ZAGREB – »Cvijeće na vjetru«, kriminalistički roman Pavla Pavličića s Ivom Remetinom u glavnoj ulozi iz 2007. godine, ponovo je otisnut u izdanju nakladnika Mozaik knjiga, a kako mi je prvo izdanje promaknulo, ovo je bilo premijerno čitanje. Ove godine popularni lik urednika crne kronike i istražitelja amatera, koji u rješavanju zločina pomaže svom prijatelju Vladi Šoštaru, slavi 40 godina postojanja. Podsjetimo se, Ivo Remetin prvi se put pojavio u krimiću nazvanom »Press«, objavljenom 1980. godine, iako storija kaže da je roman napisan i pet godina ranije. Na dijegetskoj razini, razini priče, Remetin je također nedavno imao rođendan te je sinova obitelj zadužila unuka da djedu preda dar – dalekozor, koji je i pokretač radnje. Njime Remetin u obližnjoj kući otkriva siluetu koja čudno sjedi na fotelji, pa se istražitelj poželi uvjeriti o čemu se točno radi.

Remetinov način rada

U fotelji otkriva mrtvu ženu te je ostatak priče koncipiran u dobro poznatom Remetinovu načinu rada. Nazvat će svog prijatelja policijskog inspektora iz Odjela za krvne delikte Vladu Šoštara, koji će preuzeti istragu, a Remetin će pomagati. Lujo Katić zvan Luka, Remetinov zamjenik na mjestu urednika crne kronike, ovoga puta nešto je manje uključen u istragu, no pridružit će se dvojici protagonista kao sugovornik kada treba pretresti neku ideju, ali i kao humorističan odušak sa svojim upadicama. No, zato će ovoga puta Remetinova supruga dobiti jednu malu ulogu u istrazi. Remetinova, pak, mirovina »i nije tako strašno daleko«, piše u početku romana, a i Šoštaru sve teža pada njegov posao jer, kako kaže: »Sve se izopačilo, i ljudi i zločini. Sve je nekako intenzivnije. To ti je kao s onim globalnim zatopljenjem: sve žarkije ljeto i sve hladnija zima«, dok Remetin pomirljivo odgovara: »Eto, sad je i globalno zatopljenje krivo što nam šezdeseta kuca na vrata.«
No, prošlo je 13 godina od tih redaka, a dobili smo još dobrih romana o Ivi Remetinu pa se možemo nadati da ta mirovina ipak jest koliko-toliko daleko.

Društveni komentar

Ne želeći otkrivati previše radnje, recimo samo da se priča vrti oko slučaja pedofilije, koji će biti katalizator za druge događaje. Ubacivanje društvenog komentara i društvenog konteksta jedna su od karakteristika Pavličićevih krimića i uglavnom su uvijek, više ili manje, prisutni, pa tako i u »Cvijeću na vjetru«, gdje Pavličić preispituje ulogu koju novinari imaju pri praćenju sudskih procesa i stvaranju priča, ali i (pre)veliku revnost te očekivanja drugih sudionika u istrazi, primjerice socijalnih radnika. »Cliffhangeri« kojima se Pavličić koristi na kraju svakog poglavlja u ovom su izdanju manje efektni jer u tisku poglavlja nisu odijeljena prijelazom na novu stranicu, pa se gubi osjećaj neizvjesnosti. Sve u svemu, riječ je o korektnom krimiću jer tekst uglavnom vuče čitatelja da nastavi s čitanjem. No, radnja kao da malo »šepa« u nekim dijelovima, pa bih onima koji još nisu upoznati s Pavličićevim istražiteljem ipak preporučio da počnu s nekim drugim romanom, poput »Krvne veze«.