Istaknuti hrvatski jezikoslovac, dijalektolog, kajkavolog, kroatist i lingvist Mijo Lončarić preminuo je u srijedu u 82. godini života, izvijestio je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u kojem je proveo cijeli radni vijek.

“Institut za hrvatski jezik, hrvatska dijalektologija i hrvatski jezik smrću dr. Mije Lončarića izgubili su jedno od najvećih imena u svojoj povijesti”, istaknuli su iz Instituta.

Dodali su kako je on svoje veliko znanje, predani rad i veliku ljubav prema ispitanicima i kraju iz kojeg dolaze te ukupnoj baštini sela ili kraja kojega govor istražuje i opisuje ugradio u hrvatski jezik modernoga doba te “ostaje strpljiv i predan učitelj kojemu brojni hrvatski dijalektolozi duguju jako mnogo.”

Lončarić je rođen je u Reki, kod Koprivnice, a studij jugoslavistike i germanistike završio je u Zagrebu. Dva puta bio je Humboldtov stipendist.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje radio je od 1973. godine do odlaska u mirovinu. U dvama navratima bio je ravnatelj, odnosno predstojnik Zavoda za hrvatski jezik  te obnašatelj dužnosti ravnatelja tadašnjega Hrvatskoga filološkog instituta.

Do pred kraj života aktivno je sudjelovao u pisanju Turopoljskoga rječnika, a nedovršena je ostala i njegova velika monografija o kajkavskom narječju u kojoj je sažeo sve svoje znanje o kajkavštini prikupljano iscrpnim terenskim istraživanjima po cijeloj kajkavštini. Njegova „Karta kajkavskoga narječja“ najpreciznija je karta kajkavskoga narječja.

Bio je član Organizacijskoga odbora znanstvenih skupova o hrvatskim dijalektima u organizaciji JAZU-a/HAZU-a, a potom u suorganizaciji HAZU-a i Instituta za hrvatski jezik te potpredsjednik Odbora za dijalektologiju HAZU-a. Bio je i član Hrvatskoga povjerenstva za Općeslavenski lingvistički atlas.

Kao voditelj nacionalnih projekata “Hrvatski književni jezik” i “Hrvatskoga dijalektološkog (jezičnog) atlasa” želio je hrvatski jezik dignuti na razinu velikih svjetskih jezika.

S tim je ciljem okupio skupinu mladih istraživača koje je naučio kako istraživati na terenu, ali i kako opisati pojedini govor/skupinu govora.

Njegova su nastojanja da hrvatska dijalektologija bude prepoznata kao reprezentativni dio hrvatskoga jezika katkad prelazila i u sferu aktivizma te je smatran velikim inicijatorom prepoznavanja hrvatskih mjesnih govora kao nematerijalne kulturne baštine, ističu iz Instituta.

Iz njegove znanstvene bibliografije izdvajaju se temeljna djela hrvatske dijalektologije, ali i standardologije: „Kaj jučer i danas. Ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini s bibliografijom i kartom“, „Kajkavsko narječje“, „Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika“ (u suautorstvu), „Hrvatski školski rječnik“ (u suautorstvu), „Priručnik za pravilno pisanje“ (u suautorstvu), „Hrvatski jezični savjetnik“  (u suautorstvu) te mnoga druga.