Nekad nije zgorega ponavljati se, barem kad je riječ o kakvome isticanju kvalitete, a to svakako vrijedi u slučaju naše književnice Branke Arh, pa ću ponoviti riječi našega novinara i kritičara Marinka Krmpotića o književnici s nedavne riječke promocije njezine zbirke »dalidali«, kojima je autoricu ocijenio vrijednom, poznatom i priznatom književnicom, našim gore listom.

Spajanje dviju ljubavi

Nedavno predstavljena zbirka autoričina je sedma zbirka poezije, a ranije je izdala zbirke »Uan« (2006.), »Htu i Nei« (2008.), »Topot. Tko komu dolazi« (2012.), »Z« (2015.), »Zad za devit uaglu« (2017.), »Tako čitaj: nekako od iza« (2020.). Kako je poznato, uz djelovanje na književnom planu, autorica je aktivna i na onome likovnom planu, jer radi se o vrsnoj likovnoj kritičarki, pa spajajući svoje dvije ljubavi, piše poetske zapise o likovnim umjetnicima, kao i likovne monografije, a objavljuje ih u književnim i stručnim časopisima.

Baš je tako i u svojoj posljednjoj zbirci Arh majstorski spojila svoje dvije ljubavi, književnost i likovnu umjetnost, što se razaznaje iz naslove sintagme zbirke, koja upućuje na poveznicu s Dalijem.

O značaju autorice za domaću književnost, odnosno poeziju, možda najbolje govore riječi onih koji su dosad pratili njezin književni rad, a to su Cvjetko Milanja, Zvonimir Mrkonjić, Ljerka Car Matutinović, Đuro Seder, Danijela Bačić-Karković, Nikola Petković te Milica Žužić.

Baš zato, osim osvrta na autoričinu posljednju zbirku, koji donosimo, valja se prisjetiti i njezinih ranijih radova, pa ćemo se u tome smislu osvrnuti na ono što su neka od istaknutih imena, poput prof. dr. sc. Nikole Petkovića i prof. dr. sc. Danijele Bačić-Karković, napisali o stvaralaštvu Branke Arh.

Retrospektivni pogled

U svojoj posljednjoj knjizi »Pogled s kraja – Književnokritički i poetski tekstovi«, u cjelini »Osvrti, sjećanja« upravo je potonja autorica, Bačić-Karković, redovita profesorica u miru, u svome temeljitom, eruditskom i stilski sebi svojstvenom osvrtu naziva »Branka Arh i njezinih devedeset i devet špejglu« dala retrospektivni pogled na autoričino stvaralaštvo, s naglaskom na tri zbirke proze, od 2015. do 2020. godine, time još jednom ukazujući na njezin značaj za suvremeno hrvatsko pjesništvo.

Kako je u tome tekstu naglasila, od Arhine prve (»Uan«) do šeste zbirke (»Tako čitaj: nekako od iza«) »pratimo izvedbenu strogost, cizeliranje rasporeda, brojčane graničnike tekstnih ploha, ciklusa i odjeljaka, organizaciju stihova u rizomske pod-cjeline, kaskadne rukavce«, a karakteristika su i »parceliranja pjesme«, različita ponavljanja, paralelizmi, hiperbola, no i »prstenasta ulančavanja«.

Ističući kako »nema istraživačke stihijnosti, nema improvizacije, no ima iskaza o stihijnosti« (»ispovjednoj, prostornovremenskoj, kozmogonijske stihijnosti multiverzuma«), Bačić-Karković naglašava kako su njih Dvoje ključna tema.

Pripovjedna uporišta

»Topika otprije i nadalje: apovijesna scena, astralno-kozmička (bes)konačnost strunā, kometā, vrtloženja, divovske galaktike, kvantna raspršenja, konačna, vremenita i naglasno sićušna ljudska (s)tvarnost u blizini Šimićeve pripomene o nama malenima ispod zvijezda, (pod/nad)zemni svjetovi, prijeteći krajolik naspram krajolika želja, epifanijske prispodobe, kartezijanska sumnja, apokaliptika, šifrirani nebosklon, vapaj za jasnim i nedvosmislenim uvidom u odnošajnu bît. Neki se markeri nastavljaju kao čvrsta pripovjedna uporišta«, piše.

I »knjige pjesama i pjesama u prozi prate doživljajne avanture Uana, Vura, Htu-a, Nei, Z-a i Uoora kroz dvogled kazivačice, najčešće u Ja formi«, a »krilni kompozicijski rukavci izbliza prate ushit, izdaju, oprost, uskrslu, obnavljajuću, posustajuću žudnju udvoje i osamu poslije svega«.

Na to se jasno nadovezuje i pitanje imenovanja likova, no i naslova samih zbirki, što je specifikum u autorice: »Vokalizirani leksemi/naslovi zbirki i imenovanja likova zamjenicom, glagolima, imenicom ‘uan, htu, nei, voor’ signal su antejskog, mementosjousken pamejnke’ rodnoga Tršća«.

Nenadoknadiv emblem

Ono što je također sličnost u svim zbirkama, prema Bačić-Karković, to je »nenadoknadiv emblem nakon što je On izašao/otišao/išetao«, pa u svakoj zbirci »pratimo stamenu pa urušenu kuću, krhotine doma, osluškivanje glasova otprije«, a »dom je tamo gdje su glasovi i slike prošlih, a neumrlih«.

