ZAGREB – Pjesme su nove, ali ideje i stav su stari i već poznati, mada ne i dosadni. Naprotiv, Ingrid Divković i novom zbirkom nastavlja svoju borbu za traženjem istine pri čemu nastoji (i uspijeva) svoju osobnu priču i iskustva podići na opću razinu te time svima koji proživljavaju slične trenutke pomoći svojim zaključcima, stavovima, iskustvima. Time se, a to je i inače za njezino javno djelovanje tipično, približava obalama self-help literature, što joj pak jamči veliku popularnost, posebno stoga jer je vrlo aktivna na društvenim mrežama.
Objavljivanjem nove zbirke svakako će prispjeti i do onih, istina nešto rjeđih čitatelja koji nemaju sklonosti k tom općeraširenom obliku komunikacije preko računala i pametnih telefona. »Stare duše ne stare« podijeljena je na pet cjelina iz čijih je naslova uočljiva i središnja tema svake od tih cjelina, a svaka je od tih tema vezana za život i sve ono što život nosi – ljubav, patnju, otuđenost, izdvojenost, usamljenost… O svemu tome, stavljajući sebe u prvi plan, Ingrid Divković piše bespoštedno i direktno, ne mareći tko će o njoj što misliti, već ponajprije nastojeći tom bujicom riječi i stihova izbaciti iz sebe sve što misli te na taj način donekle i izliječiti i sebe i druge. Iako je jasno da pripovijeda o sebi, isto je tako uočljivo da se kroz sve svoje stihove obraća i čitatelju, a pri tome je vrlo oštra i kritična i prema samoj sebi, a kamoli ne prema onima koje ne voli, od svojih bivših pa do one opće kategorije emocionalnih invalida, ljudi koji za osjećajnost nemaju sposobnosti.
Ingrid Divković u svojim je »rafalnim« stihovima oštra, direktna, provokativna i »jezičava«, što njenim pjesmama daje snažnu notu životnosti i proživljenog iskustva, a iz svega što je napisala vidi se kako joj je ljubav sve – temeljno polazište i kraj, krajnji i jedini smisao za koji je spremna učiniti sve – čak i izgubiti ljubav!

Preobrazba i novo »rađanje«

Podnaslov prve knjige je »Um« i kroz njega se upućuje čitatelje kako je temelj svake promjene upravo u umu, dakle duhu, »glavi«, odnosno u želji i volji da se u promjenu sebe, a to znači i svega oko sebe, krene ponajprije iz tog područja jer preobrazba – a ona se na različite načine često spominje kroz njezine stihove – dolazi ponajprije »iznutra«, od sebe samog. Autorica to dokazuje u svakoj od pjesama ove cjeline, koje nude priču o ženi koja je shvatila kako je živjela na pogrešan i krivi način, ponajprije zbog utjecaja društva. Razmišljanja i analize vezane za svakodnevicu motiviraju je na promjene, na preobrazbu i novo »rađanje«, novi život. Upravo to središnja je tema ove zbirke koja u sebi nosi dovoljnu količinu buntovnosti i revolucionarnosti da bude zanimljiva i drugima koji imaju slična iskustva pa stoga i ne treba sumnjati da će se u stihovima prepoznati mnogi, posebno čitateljice, jer ovo i jest, u svojoj srži, zbirka za ženski dio čitateljske publike.
Putovanjem kroz samu sebe, odnosno kroz svoj duhovni i materijalni svijet, Ingrid Divković upućuje čitateljicama jasnu poruku o nužnosti podizanja samosvijesti do čega se dolazi kroz svojevrsno samootkrivanje, analiziranje i razmišljanje. A sve to pak vodi do područja feminizma jer su žene, u društvu kojeg je Divković dio, još uvijek po mnogočemu žrtve naslijeđenih patrijarhalnih okvira i odnosa. Naravno, autorica se buni i protiv toga što će joj također osigurati ugled i uspjeh u određenim krugovima, kao što će joj i brojne duhovite i ironične sentence proširiti ugled blogerice i književnice koja zna direktno i efektno reći što misli i osjeća.

Slobodni stih

Ingrid Divković u pravilu piše slobodnim stihom, ne robujući nikakvim metričkim ili ograničenjima rime. Štoviše, njezina je lirika često samo oblikom pjesma, a u svojoj je srži vezana za bespoštedno iznošenje stavova i emocija koje bez problema može funkcionirati i u proznom obliku. Pri tome je očito kako je Divković efektnija i žešća u kraćim poetskim formama kad uz jasnu poruku zna biti i duhovita (Kako da se objasnim onima/koji me gedaju, a/vide samo/tijelo), a usprkos čestoj gorčini, agresivnosti i nepristajanju na uvriježene diktate društva koje je daleko od savršenosti, Ingrid Divković zna napisati i sjajne stihove pune, u osnovi, pozitivnog ozračja, poput pjesme koja se dijelom referira na čuvene stihove Johna Donna o tome kako nitko nije otok:
»Nismo sami kao goli otoci,/zato uplovimo u pomoć jedni drugima,/ja k tebi, ti k meni, mi k njima, neka se poput/kolutova na vodi nježno stvori krug istine i ljubavi,/jer, bijeg u vlastitu rezignaciju možda jest/romantičarska umjetnost, ali zajedničko/
putovanje duše neprikosnovena je/umjetnost života.«
Sve u svemu »Stare duše ne stare«, koje su očigledno prvi dio zamišljenog ciklusa, privući će pažnju i biti rado čitane jer nude onu razinu zanimljivosti i provokativnosti koje čitateljice (i čitatelje, naravno) mogu potaknuti na razmišljanje i želju za promjenama. A baš zbog toga je ova knjiga i pisana.

Marinko KRMPOTIĆ