Zagrebačka izdavačka kuća »Vuković & Runjić« ovih je dana objavila »Poeziju« Czeslawa Milosza, opsežan svezak izabranih pjesama velikoga litavsko-poljsko-američkog nobelovca, u prijevodu šibenskoga književnika, prevoditelja i kazališnog redatelja Pere Mioča. Ovim povodom razgovaramo s Miočem, započinjući razgovor molbom da se prisjeti prvog susreta s poezijom Czeslawa Milosza.

Milosz na hrvatskom

Što vas je, uopće, privuklo poljskoj književnosti?

– Gospodine, sada ću izreći herezu, tešku herezu za sve neupućene, pa neka mi sude! Ono što je poljska književnost od 1945. do dana današnjega dala svjetskoj književnosti, nije dala, niti je mogla dati, niti jedna književnost svijeta! To ne treba dokazivati. Tu su nepobitne činjenice. To je aksiom! Prisjetite se da u isto vrijeme žive i stvaraju Czeslaw Milosz, Tadeusz Rozewicz, Wislawa Szymborska i Zbigniew Herbert. Takve šamane riječi (baš tako bi rekao Herbert) u isto vrijeme nije imala ni jedna književnost na svijetu! I kada su u zenitu svoga stvaralaštva, javlja se poljski Novi val (Adam Zagajewski, Julian Kornhauser, Ewa Lipska, Ryszard Krinicki, Stanislaw Baranczak, Stanislaw Stabro…) koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A kontinuitet traje. Sve sam ih prevodio i objavljivao po tiskovinama, ali u Hrvatskoj izdati knjigu prijevoda bilo kojega od njih, iluzija je, ako niste umreženi! A ja se ne dam umrežiti. Pa onda Olga Tokarczuk, nova poljska nobelovka. Ja sam ju prvi otkrio Hrvatima još 2001. (roman »Pravijek i ostala vremena«) i ponovo 2003. (roman »Dom danji dom noćni«). Danas s podsmijehom čitam po novinama kako su to učinili neki drugi – umreženi! I konkretan odgovor na Vaše jasno pitanje! Poljskoj me književnosti privukla književnost sama. Bezinteresna ljepota. Ta ja sam, između ostaloga, i profesor književnosti – neprakticirajući!

Kad ste počeli prevoditi Milosza? Kakvo je to iskustvo? Kakav je njegov jezik?

– Poslije Rozewicza i Herberta, a prije Szymborske. Mislim 1995. »Rukovet poezije: Šest izlaganja stihom«. Iskustvo? Takvu poeziju do tada nisam poznavao. Veselilo me to prevoditi. Morao sam se poslužiti filozofskim pričuvama moga obrazovanja. Riječ je o refleksivnoj poeziji koja postavlja esencijalna pitanja. Hrvatski ‘’filozofski rječnik’’ oskudan je. Mučio sam se, ali sa zadovoljstvom! I…skupa s Ivom Brešanom ulazim u Klub Društva hrvatskih književnika (a tada to nije bio sanatorij, tamo smo Brešan, Stamać, Horvatić, Ćuić, Bilopavlović, uz piće, pušili, a to nije smetalo Dubravku Jelačiću, Tahiru Mujičiću, Paji Kanižaju, sve nepušači, da s nama sjede – ta umjetnost se rađa iz poroka!) i odjedanput od svoga stola ustaje doktor Aleksandar Flaker i, držeći u ruci časopis Republika’ 7-8/1996., ide prema nama. Mislim, ide pozdraviti Ivu. Otkud bi poznavao mene? Sa smiješkom klimne Ivi, a meni pruža ruku: ‘’Kolega, hvala vam za Milosza na hrvatskom jeziku.’’ Nisam znao o čemu govori. Profesor je iz mog pogleda sve shvatio: ‘’Tu vam je’’, i pružio mi je časopis otvorivši ga na aktualnoj stranici. Sinulo mi je da je profesor Flaker rođeni Poljak! »Matko Boska Czestochowska« – to vam je kao »Gospe sinjska!« na hrvatskom – odjeknulo je u meni. Da se ne sunovratim, spasio me Profesorov glas: ‘’Od sad je Milosz na hrvatskom vaš.’’ Dva puta je ponovio sintagmu Milosz na hrvatskom. Što bi to trebalo značiti, saznat ću tek par godina kasnije u telefonskom razgovoru sa samim Miloszem. A Miloszev jezik? Milosz je poliglot, od rođenja ‘’trilingvalan’’ (poljski doma i u školi, litavski na ulici, ruski nikada nije učio, ali ga je, kako jedanput negdje reče, oduvijek znao, jer je kao dijete s ocem, inženjerom cestogradnje, proputovao cijeli Sibir), nije isključeno da je poznavao i jidiš, u školi je učio grčki, latinski i francuski, engleski je sam naučio, kao i hebrejski. Djela je pisao na poljskom i engleskom. Rečenica mu je razvedena, čista i matematički precizna.

