To je tužna priča o Matiji, mom sinu, doktoru biokemije, koji je 11 godina radio na Sveučilištu Yale, bio je u vrhu znanosti, bio je vrlo vrijedan. Ono što me i danas proganja je pitanje kako nisam prepoznao neke znakove koje bi možda ukazali da je on u krizi, da mu je teško, da se ne može više boriti s onim čim se uhvatio u koštac, kazao je Hedl.


Foto Neva Zganec/PIXSELL


Izrazio je očekivanja da će knjiga, koja je objavljena u nakladi Telegrama, možda pomoći nekom tko se nađe u situaciji u kojoj su se oni, kao Matijini roditelji, našli.




Nismo znali kamo ćemo, i zašto se uhvatiti. Trebalo je prvo to shvatiti i onda je trebalo postavljati puno, puno pitanja o tome zašto se to dogodilo, ili se to moglo nekako izbjeći, što je bio uzrok tome. To su pitanja koja možete postavljati svaki dan i nikada nećete dobiti odgovor na njih, kazao je Drago Hedl.


Psihijatrica Katarina Dodig Ćurković kazala je da je odgađala čitati knjigu jer 20 godina radi s roditeljima koji izgube djecu i koji se suočavaju s nerazumijevanjem društva.


Svaki djelić knjige taknuo je nešto u meni, ne samo kao terapeuta, nego kao roditelja, ali kao i osobu koja zadnjih godina apelira prvenstveno na roditelje da shvate koliko je važno baviti se sa svojom djecom, kazala je i izrazila iskreno divljenje Hedlu na knjizi.


Kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik objasnila je da se radi o knjizi koja u sebi ima „dvije knjige“, u kojima Hedl kao novinar koji nikada nije šutio jer bi izdao profesiju i sebe, ovdje ne može šutjeti kao čovjek, zato što osjeća da bi izdao sebe i svoga sina.


U jednoj knjizi dokumentarnoj, faktografskoj, suočava nas s gotovo trilerskom pričom koju roditelji moraju proći u suočavanju s birokracijom da bi mogli vratiti tijelo sina u Hrvatsku. U drugoj, piše jednu divnu, meku prozu o svome sinu od trenutka kada sazna za supruginu trudnoću pa do njegova kraja.


U tome spoju se pokazuje veličina Drage kao pisca. On uvijek misli na drugoga, na čitatelja, i kada piše o ovakvim stvarima, kazala je Jagna Pogačnik.


Književnik Miljenko Jergović smatra da je najvažnije za takvu knjiga da daje ljudski smisao jednoj užasnoj tragediji.


Užasno je krivo misliti da pisanje ima ikakvu terapeutsku funkciju za onoga tko piše. Rovanje po vlastitim ranama u književnosti ne donosi nikakvo smirenje i nikakav terapeutski učinak. Tu je riječ o nečemu posve drugom i užasno važnom, kazao je.


Ako se već dogodila najveća, nezamisliva, konačna nesreća u čovjekovom životu, onda ta nesreća može samo s jednom gestom zadobiti zrnce smisla – tako da bude ispričana. Jer kod neispričane nesreće za čovjeka postoji užas da se neispričana nesreća nije dogodila, kaže Jergović.


I ova knjiga…ona ne vraća izgubljenog sina u život, ali ona onome što se dogodilo daje smisao priče, što je u antropološkom smislu nešto važno. Nije utješno, neće pomoći, neće zbog toga ništa manje biti strašno i ništa neće manje boljeti, ali je naprosto jedan čovjek ostvario svoj ljudski smisao, zaključio je.