Život piše romane, a onda ih književnici prenose čitateljima. Neki put dobro, neki put slabo. U slučaju Mirane Likar i njezine priče o Nikolaju Šturmu to je učinjeno izvrsno pa je njezin roman »Pripovjedač« objavljen 2020. godine u Sloveniji bio u užem izboru za Cankarovu nagradu i nagradu za roman »Kresnik«. Naravno, velika čitanost ovog romana dokaz je kvalitete kojom je Likar obradila život Nikolaja Šturma, život koji je zaista bio nesvakidašnji i po mnogočemu je simbol brojnih teških sudbina ljudi rođenih dvadesetih godina prošlog stoljeća u Europi te samim time osuđenih postati sudionicima velikih povijesnih zbivanja, točnije Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja koje je ideologijama i mržnjama kosilo milijune ljudskih života pretvarajući ljudske sudbine u priče o patnji i boli. Jedna od tih teških sudbina je i ona Nikolaja Šturma, odnosno Mikole Šturma, Wolfganga Fischera ili Kolje Nikolajeviča Šturma, kako su glasila njegova razna imena u tim dramatičnim životnim uvjetima.

Sedam uniformi

Nikolaj Šturm bio je, piše na poleđini ovog sjajnog romana, »slovenski partizan, ‘dobrovoljac’ kralja Petra II., vojnik Wermachta, ukrajinski partizan, osuđenik na smrt, ruski vojni zarobljenik, očevidac kanibalizma i nepojmljive neljudskosti, funkcionar u sovjetskom logoru, sovjetski špijun u njemačkoj uniformi, vojnik Crvene armije, izdajnik, ročnik JNA po kazni, uspješan graditelj industrijskih postrojenja«, potom i čovjek koji se kloni društva i živi namjerno samotnički, malo u Ljubljani, često u Istri gdje je još šezdesetih kupio kuću u kojoj se rado odvaja od svijeta. Rođen je u ljubljanskoj obitelji u kojoj je njegov otac Nikolaus bio metalski radnik i predsjednik komunističke ćelije. Nažalost, voljeni otac umire od tuberkuloze uoči rođenja malog Nikolaja, a majka Marija Terezija daje zaista sve od sebe da bi kao obična kućna pomoćnica svom sinu osigurala život bez gladi i školovanje. Iako je sin siromašne samohrane majke i iako su dio nižeg društvenog staleža, Nikolaj uspijeva kraju privesti školovaje i stvoriti si temelje za donekle kvalitetan život. No, onda se javlja avet rata i počinju strahote kojih će on biti dio u čak sedam uniformi različitih vojski! »U niti jednu od tih uniformi, osim onu partizansku na početku«, rekla je autorica govoreći o njemu, »nije ušao dobrovoljno. Prešao je sve moguće stadije i na kraju je shvatio da je jedino vrijedno – preživjeti!«

Dokumentarna građa

No, kako je Mirana Likar pristupila temi prenošenja Šturmove životne priče. Temeljni okviri pripovijedanja ove štorije su jednostavni i dobri. Nikolaja Šturma upoznajemo kad su mu već 92 godine. Još je dobrog fizičkog zdravlja, novaca ima sasvim dovoljno, a u dom za starije ljude ne želi jer mu se pomisao na bilo kakvo kolektivno »druženje« gadi. Zato odlučuje pronaći ženu kojoj će predložiti da živi s njim i pomaže mu, a on će joj za to jako dobro platiti te joj i ostaviti dio imovine nakon smrti. U kafiću nedaleko zgrade u kojoj je kupio stan upoznaje pedesetpetogodišnju konobaricu Sandru Adamič, dopadne mu se i odluči joj iznijeti svoju ideju. Nakon kraćeg razmišljanja ona, pošto nema obitelj i može raditi što želi, pristaje. Njih dvoje počinju živjeti zajedno, a u tom životu sve su češća njegova detaljna pripovijedanja pojedinosti iz njegova života. I tako saznajemo tko je i što je bio…

Pišući ovaj iznimno dojmljiv i moćan roman autorica je koristila i dokumente i podatke obitelji Šturm, ali i, primjerice, disertaciju Monike Kokalj Kočevar o Gorenjcima mobiliziranim u njemačku fašističku vojsku, kao i diplomski rad Mojce Senčar o slovenskim mladićima u redovima vojske Trećeg Reicha. No, iznad svega toga je njezina imaginacija i sposobnost odličnog pripovijedanja koje je vrlo tečno, razigrano, prisno i s puno duhovitosti i očigledne simpatije prema glavnom liku i liku Sandre. Pripovijedanje je praćeno njegovim povremenim komentarima i obraćanjima Sandri (autorica ih naziva »pripovjednim upadicama«) pisanim kurzivom, a cilj im je nakratko prekinuti liniju pripovijedanja te dodatno iznijeti i naglasiti pojedine Šturmove stavove, emocije i ideje.

