Knjiga pjesama Antuna Branka Šimića “Zemlja mjesečara – Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja”, koju je priredio Slaven Jurić predstavljena je u srijedu u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu.

O knjizi su govorili književni kritičar Tomislav Brlek, priređivač Slaven Jurić i urednik Ivica Matičević.

Jurić je ocijenio kako Šimić unutar avangardističke pobune protiv svekolike tradicije napada i važeći jezični ustroj, gramatički i sintaktički, pozivajući se na elementarno jezično iskustvo – krik – kao ono koje najvjerodostojnije iskazuje duševna stanja.

Smatra kako u njegovu slučaju jezik nije više sredstvo impresionističkoga opisa, već je bitan tumač procesa subjektivne preobrazbe.

Otuda i programski zahtjev da se jezik i svi aspekti lirskoga govora – metaforika, stih, ritam – moraju prilagoditi novom poetskome iskustvu, dodao je.

Po Matičevićevim riječima Šimićeva zbirka pjesama “Preobraženja” sazdana je na ostvaraju proklamiranoga načela o apstrahiranju realnih iskustava u pjesničko iskustvo riječi, na što već, s motivom očuđenja zemnih stvari, upozorava uvodna pjesma “Pjesnici”.

Tematski je raspon zbirke, naglasio je, antitetički usmjeren na propitivanje čovjekova života i smrti, kao što je to u pjesmama Mučenik, Žene s jednim srcem, Mrtva ljubav, Pobjednici na livadi i Vampir, odnosno zemaljske prolaznosti i zvjezdane vječnosti, kao u pjesmama Opomena, Moja preobraženja, Mjesečar, Povratak, Pjesma iznad zemlje.

Razrješenje suprotnosti i prevladavanje disonantne slike svijeta Šimić vidi u projekciji više, kozmičke harmonije čovjeka i prirode, u čijem je središtu mitski Novi Čovjek, dodao je Matičević.

U Šimićevoj lirici, koja se odnosi na ciklus Siromasi zamjećuju se mjestimice važne strukturne promjene u izgradnji pjesama i pjesničkoga svijeta, napomenuo je Brlek i dodao kako autocentričnost pjesničkoga subjekta iz “Preobraženja” uglavnom nestaje, a pjesnik se okreće objektiviziranju teme siromaštva i socijalne bijede.