Rodbinska Europa

Preveli ste, među ostalim, ‘’Rodbinsku Europu’’ i ‘’Usputnog psića’’. U predgovoru ‘’Poeziji’’ tvrdite da ‘’Rodbinska Europa’’ u nas nije dovoljno pročitana. Ipak, ne može se reći da je Milosz nepoznat u Hrvatskoj. Vaš komentar?

– Ako je Milosz bio ‘’trilingvalan’’, vaše je pitanje polivalentno u najvećoj mogućoj mjeri. Trebat ću predahnuti.

Možda ‘’Poezije’’ ne bi bilo, možda ne bi bilo ‘’Rodbinske Europe’’, ni ‘’Usputnoga psića’’, pa tako ni ovoga našega razgovora da nije bilo urednice u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, Jadranke Pintarić. Nismo se poznavali. Veza je bio Tahir Mujičić. Predao sam joj strojopisom (u jednom i jedinom primjerku) prijevod ‘’Rodbinske Europe’’. Začuđeno me pogledala: ‘’Pa nemate računalni materijal?’’ Tada nisam znao koristiti to pomagalo. Nasmijala se. Bio je ponedjeljak. ‘’Navratite u četvrtak, moram to najprije pročitati.’’ U četvrtak sam je zatekao na poslu kakav vjerojatno nije radio, i neće raditi, nijedan urednik. U računalo je osobno prepisivala prijevod! Petnaestak dana poslije, knjiga je već bila u izlogu. Slijedilo je predstavljanje knjige. Predstavljači: direktor Nakladnog zavoda Niko Vidović, Velimir Visković, Vlaho Bogišić, Ivo Sanader i ja. Za vrijeme Sanaderova izlaganja Visković i ja smo se istovremeno značajno pogledali! Poslije me Visković pita: ‘’Što si me onako pogledao?’’ ‘’A vi mene?’’ ‘’Pa on uopće nije pročitao knjigu.’’… Pa moja primjedba kako ‘’Rodbinska Europa’’ u nas nije dovoljno pročitana, samo je moja zlobna refleksija. A knjigu sam prevodio s mišlju kako bi je morao pročitati svaki hrvatski ‘’novopolitičar’’, poradi etičkih razloga, u najmanju ruku. Ta knjiga je, između ostaloga, pravi prošireni etički kompendij, ali to se u hrvatskoj aktualnoj politici još uvijek ne nosi! A sada ‘’Usputni psić’’ (summa milosziana, kako su ga krstili poljski i svjetski poznavatelji Miloszewoga djela).

