ZAGREB – Davor Mandić predstavio je u zagrebačkom Grif baru svoju novu knjigu pjesama »Dva kruga, jedna tuga« u izdanju Hrvatskog društva pisaca. No, iskrenije i preciznije bi bilo reći da je lijepo, ugodno i blagotvorno bilo u subotu biti na predstavljanju Mandićeve knjige, kako zbog stihova i promišljanja samog pisca, tako i zbog onog što su o Mandićevom pjesništvu govorile urednica knjige Monika Herceg te spisateljica i kritičarka Nataša Govedić.

Monika Herceg kazala je da ova sjajna zbirka donosi poetiku koja je potpuno izmaknuta iz današnje pjesničke produkcije, pa apostrofirala njezinu jezičnost. Priznao je Mandić kako je, kad je bio mlađi, mislio da je avangardan, da bi shvatio da se avangardna poezija pisala i prije 50 godina. Mnogi su, kako reče, od te poetike odustali. On ne, jer nije od onih koji sumnjaju da se poezijom išta može izreći. Svijet bez poezije Mandić zamisliti ne može.

Poezija kao istraživanje

– Za mene je poezija istraživanje. Za mene je jezičnost istraživanje onog ključnog pitanja – može li se jezikom išta izreći? Mene to u poeziji zanima. Za mene istraživanje u jeziku nikada neće biti prevladano – kazao je Mandić.

Da je u pravu, potvrdila je Govedić, istaknuvši da u jeziku nema starog i novog, zato što je ono što je bilo staro prepuno pitanja koja još uopće nisu odgovorena. Spomenula je Govedić i duboku kontaktnost u Mandićevim pjesmama, koja se realizira već kroz duge naslove. Kazala je da Mandić sve stihizira i cijelu jednu zonu podražaja prebacuje u stihovne dijaloge, baš kao što je povukla uistinu sjajnu paralelu: »Davor Mandić je nastavljač pjesnika kojeg obožavam, Ivana Slamniga.«

– Nakon Slamniga nije bilo Slamniga, nema uopće te kulture zaigranosti koju je uveo Slamnig u našu poeziju i našu književnost. Nakon Slamniga počinje to teško vrijeme mrtvog jezika koji ništa ne može. Dosta više! Što se mene tiče taj je jezik svašta uvijek mogao, uvijek će moći i nemojmo se furati samo na impotenciju – naglasila je Govedić.

Kako reče Govedić, i Mandić i Slamnig imaju duge naslove pjesma, i Mandić kao onomad Slamnig radi u žiži kulture i o njoj piše, a pjesme im se igraju s prividnom jednostavnošću.

Traženje ženskog glasa

– Ispod nje je jako puno potrebe da se stvarno dodirne intimnost – kazala je Govedić.

Način na koji Mandić radi poeziju nju podsjeća na gradilište, na brodogradilište u kojem je Mandić poput kakvog varioca koji radi s teškim blokovima jezika, s glagolima koji su najmanje stabilni i poslušni. Mandić, kazala je, nije od onih pjesnika koji plaču nad svojom osamljenosti.

– Davor uopće nije sam. On je stalno s ljudima, među ljudima, ljudi mu vjeruju. Ima sposobnost da ne ustukne pred drugim ljudima. Cijela zbirka ide k tome da se u tom brodogradilištu ti blokovi koji su potonuli, koji ne mogu ploviti, da ih se vrati, da se to teško olovo podigne da opet mogu ploviti. Za razliku od mnogih zbirki koje su žalopojke, ova zbirka ima u sebi nešto blagotvorno – istaknula je Govedić.
Priznao je autor da je on onaj autor koji kopa i kopa dok traži neku svoju savršenu formu. Kazao je i kako bi volio da usporedba ove zbirke s onom prvom »Mostovi« pokaže da je u njoj manje straha, manje skrivanja od intime. U nekim pjesmama on progovara i ženskim glasom, s razlogom i posve prirodno.

– Pisanje iz ženskoga glasa za mene je bilo traženje ženskoga glasa. Mislim da je na ovim prostorima najvažnije za muškarca da se vježba odricanja moći koju dobiva nažalost prirodno, da proba naći taj drugi glas, taj ženski glas. Muškarac se mora odricati te moći koje mu je društvo dalo i mora konstantno propitivati poziciju drugoga, a gdje ćeš većeg drugoga na Balkanu za muškarca od žene – precizirao je Mandić.

Poezija Davora Mandića je ona koja otvara širom čitatelju vrata i prozore kuće što ju je pjesnik izgradio, a to se u poeziji rijetko događa, kazala je Herceg. Treba je stoga čitati, pjesme poput ove:

»Dotaknem mirnu vodu, ona se ne pomakne«

napete joj molekule
jedra malih povijesti
sve što je u njoj živo
duboko je unutra

Književnik i novinar

Davor Mandić rođen je 1976. godine u Puli. Objavio je knjigu pjesama »Mostovi«, zbirku priča »Valjalo bi me zamisliti sretnim«, roman »Đavolja simfonija« i zbirku pjesama »Dva kruga, jedna tuga«. I na kraju, makar daleko od toga da je manje bitno, Davor Mandić je naš – novinar Novog lista, čovjek od stranica kulture!