Ludilo rata

Naravno, u prvom su planu problemi socijalnih nejednakosti i rata pa tako Nikolaj, iako je iznimno inteligentan, sposoban i fizički privlačan, nema u tom društvu nikakvu šansu uspjeti koliko zaslužuje jer su, konstatira i sam, »okolnosti bitnije od sposobnosti«. Isto tako, zahvaćen ludilom rata i mržnje, brzo uočava svu težinu položaja u kojem se nalaze i on i milijuni drugih mladih ljudi – »Nema nikoga nigdje tko bi zaustavio ludilo u koje ih se gura«, govori Nikolaj koji također vrlo brzo shvaća da bilo kakav oblik pobune nema smisla te da, želi li preživjeti, mora biti pametan i neprimjetan: »Sistem je trebalo promatrati ako mu želiš pobjeći«, shvaća Nikolaj i tako se i ponaša, što nije nimalo lako jer vojska je – a to je zaista odlično prikazano – bezdušni stroj koji drilom ljude pretvara u mehaničke lutke. Također su vrlo moćne, ujedno i mučne, scene krajnje gladi i kanibalizma pri čemu gubitak ljudskosti i poživinčenje ljudi autorica koristi i za pomalo krležijanske istine: »Ispod ljudske kože mi smo životinje i kad se radi o preživljavanju, pobjeđuju najjači. To je istina koju ništa ne može promijeniti. Nijedna partija, nijedna vlada i nijedna vjera nema tu moć. U ljudskom krdu pobjeđuje najjača životinja«, konstatira Šturm.

Svijet totalitarizma

Isto je tako na odličan način prikazan svijet totalitarizma, od suludog fašizma do ništa boljeg sovjetskog komunizma. Divljaštvo, strah, agresija i prijetnja smrću odlike su oba ta, tek naizgled suprotna sustava, a jedini spas u cijelom tom kolopletu užasa je ljudska dobrota, ili kako Šturm u jednom trenutku kaže Sandri: »Poznajem samo dvije vrste ljudi, ljude i neljude. Posvuda su, među krvnicima i žrtvama, među svim nacijama, među pobjednicima i poraženima… Nemoguće je znati kojoj vrsti pripadaš, jednoj ili drugoj – odredit će samo teška kušnja«, govori Šturm koji je sve svoje kušnje riješio kao čovjek u punom pozitivnom smislu te riječi, a Mirana Likar njegovu je fenomenalnu životnu sudbinu prenijela tako da se roman »Pripovjedač« čita sa zadovoljstvom i ostaje urezan u sjećanje. Ili, kako konstatira autor teksta na ovitku romana: »Ovaj je roman zapanjujuće svjedočanstvo o iznimnoj snazi ljudskog bića da se odupre zlu, sačuva dostojanstvo, identitet i integritet, a da sve to nikome drugome ne oduzme.«

O autorici

Mirana Likar (1961.) diplomirala je slovenski i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Na sceni se pojavila s tri zbirke kratkih priča zaredom i odmah bila zapažena i nagrađivana. Za zbirku »Sobotne zgodbe« (2009.) bila je u užem izboru za nagradu Fabula i prvijenac godine. Iz druge knjige kratkih priča, »Sedem besed« (2012.), jedna, »Nadin stolnjak«, uvrštena je 2013. u antologiju »Best European Fiction«, u izdanju Dalkey Archive Pressa u SAD-u, koju je uredio Aleksandar Hemon. U novinama Delo knjiga je uvrštena među pet najvažnijih te godine u Sloveniji. Roman »Babuškin kovček« (2017.) imao je sjajnu čitateljsku recepciju. Kratak roman »Bibavica« (2019.) govori o zaboravljenoj kiparici talijansko-slovenskog podrijetla. Drugi roman »Pripovedovalec« (Založba Goga, 2020.) bio je u užem izboru za Cankarovu nagradu i nagradu za roman »Kresnik«. Objavljen je 2024. na makedonskom.

Četvrta zbirka kratkih priča »Ženska hiša« (Goga, 2022.) bila je u najužem izboru za Cankarovu nagradu. Mnoge su priče nagrađivane na natječajima, objavljene na 3. programu nacionalnog radija te uvrštene u razne antologije, među kojima se ističu: »Ereignis in der Stadt« (Residenz Verlag, 2023.), »It s Already the Morning of the Last Day« (Sandorf Passage, 2023.), »Brez milosti« (Goga, 2023.), »Winzige Anomalien« (LUD Literatura, Klingenberg 2022.), »16 Short Stories«, Anthology of the Contemporary Slovene Short Story (Slovene Writers Association 2023.). Na hrvatski su joj prevedene priče u časopisu Fantom slobode, br.1/2022. i 1/2023. Mirana Likar živi i radi u Ljubljani.