Miljenko Jergović i Damir Karakaš / Foto: Davor Kovačević
Premda knjiga nosi naslov „Rat“ i govori o jednom gradu, Jergović ističe da to nije knjiga o stvarnom gradu, ni o stvarnom ratu
povezane vijesti
Novu zbirka priča Miljenka Jergovića „Rat“, koju je kritika usporedila s izložbom apstraktnih slika malog formata, predstavila je izdavačka kuća Fraktura u četvrtak u Zagrebu, uz izložbu fotografija koje je autor snimao kao „svojevrstan dnevnik“.
Premda knjiga nosi naslov „Rat“ i govori o jednom gradu, Jergović ističe da to nije knjiga o stvarnom gradu, ni o stvarnom ratu. „To možda uopće nije knjiga o ratu“, kazao je tijekom predstavljanja knjige.
Jednako tako, premda na oko 250 stranica obuhvaća gotovo 120 priča, Jergović preporuča da se čita po redu.
Istina je da se mogu čitati kao, uglavnom, jednominutne novele ili kratke priče ili fragmenti ili ne znam šta, no, ono što sam htio napisati funkcionira samo kao cjelina, dodao je.
Jergović je uputio publiku na tekst Gorana Milakovića o knjizi “Rat”, koji je napisao da su tekstovi u njoj zapravo apstraktne minijature, slike u malim formatima.
To je zaista tako. “Rat” je knjiga apstrakcija. Te apstrakcije proizvode određene emocionalne, moralne, duhovne… senzacije. Rat nije figurativna umjetnost. Tu nema apsolutno ničega od onoga što bi se od jednog poštenog našeg bratoubilačkog rata moglo očekivati, zaključio je autor 15 romana, 11 knjiga pripovijetki, sedam knjiga poezije i više od 10 knjiga članaka.
Objašnjavajući izložbu fotografija „Putovanje diletanta“, kazao je da je ona, ustvari, svojevrsni dnevnik pisca.
Uvijek sam osjećao sram da radim nešto za što nisam imao nekog odobrenja. I to je razlog zbog kojeg sam jedva počeo objavljivati pjesme i priče i romane. Ne znam uopće kako je moguće da sam postao pisac, vjerojatno zato što sam bio u prilici da na anonimne natječaje šaljem tekstove i da onda ljudi naprosto ne znaju da sam ja to, kazao je.
Uvijek sam osjećao silan otpor prema bilo kojem obliku diletantizma ili amaterizma ili prema plesnim školama, prema slikanju, prema fotografiranju. Međutim, čovjek dođe u neke godine i počne mu biti svejedno, i može praviti budalu od sebe poput penzionera u onim američkim filmovima o domovima sretnih staraca.
Fotografije pejzaža, detalja, portreta nastale se u dugom razdoblju i širokom prostoru, “iz profesionalnog razloga”. “To je zapravo moj dnevnik”.
Jergović, rođen 1966. u Sarajevu, živi u Zagrebu, objasnio je da dnevnik nikada nije mogao duže pisati, jer kad baš mora nešto istinito napisati, „odleti“ mu ruka i kaže nešto drugačije.
„Ne mogu pisati dnevnik ili taj dnevnik propadne nakon pet dana. Ovo su ustvari bilješke za nešto, što mene podsjeća na nešto, a što bih trebao napisati, zapisati…. Moćan asocijativni stroj. Naprosto se sjetite, sjetite sebe u tom trenutku. Ničega drugog važnog tu nema”, kazao je Jergović čije su knjige prevedene na više od 20 jezika, za koje je dobio jednako toliko nagrada.