Tjeskoba, strah, neugoda, ozračje nepoznate opake i smrtonosne prijetnje… i još mnogo drugih negativnih emocija na dojmljiv je literarni način čitateljima kroz svoju zbirku priča »Posljednje što su vidjele« prenijela hrvatska književnica Nada Gašić. Knjiga mračnog naslova i isto takvog raspoloženja nastajala je u doba zloglasne pandemije i ništa manje strašnog potresa u Zagrebu, a ti okviri tame i nesigurnosti izviru iz svake od ovih priča, čak i onda kad te priče nemaju veze s tim danima, već govore, primjerice, o Domovinskom ratu, bivšoj državi, Francuskoj 17. stoljeća…

Kafkijansko ozračje

Autorica je itekako uspješno oživjela to pomalo kafkijansko ozračje prijetećeg zla i to kroz niz bizarnih likova i isto takvih epizoda u kojima su glavni likovi najčešće stariji ljudi suočeni često sa situacijama (bolest, samoća, siromaštvo, fizička nemoć…) s kojima se više ne mogu nositi pa su stoga često završeci priča ove zbirke Nade Gašić obilježeni nasilnim i mučnim smrtima poput zaista bolne uvodne »Prstić, svila« u kojoj slušamo priču o nesretnoj starici koja je zbog manjeg invaliditeta (na desnoj ruci ima samo palac i kažiprst) u svojoj gruboj ruralnoj sredini odbačena i osamljena. Još je mučnija i bolnija ispovijed narkomana koji u priči »…a lijepo sam joj rekao« ispovijeda u diktafon način na koji je ubio vlastitu majku, a još je bolnija, mračnija i pesimističnija »… a moglo je sve biti drukčije« u kojoj svjedočimo ispovijesti bolesno ljubomornog muškarca zbog kojeg je njegova supruga izvršila samoubojstvo.

Bolne i dramatične s puno emocija su i »Rijeku je vidjela« s pričom o smrtno bolesnom čovjeku, »More tako plavo« o ubojstvu na plaži ili pak »Od broja 1 do broja 3« te »Nepromjenjivo sivo zlo« koje odlično opisuju psihičko urušavanje i strah od drugih ljudi, dok »Njega sam posljednjeg vidjela« donosi malu literarnu studiju o psihički bolesnoj starijoj ženi.

Mračne literarne etide

Čak i kad smještanjem radnje u 17. stoljeće (»Modra kao pero«, »Moje je ime Esperanca«) autorica izlazi iz okvira ove naše nedavne sumračne stvarnosti – mijenjajući čak i žanr te ulazeći u svijet antibajke – raspoloženje ostaje i dalje makabrično i prijeteće pa se stječe dojam kako život čovjeka i nije drugo doli beskonačni i neprekinuti niz patnje, bola, straha i užasa koji nitko ne može izbjeći. Svoje mračne literarne etide Nada Gašić čitatelju je prenijela umijećem vrhunske stilistice koja sjajno koristi jezik kojim se izražava, umiješno mijenja način pripovijedanja s obzirom na karakteristike lika koji pripovijeda priču, poštuje postavljene okvire izražavanja (klasično pripovijedanje, diktiranje izvještaja, monolog, tijek svijesti, epistolarni način pripovijedanja …), a pri svemu tome je pitka, čitka, razumljiva i krajnje uvjerljiva te emocionalno iznimno snažna. Njezine su priče, kako piše Kruno Lokotar na ovitku zbirke, rađene »po mjeri nevremena« u kojem su nastale, svjedoče »lepezom strahova« o »pandemijskom i temeljno potresenom svijetu« te »bacaju novo svjetlo, još češće tamu, na opisani motiv ili događaj«, piše Lokotar.

Definitivno, »Posljednje što su vidjele« snažna je i mračna zbirka pripovijedaka uz koju se čitatelj ne može odmoriti i opustiti, ali će je itekako cijeniti.