Na Zemlji je, prije pisma i tiskarskog stroja, postojala poezija – tako je govorio Pablo Neruda, čileanski pjesnik i diplomat čija se 50. godišnjica smrti navršila ove godine. Jedan je od najznačajnijih i najpopularnijih latinskoameričkih pjesnika 20. stoljeća, kojega nazivaju i »pjesnikom naroda«. Pod pravim imenom Ricardo Eliécer Neftali Reyes Basoalto rođen je u Parralu 12. srpnja 1904., a preminuo je u Santiago de Chileu 23. rujna 1973. godine. Rano ostavši bez majke, s ocem i pomajkom seli u Temuco na jug Čilea. Prvu pjesmu napisao je kao desetogodišnjak, a kao trinaestogodišnjak počinje objavljivati. Prve književne poticaje dobiva od pjesnikinje Gabriele Mistral, u to doba ravnateljice gimnazije koju je polazio.

Zbog očeva neslaganja s njegovim pjesničkim pozivom, koji ga sve više obuzima, od 1920. objavljuje pod pseudonimom Pablo Neruda, vjerojatno prema češkome pjesniku Janu Nerudi (po nekima pak prema violinistici Wilmi Nerudi, navodi natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije). U Santiago de Chile seli se 1921. da bi studirao francuski jezik i književnost, no studij ubrzo napušta posvećujući se književnosti. Objavio je velik pjesnički opus, tematski, stilski, pa i po vrijednosti vrlo raznolik, u rasponu od intimne lirike do velikih poema s naglašenom socijalnom, ideološkom i nacionalnom problematikom.

Već mu prve objavljene pjesničke zbirke donose priznanje: zbirka »Pjesme u suton« (1923.), u duhu neoromantičke i simbolističke poezije te iskustva hispanoameričkoga književnog modernizma, prožeta je elegičnom atmosferom, motivima rastanka od djetinjstva i rodnoga zavičaja te čežnjom za ljubavlju i ljepotom, dok se zbirkom »Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna« (1924.), nadahnutom nesretnom mladenačkom ljubavlju, svrstao među najznačajnije pjesnike ljubavne poezije 20. stoljeća. U toj zbirci, jednoj od njegovih najčitanijih (s nekima od najpopularnijih ljubavnih stihova uopće, kao što je »Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove«), melankolična sutonska raspoloženja obuzimaju osamljenog, senzibilnog i zanesenog kazivača, koji ustrajno oživljava povezanost s voljenom ženom. Začudne, neočekivane, a istodobno suptilne metafore prate jednostavan i neposredan pjesnički izričaj, što ostaje zaštitnim znakom Nerudina prvoga stvaralačkog razdoblja.

Godine 1926. objavio je jedini roman, pisan po narudžbi, »Stanovnik i njegova nada«, zbirku pjesama u prozi »Prstenovi« u koautorstvu s čileanskim pjesnikom Tomásom Lagom te eksperimentalnu, od onodobne kritike nepravedno zanemarenu poemu »Pokušaj beskrajna čovjeka« u 15 pjevanja. Zatim je 1927. prihvatio mjesto počasnoga konzula u Rangoonu. U Aziji ostaje do 1932. godine, a 1933. odlazi za konzula u Buenos Aires. Te godine objavljuje središnje djelo druge, eksperimentalne faze stvaralaštva, zbirku »Boravište na zemlji«, u kojoj zagonetnim, hermetičnim stilom i nadrealnim slikama izražava mračnu viziju osobne i kolektivne patnje.

U međuvremenu se u Španjolskoj, gdje je prvo konzul u Barceloni (od 1934.), potom u Madridu (od 1935.), intenzivno kreće u umjetničkim i intelektualnim krugovima te uređuje književni časopis Caballo verde para la poesia, ideji »čiste poezije« suprotstavljajući pojam »nečiste«, to jest poezije u stalnome dodiru sa stvarnošću. Osobito blisko prijateljstvo razvija s Federicom Garcijom Lorcom; iskustvo Španjolskoga građanskog rata i Lorcina nasilna smrt potiču ga na društveno djelovanje. Kao pristaša španjolskih republikanaca putuje Španjolskom i drugdje tražeći za njih potporu, a 1937. objavljuje zbirku »Španjolska u srcu: himna slavi naroda u ratu« kojom najavljuje treću stvaralačku fazu, obilježenu naglaskom na društvenoj ulozi poezije i, povremeno izrazitim, ideološkim laudama. Iste godine privremeno je povučen iz diplomatske službe, od 1939. u Parizu je konzul s posebnom zadaćom organiziranja dolaska španjolskih republikanaca u Čile, a 1940-ih godina je generalni konzul u Ciudad de Méxicu.

Nakon povratka u Čile aktivno se uključuje u politički život, a 1945. izabran je za senatora uz podršku Komunističke stranke kojoj ubrzo i formalno pristupa. Na čileanskim predsjedničkim izborima podupire Gabriela Gonzálesa Videlu, no nakon što se ovaj okrenuo protiv ljevice, Neruda reagira žestokim govorom u senatu pod motom »Optužujem!«, aludirajući na Émilea Zolu. U to doba objavljuje treći, završni dio ciklusa »Boravište na zemlji« naslovljen »Treće boravište«. Izbačen 1948. iz senata, neko se vrijeme skrivao kako bi izbjegao uhićenje, a u veljači 1949. napušta Čile, prema legendi prelazeći Ande noću na konju, s rukopisom poeme »Sveopći spjev« u bisagama.