Ljutit, telefonira mi direktor Nakladnoga zavoda Niko Vidović: ‘’Od »Psića« ništa, il ti nazovi Milosza i zatraži, u naše ime, autorsku suglasnost!’’ ‘’Čekaj, što je, u čemu je problem?’’ I onda mi govori kako je u Londonu tražio autorsku suglasnost, a da su ga iz Londona uputili da prava traži u Beogradu: ‘’Ne želim u Beogradu tražiti prava za poljskoga književnika, neka ti je jasno!’’

Znao sam da je Milosz u Krakowu. Mililo mi se ili ne, moram telefonirati. Nisam se stigao valjano ni ispričati, ni predstaviti, počinje zapanjujući Miloszev solilokvij: ‘’Ah, dobro što si nazvao. Ja sam htio zvati tebe, ali nisam imao broj. Htio sam ti zahvaliti. Kako znaš, na Berkeleyu predajem slavenske književnosti i nikada nisam znao koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, sve dok nisam pročitao tvoj prijevod ‘’Rodbinske Europe’’. Znaš, oni nekako uhvate sadržaj, ali to nisam ja. Tvoj hrvatski prijevod čitao sam kao da je napisan na poljskom.’’ Nisam mogao odoljeti svome vragu, a osokoljen njegovim ‘’tikanjem’’, što nije poljski običaj, osim među najbližima, ubacio sam: ‘’Lako Vam je kad znate što ste napisali.’’ Prasnuo je u smijeh: ‘’Nie zla z ciebie cholera jasna!’’, što je uzrečica tipa proširenoga frazema. Skrupulozno prevedena, značila bi: »Veliki si vrag«. No prema smijehu i Miloszevoj intonaciji trebalo bi prevesti: »Veliki si zajebant.« Prestao se smijati: ‘’Svaka tvoja hrvatska rečenica moja je poljska rečenica. Sačuvan je miris Litve, Galicije, Pariza. Pratiš moj trag. Nevjerojatno. I sada mi je jasno koja je razlika između hrvatskoga i srpskoga.’’ A meni je u tom trenutku postalo jasno što je doktor Flaker mislio kada je dva puta naglasio Milosz na hrvatskom.

Eto odgovora na vaše pitanje. Naši kolumnisti ne citiraju Milosza u prijevodima Grasbergera, Malića, Blažine ili Mioča… Citiraju ga prema srpskim prijevodima. Stoga je Milosz nepoznat, kako vi velite u svom pitanju, u Hrvatskoj na hrvatskom. Milosz me konačno upitao što mi treba. Ponovio sam razgovor koji sam vodio s Vidovićem. Čovjek se zapanjio: ‘’Prvi put čujem da imam predstavnika u Beogradu. Ja od njih nikada nisam dobio niti jedan dinar, marku (euro tada još nije postojao), niti dolar. Nikada nisu tražili moju autorsku suglasnost, niti sam potpisao bilo kakav ugovor. A preveli su masu toga…, nego u kojoj je fazi tvoj prijevod »Psića?’’ ‘’Nije u fazi nego u tiskari, čeka Vašu suglasnost.’’ Opet se nasmijao, opet sam začuo milozvučno cholera z ciebie, a onda jasno pitanje o tiraži. Rekao sam 500 primjeraka. ‘’Reci direktoru neka načini ugovor na 500 maraka i neka tiskanje počne odmah. Vidović nije čekao. Za desetak dana knjiga je bila u izlogu Matice hrvatske u Matičinoj ulici. Nadam se kako je ovo bio iscrpan odgovor na vaše polivalentno pitanje.

Gorko iskustvo s nakladnicima

Kako je nastala vaša knjiga Miloszevih prijevoda u izdanju »Vukovića & Runjića«?

– Osobno se ne poznajemo, što je sreća za njih! (smijeh). Nikada se nismo sreli niti skupa popili kavu. Toliko o nepotizmu i sličnim hrvatskim narodnim običajima. Koketiranje izdaleka, preko posrednika, trajalo je godinama. Knjiga je bila spremna za tisak još daleke 2006. godine. U Hrvatskoj nije bilo zanimanja za Miloszevu poeziju na hrvatskom. I onda se iznenada javio gospodin Runjić. I knjiga je konačno tu. Vrlo sam zadovoljan njegovim dijelom posla, a čitatelji i kritika neka sude o mom.

