Iako je »Nemoj ići u Anderlecht« službeno zbirka pripovijedaka, ova nova knjiga BiH pisca Srđana Gavrilovića može se čitati i kao roman jer svih 13 pripovijedaka veže vanjski okvir radnje – opis života mladića koji je iz Hercegovine »skočio« do Belgije ne samo da bi studirao, već i da bi pobjegao od besperspektivnosti života u vlastitoj domovini.

No, ni na novim zemljopisnim dužinama i širinama ne nalazi ono što želi pa otuda, vjerojatno, i naslov zbirke koji je poruka svima koji misle da je strano bolje.

Taj stav utemeljen na onoj čuvenoj »Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat k’o što ovo grije«, koju je davno spjevao Gavrilovićev sugrađanin Aleksa Šantić, uočljiv je iz svake pripovijetke ove sto i šezdesetak stranica obimne zbirke, a dodatnu dozu gorčine daje mu činjenica da ni ostanak na Balkanu također nije nikakvo rješenje pa u konačnici čitatelj dobiva pretežno oblačnu i u osnovi mračnu (poput vremena u Belgiji) ispovijed Bosanca koji je, nakon svega što je njegova »Bosna ponosna« proživjela tijekom posljednjih tridesetak godina – izgubljen i osamljen.

Belgija i Mostar

Gavrilović priča u prvom licu ne trudeći se imenovati svog junaka već jednostavno prenoseći zbivanja, misli i osjećaje studenta koji je došao živjeti s djevojkom koja već ima dobar posao. Uz to on će, ali onako bosanski lagano (natenane) pokušati i studirati.

Mada… nije njemu ni to toliko bitno. Prije svega želi upoznati tu novu sredinu, tu čuvenu i bajnu Europu koju i nehotice stalno uspoređuje sa svojim, što bi Andrić rekao »tamnim vilajetom«. I ne nalazi pritom ništa baš toliko privlačno da bi zaboravio sunce Mostara.

Dapače, i zemlja i ljudi uglavnom su sivi i hladni, a jedine iskrice života pronalazi u vrhunskoj kvaliteti belgijskog piva uz koje s domaćim ljudima, kao i brojnim izbjeglicama i došljacima sa svih strana svijeta, uspijeva pronaći zajednički jezik. Ipak, uz svo to sivilo i hladnoću, nekako je tu na Zapadu barem zericu bolje….

Gavrilovićev je glavni junak nesretan i zbog prošlosti i zbog sadašnjosti, a to pomalo i kafkijansko stanje dodatno je naglašeno time što u pripovijedanju često koristi sustav uspoređivanja belgijske sadašnjosti sa slikama mostarske prošlosti pri čemu na stranu prošlosti ne vuku čak ni oni klasični i tipični aduti ljubavi prema zavičaju, djetinjstvu i mladosti.

Jer, mržnje (vjerske, nacionalne i sve ostale) »ubile« su ljepotu hercegovačkog sunca, ali istodobno ni »štorije« iz Valonije i ostalih dijelova tog dijela Europe ne nude ništa ljepše ni bolje – svjedočimo tako posjetu Doelu, gradu napuštenom zbog nuklearne elektrane, mukama u amsterdamskom distriktu crvenih svjetiljki, mučnom radu na farmi, tragičnoj smrti jedne djevojčice, košmarnom posjetu sanatoriju koji se odvija više u psihi glavnog lika no u stvarnosti…

Ukratko, sve što je opisano – čak u osnovi i pozitivne stvari kao što je koncert škotske rock grupe Mogwai u Bruxellesu (»Koncert«) ili posjet nekadašnjem kinu (»Victoria«) – nose u sebi tugu i tamu koja svjedoči ne samo o nemogućnosti privikavanja na novu sredinu, već upućuju na to da je traženje sreće i zadovoljstva nemoguća misija jer je prošlost svojim pipcima zla i mržnje »isključila« mogućnost bilo kakve prave i potpune sreće u budućnosti.

Hercegovački blues

Sivilo i besperspektivnost i prošlog i sadašnjeg života Gavrilović je iskazao stilom suverenog i sposobnog literata, koji uz pripovijedanje radnje puno pažnje posvećuje i razmišljanjima svog lika pri čemu taj zahtjevni pristup pripovijedanju ostvaruje s lakoćom pa je tekst tečan, čitak i razumljiv, ali istodobno i dovoljno zahtjevan da od čitatelja traži koncentraciju.

Glavni junak ove zbirke, ali i niz drugih likova ove knjige, vlastitom je ili tuđom voljom istrgnut iz svojih prirodnih okvira te na jedan način prisiljen živjeti u sredini koja je daleko od njegova mentaliteta.

Mogla bi se zbog te narasle tuge ova knjiga nazvati i svojevrsnim hercegovačkim bluesom, ili je bolje reći sevdahom, dakle, zvukovima i glazbenim okvirima koji sublimiraju iskonsku bol i tugu.

U pratećem tekstu na ovitku knjige ugledni hrvatski književnik Ivica Prtenjača konstatira kako se ova knjiga »jednostavno ne smije omeđiti bilo kakvom odrednicom, pa čak ni lociranjem u moguću generaciju.«

I u pravu je – kod ove knjige nimalo nije važno je li to čvrsto uokvirena zbirka pripovijedaka ili roman labavog okvira. Bitno je samo to da je riječ o vrlo dobroj književnosti koja na dojmljiv način nudi sliku duše suvremenih emigranata.