaju da ta veza ne može trajati dugo jer su, bez obzira na oluju divnih emocija i žestokog seksa u kojima žive malo više od godinu dana, svijesni kako je razlika u godinama prevelika.

Oni su jedno drugome, pogotovo on njoj, tek kratki izlet. I tako je i bilo. Veza puca nedugo po godišnjici početka, a što se zbilo i kako je sve počelo i trajalo saznajemo kroz priču koju on prenosi čitatelju i to tako da se, ustvari, pisac ispovijeda i obraća njoj nastojeći i na taj način iskazati svu silinu osjećaja koje je proživljavao u toj nesvakidašnjoj i za njega nezaboravnoj vezi.

Ljubav kojoj se smiju i bogovi

Gradeći likove Ferić je, logično, krenuo od postavki koje određuju piščevu sklonost mlađim djevojkama, odnosno studentičinu starijim muškarcima. Tako Ferićev pisac – slično je i kod Nabokova – svoju opsjednutost mladim djevojkama temelji na liku Arijane, djevojčice u koju je bio zaljubljen kao osnovac. Uz to on je seksu predan u tolikoj mjeri da je često gost prostitutki pri čemu također radije odabire mlade. Ona je pak odrasla bez oca koji je za njezinog ranog djetinjstva izvršio samoubojstvo pa joj je, očigledno, potrebna očinska figura, a uz to, kao i njemu, ni njoj nije nepoznanica seks sa strane i eksperimentiranje. Ovako složeni likovi, kad »naiđu« jedan na drugog, nekako i moraju završiti u krevetu i to samo po sebi nije za osudu jer su oboje punoljetni.

No, okolina tako ne misli. Gdje se god pojave, čim se shvati da nije riječ o ocu i kćeri, već ljubavniku i ljubavnici, kreću podsmijesi i podozrivi pogledi na koji se oni u početku nimalo ne osvrću, ali vremenom – pogotovo kako intenzitet njihove ljubavne ovisnosti slabi – počinju sve više i više smetati. Drugo što nagriza njihovu vezu, a u tome ima elemenata prave skandaloznosti i nastranosti, je nasilni i sadomazohistički seks koji ona zahtijeva, a on je sluša u strahu da je ne izgubi. Ta devijacija ide čak i do toga da je on sa sobom vodi u javnu kuću u Grazu pa se već i u tom trenutku osjeća da bez obzira na sve pozitivne emocije ta veza nema budućnost. Jednostavno, ljubav kojoj se smiju i bogovi, kako je u jednom trenutku naziva pisac, ne može opstati.

Reference na književnost, film i glazbu

Sve što oni rade, posebno ona, svojevrsni je »prelazak rijeke«, i to opasne nabujale rijeke, a to znači da je prelazak – baš kako je bilo kod Durasove kad je Mala na skeli koja je preko Mekonga prevozila nju i bankara, njezinog budućeg ljubavnika – izuzetno opasan čin, čin koji se ne može tako često ponavljati. O tim »prelascima rijeke« Ferićev nam pisac pripovijeda kroz osamnaest poglavlja od kojih svako obrađuje zasebnu epizodu njihova odnosa, a nazvana su često po filmovima (»Izgubljeni u prijevodu«, »Jelena, žena koje nema«, »American Beauty«), književnim djelima (»Preko rijeke pa u šumu«) ili rock pjesmama (»House of the Rising Sun«). Uz te nazive, reference na književnost, film ili glazbu dvadesetog stoljeća česte su u piščevom pripovijedanju koje je introvertirano, pomalo mračno i pesimistično, što je i logično s obzirom na to da se kroz njega nastoje opisati mahom teške i mračne strane psihe i emocija.

Ipak, bez obzira na sve ove noir elemente – koji su posljednjih godina prevladavajući u brojnim književnostima – »Dok prelaziš rijeku« prije svega je knjiga o ljubavi, njezinim mijenama, rukavcima i stranputicama, knjiga o traženju ljubavi, traženju koje je često, baš kao u ovoj knjizi, neuspješno. I u tome leži mračna ljepota ove knjige, romana koji će u Ferićevom stvaralaštvu biti u samom vrhu njegovog bogatog opusa.