Možemo li se nadati Mioszevim sabranim pjesmama na hrvatskom?

– Iz moga prethodnoga odgovora i gorkoga iskustva s hrvatskim nakladnicima – nikada!

Miloszev katolicizam je sofisticiran, pun autorefleksije i ironije. Što on može govoriti o službenom katolicizmu današnjice? Milosz i Wojtyla bili su osobito bliski. Što bi Milosz mislio o papi Franji?

– Ovo je pitanje za pet studija. Ja nisam genijalac. Raščlanimo vaše pitanje prema temama. Što to znači da je Miloszev katolicizam sofisticiran, autorefleksivan i pun ironije? Ta tvrdnja je besmislena frazeologija i posve suprotna onome što je u ovoj knjizi Milosz napisao. Valja pročitati knjigu i, prije svega, znati čitati. Toliko o sofisticiranom katolicizmu. Drugo, ne znam što je to službeni katolicizam danas, a on o službenom katolicizmu danas ne može govoriti ništa jer je umro 2004. godine. Što je imao reći, rekao je, i to je tu u Runjićevoj knjizi. Treba pročitati. Ja o tome više ne bih, otišli bismo predaleko, a ja nisam omiljen među hrvatskim Velikim Katolicima, pa bi ovaj naš razgovor mogao pasti za tri stupnja svoje duhovnosti. Da su Milosz i Wojtyla bili bliski to je činjenica, ali su jedan i drugi bili bliski s brojnim suvremenicima. Ne znam što implicira vaše pitanje, ali slutim, i rado bih odgovorio kada bih na dispoziciji imao barem petnaestak kartica prostora. Ne znam što bi Milosz mislio o papi Franji. Koliko znam, nije ga poznavao, a ja o papama nikada nisam razmišljao, osim o jednom – o Wojtyly, ali samo zato što je bio pjesnik i bivši glumac u takozvanom kazalištu riječi. I znam da je bio stvaralac, a ne rušitelj!

Prispodoba s Michelangelom

’’Vrijeme Czeslawa Milosza na hrvatskom jeziku tek počinje. Grijeh propusta valja platiti’’, pišete na kraju pogovora. Što to znači?

– Znači baš ono o čemu vam čitavo vrijeme govorim. O čemu je govorio profesor Flaker i što je prepoznao Czeslaw Milosz. U Hrvatskoj postoji nekoliko kompetentnih prevoditelja s poljskoga jezika. Valjda sam sada jasan.

Milosz je od onih europskih pjesnika i intelektualaca koji su dijelili usud nestajanja svjetova dvadesetog stoljeća: od prijeratnog istoka Europe do kontrakulturne Amerike druge polovine stoljeća i natrag u drukčiju Europu. Što vama, piscu i kazališnom čovjeku u zemlji koja je prošla slične drame i potrese, govori osoba pjesnika i buntovnika Czeslawa Milosza?

– Odgovorit ću prispodobom koja mi se čitavo vrijeme našega razgovora nameće. Michelangelo obilazi kamenolome. Traži kamen u kom je zasužnjen David. Konačno nalazi golemu mramornu gromadu. Zna da je u njoj David, premda nitko od njegovih pomoćnika ne vidi ništa, osim goleme gromade mramora. Michelangelo odbija, lomi suvišne komade. Čini to velikim marom, znoji se. Nepotrebni dijelovi kamena otpadaju. Čini to danima, razmišlja noćima, znoji se neprestano. Kao Venera iz morske pjene iz goleme mramorne gromade pojavljuje se David! U mojoj percepciji, svjetovi o kojima govorite su golema amorfna gromada, Milosz je Michelangelo, a njegovo djelo David.