S obzirom na to da se ovdje spominje dom, na to se unekoliko nadovezuje i, reći će, »nenadmašan epitaf ocu«, »pjesma u prozi ili autobiografska crtica ili memoarska prispodoba, nježni, stilskosemantički i asocijativnim slojevima«, što ocjenjuje posebnošću kojoj se valja analitički vraćati.

Također, u radu Arh ponavljački je prepoznatljivo i ono što Bačić-Karković navodi u nazivu svoga rada posvećena stvaralaštvu autorice – »špejglo«: »Zrcalo/’špejglo’ stalna je scenska alatka do u najnoviju knjigu.

Efekt zrcaljenja kao istinosni lakmus. Zrcaljenjem i preispitivanjem odraza u odrazu nastoji razlučiti varku od (s)tvarnosti kao i mnogoliku stvarnost nestvarnog, ludičku beskonačnost (pri)kāze, relativizam viđenoga u odrazu«, objašnjava.

Mikroinačice istoga

Dalje će profesorica pojasniti kako su ponavljanja, »refrenom (u pjesmama) i provodnim motivom (pjesme u prozi), ponavljanjem riječi, sintagmi, dijela stiha, dvostiha, kitice«, pa i teme, »više od stilske alatke«, »na mikro i makro planu«, »pojačivač poruke«, »ritamski, dinamički, melodijski efektiv«, pa se s pravom pita »što ako tema ‘odustane’«. Iako tematsku repetitivnost naziva rijetkom pojavnošću, drži da »ponavljanje amplifikacijom, iscrpljivanje teme sjenčanjima, nijansiranjem, mikroinačicama istoga, s vremenom bi, recepcijski, moglo dedramatizirati sižejnu napetost i efekt začudnosti«, no iskorak ipak vidi u petoj i u šestoj zbirci – peta je zbirka »programatski pomak od poetičnih rješenja s naslovima dosadašnjih zbirki«, u kojoj »prevladavaju ‘piano’ glasovi«, a zbivanja su »rubno enigmatska, očuđujuća«, dok je šesta zbirka prema njoj »priča o priči o Dvoje (autometafikcija)«, »izlazak iz pjesme«, »de/re/konstrukcija spravljanja pjesničkih slika«.

A glede likovnih ilustracija ističe kako se riječ i crtež »ontološki i intersemiotički podupiru«, što je »ugođajna sinestezija iznimne suradnje«.

I Nikola Petković svojedobno je u svojoj kolumni u našem listu pisao o stvaralaštvu Branke Arh, pa tako o zbirci »Htu i Nei«, iz 2008. godine ističe kako slijedi »bambarsku aritmozofiju«. Ta »genijalna knjiga«, »duboko antropološka i antropocentrična kozmo-teogonija Branke Arh« »govori o dva pola cjeline«, autorica »piše cjelinu svijeta«, a karakterizira je »prikazivačka razigranost«.

Radi se, smatra, o reduciranome izrazu, a »mirnoća poetske naracije Branke Arh, rijetko je protočna i literarno sugestibilna«. Također, »Arh logocentrizam dekonstruira decentrirajući ionako arbitrarnu os koja je uvijek u sredini nečega i koja dijeli bitak od nebitka, lijevo od desnog, dan od noći«.

Kozmička istinosnost

Za razliku od Htua i Neia, Vur u autoričinoj zbirci »Topot. Tko komu dolazi« iz 2012. godine je, ocjenjuje Petković, nešto drugo, »sličnost u različitosti«, »stvaran i opipljiv suputnik i sudrug u istovremenoj monološkoj materijalizaciji jâ koje je i jedinstveno i sveprotežno, koje nastajnjuje, putuje kroz, ali što je za ovu knjigu najvažnije i ispisuje svijet«.

Kako dalje uočava, »pisani u vuri i Vuru, svjesni neponovljivosti i stvarnosti Vura, ovi i ovakvi stihovi sa zaigranom lakoćom individualne, ali i kozmičke istinosnosti dokidaju (…) fašistoidan i naporan mit o vječnoj mladosti«.

Dakle, radi se o Vurovoj stvarnosti, onoj koju će opisati strašnom, nježnom, sveprisutnom, tihom i stvarnom, što je prema njemu »tvorbena energija« »Brankine kozmogonije koja se, kao fraktal suplementa, nastavlja na jedan veoma originalan i visoko poetičan opus koji nas u svakoj njezninoj novoj knjizi upozna s nekim drugačjim, novim (s)tvarnim, strašnim i dobrim čudacima svijeta koji je, što se ove pjesnikinje tiče, istovremeno i prepoznat i opisan i ogoljen i napisan, i što je najvažnije… uvijek je uljepšan.«

Branka, Dali i Ziggy Stardust

Pišući u pogovoru zbirci »dalidali« tekst nazvan »Branka. Dali. Ziggy Stardust« Milica Žužić poetski svijet ove, ali i ranijih zbirki Branke Arh, uspoređuje s likom Ziggy Stardusta, androginog izvanzemaljca kojeg je izmaštao David Bowie davši mu ulogu osobe koja porukama mira i ljubavi nastoji spriječiti uništenje ljudske civilizacije.

Govoreći pak o suodnosu s likom Dalija, Žužić piše: »No, ovdje ne čitamo autoričina tumačenja Dalijevog slikarstva. Dopustila mu je tek postati dionikom svoga svijeta u kojem ga spominje u funkciji tumačenja vlastitih asocijacija, razmišljanja, htijenja…

Na neki mu je način iznajmila prostor u kojem se njegovo slikarstvo, koliko god mu se nadrealnosti pridavalo, doima sasvim realističnim kada uđe u napisanu rečenicu.«