Objavljen za Nerudina egzila u razdoblju od 1949. do 1952. godine, tijekom kojega je puno putovao (SSSR, Poljska, Meksiko, Italija…), »Sveopći spjev« (»Canto general«,1950., u dva različita izdanja, s ilustracijama Diega Marije Rivere i Davida Alfara Siqueirosa) epska je poema o mitologiji i povijesti južnoameričkoga kontinenta, od doba Inka i španjolskih osvajača do aktualne društvene i političke zbilje. Središnja tema poeme je borba potlačenoga naroda za slobodu. Sastoji se od 15 pjevanja (ukupno 15.000 stihova), a spojem lirskog i epskog izričaja obrađuje glavne latinskoameričke mitologeme, povijest i legende, osvajače i osloboditelje, krajolik, floru i faunu. U uvodnom pjevanju »Ljubav Amerika« dana je slika pretkolumbovske Amerike, a drugo pjevanje »Visine Machu Picchua«, napisano 1943. nakon Nerudina posjeta gradu Inka u Andama, epskom širinom pripada vrhuncima cjelokupnoga njegova opusa.

»Poema ‘Sveopći spjev’ zauzima posebno mjesto i u svjetskoj poeziji; u njoj mrtvi preci, narod i kontinent progovaraju pjesničkom vizijom i proročkom intonacijom, srodnim onima Walta Whitmana, koji je Nerudi bio velikim nadahnućem. Smatrana simbolom težnji čileanskoga naroda i svojevrsnim nacionalnim epom, a od mnogih i ‘Biblijom Latinske Amerike’, ta je poema dodatno potvrdila njegov status jednog od najznačajnijih modernih latinskoameričkih pjesnika«, navodi Hrvatska enciklopedija. U »Književnom leksikonu« Milivoj Solar iznosi mišljenje da u cjelini djelo nije ujednačeno, no poetski je ugođaj očuvan na visokoj razini umijeća čak i u dijelovima koji bi lako mogli prijeći u patetičnu rječitost.

Nakon što je politička situacija postala povoljnijom, Neruda se 1952. vratio u Čile. Te godine objavljuje zbirku »Kapetanovi stihovi« nadahnutu ljubavlju prema supruzi Matilde Uruttia. Njoj je posvetio i zbirku ljubavnih stihova »Sto ljubavnih soneta«, jedno od svojih najčitanijih djela. Vrativši se jednostavnijem izrazu objavljuje knjige oda te djela koja tematiziraju putovanja i povratak u domovinu, što zajedno čini četvrtu fazu njegova stvaralaštva.

Nakon što je na čileanskim predsjedničkim izborima 1970. podupro Salvadora Allendea Gossensa, on ga je nakon pobjede imenovao veleposlanikom u Parizu. Godine 1971. Neruda je dobio Nobelovu nagradu za književnost, o čemu je rekao: »Svaki pisac na ovom planetu zvanom Zemlja priželjkuje Nobelovu nagradu, čak i oni koji to ne kažu ili oni koji to poriču.« Teško bolestan, vratio se u Čile te umro 1973. u okolnostima koje su izazvale kontroverze, nekoliko dana nakon vojnoga udara.

U posljednjem desetljeću života objavio je mnogobrojne, žanrovski raznorodne knjige, među ostalim pjesničke zbirke »Kuća u pijesku« (1966.), »Smak svijeta« (1969.) i »Kamenje s neba« (1970.), poetsko autobiografsko djelo »Spomen na Islu Negru« (1964.), na koje se nadovezuje posmrtno objavljena knjiga sjećanja »Priznajem da sam živio« (1974.), dojmljiv prikaz uzbudljiva intelektualnog i političkog života. Kad je riječ o recepciji djela Pabla Nerude u Hrvatskoj, nakon ranih prijevoda njegove poezije na hrvatski 1956. u »Antologiji svjetske lirike«, osobito je popularan bio 1960-ih, kada je objavljena knjiga izabranih pjesama »Tijelo žene« (prijevodi Zvonimira Goloba, Nikole Milićevića i Nikole Viskovića) u izdanju riječkog »Otokara Keršovanija« (1966.). U cijelosti su potom prevedene samo najpopularnije ljubavne zbirke, dok su ostala djela fragmentarno prevođena i okupljena u desetak knjiga izabranih pjesama. Uz Goloba i Milićevića popularizaciji su njegova pjesništva u Hrvatskoj znatno pridonijeli Milivoj Telećan, Boris Maruna te Jordan Jelić.

U tekstu koji je objavljen 1935. u časopisu Caballo verde para la poesia Neruda je naveo neke osnovne karakteristike svoje poetike: »Poezija neka izgleda kako mi želimo: razorena radom kao nekom kiselinom, natopljena znojem i dimom; poezija koja miriše na urin i bijele ljiljane, poezija u kojoj je svaki ljudski napor, dozvoljen ili ne, ostavio svoje tragove. Poezija nečista kao odijelo, kao tijelo uprljano jelom, poezija koja poznaje snove, iskustva, bore, besane noći, slutnje, mržnju i ljubav, životinje, idile, potrese, negacije, ideologije, tvrdnje i sumnje…«