U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a u sklopu programa Vrisak festivala, svoju novu knjigu predstavila je Dunja Matić Benčić, nagrađivana književnica i asistentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

O zbirci eseja „Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima“ razgovaralo se uz moderaciju Luize Bouharaoue koja je u uvodu istaknula kako se Matić Benčić pišući o radu bavi specifičnom skupinom ljudi koja se može nazvati „kreativnom klasom“.

Premda je Matić Benčić kasnije dodala kako pak više preferira koristiti izraz „radnice i radnici u kulturi“, naglasila je kako je termin kreativne klase skovao Richard Florida i obuhvaća sve one koji se bave kreativnim radom, no i kako postoji problem ove terminologije, a to je da je izrazito neprecizna jer se radi o šarolikoj družini.

– Unutar te šarolike družine postoje različiti obrasci koje je on prepoznao u našem odnosu ka radu: mi smo ti koji jako vole svoj posao, koji izgaraju za svoj posao jer to jako žele raditi, jer je to njihov „poziv“.

To je jedna užasno romantizirana slika kreativne klase, no postoje i druga obilježja poput načina na koji je taj rad organiziran: mi smo ti koji nemamo radno vrijeme, radimo više-manje stalno, nekada smo si i sami za to krivi – ističe Matić Benčić te dodaje kako se Florida pak nije bavio socioekonomskom pozadinom, a koja je često i pomalo privilegirana, potrebnom za bavljenje kreativnim radom.

Govorilo se i o samom trudu koji se simbolično našao u naslovu ove zbirke, a koji je, kako je Matić objasnila, kao većina pojmova o kojima je pisala zapravo dvojakog značenja.

– Trud mi je inicijalno bio zanimljiv jer sam još od škole imala taj osjećaj kao da je „bed“ reći da sam sjedila i učila, da sam se potrudila i da mi je bilo teško. Nešto je “lejm” u tom naporu da obaviš zadatak kako treba, a kroz život mi se iznova ponavljala ideja truda kao smiješne predstave jer je trud i van škole dobio dimenziju nečega naivnog – objasnila je Matić Benčić, dodavši kako je s druge strane bila i svjesna da iza truda ne stoji uvijek beskrajna marljivost već i nesigurnost.

Istaknuto je na promociji kako je, kada se govori o trudu, važna i rodna komponenta.

Prema Matić Benčić, djevojčice su se uvijek trudile više dok je za dječake to uvijek bilo previše „kul“, te iako ističe da to jeste gruba generalizacija, ipak postoji jasan obrazac koji je u zbirci pokušala obuhvatiti.

Između ostalog se razgovaralo i o književnosti, posebice domaćoj, muškim antijunacima koji svoju pasivnost opravdavaju cijelom jednom filozofijom te kontrastno ženskim pasivnim likovima u književnosti koji pak, zbog reproduktivnog rada i niza drugih problema, jednostavno nemaju vremena razvijati filozofiju koja bi opravdala ikakvu pasivnost.

Zaključak ove promocije, kao i same zbirke eseja Dunje Matić Benčić, stavlja naglasak na važnost dijaloga, a posebice s neistomišljenicima.