Uče li danas u hrvatskim školama o slovenskoj, srpskoj, makedonskoj, crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti? Ne znam, ali u moje vrijeme bio je to sastavni dio nastave književnosti i u osnovnoj i u srednjoj školi, a kako sam na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci upisala program jugoslavistike – koja je u međuvremenu postala kroatistika – nadogradili smo znanja o svim tim piscima s područja bivše države.

Učili smo i slovenski i makedonski jezik. Pitam se znaju li naše današnje generacije tko je, primjerice, France Prešeren? Upravo ovih vrućih ljetnih dana, vrzmajući se po Sloveniji, naišli smo na mjestašce Vrba (oko 200 stanovnika) u kojem je 1800. godine rođen veliki slovenski pjesnik Prešeren.

Njegova rodna kuća danas je mali muzej, s pjesnikovom bistom u blizini nje. Kroz muzej nas je proveo vrlo entuzijastični mladić, ispričavajući se što hrvatski ne zna savršeno (ali zapravo vrlo dobro). Doznali smo kako se živjelo u to vrijeme, a uz pomoć simpatičnog edukativnog animiranog filma i mnoštvo podataka o ovom slovenskom književnom velikanu rođenom u seoskoj obitelji.

Rodni dom napustio je vrlo rano, a između ostalog školovao se u Ljubljani i u Beču. Nakon povratka iz Beča u Sloveniju Prešeren se suočio s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo.

Bio je glasonoša njegovih narodnih ideja. Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu mladež oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu.

Glavne teme Prešerenovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od izražajne tradicije narodne lirske pjesme, proširivao je artizam stiha uvođenjem novih oblika i ritmova, osobito romanskih.

Neobična snaga njegova pjesničkog izraza ogleda se u bogatoj i bujnoj metaforici. Pjesnik iz »Karanfila s pjesnikova groba« Augusta Šenoe upravo je Prešeren.

U »Karanfilu« upoznajemo ne samo njegovo pjesništvo, već i život, a sve kroz zgodu putovanja u njegovo mjesto i posjetu njegovu grobu, kao tematskoj okosnici pripovijetke.

Prešeren je opisan kao pjesnički genij, gotovo kao legenda, te se na njegovom primjeru opisala prava duša umjetnika. Prešeren je bio uzor Šenoi. U planu je da se mali muzej u Vrbi posvećen Prešerenu u skorije vrijeme proširi i dobije dodatne multimedijske sadržaje.

Nisu Slovenci zaboravili ni na još jednog svojeg pisca, rođenog u Kranjskoj Gori 1884. godine. Riječ je o Josipu Vandotu, koji je u Kranjskoj Gori dobio svoju bistu, a ima je i njegov popularni literarni junak Kekec. Po Vandotu je u tom gradiću nazvana i ulica. Proslavile su ga priče o Kekecu, veselom, vještom i neustrašivom pastiru koji se u svojim avanturama suočava s brojnim opasnostima.

Pored pojedinih Kekečevih nevjerojatnih i bajkovitih avantura i junaštava, Vandot se trudio opisati realni život jednog pastira, tako da Kekec postaje pravi simbol snalažljivosti, smjelosti i poštenja. U pričama o Kekecu jasno se prepoznaje Vandotov prekrasni rodni kraj – Kranjska Gora, dolina Tamar i rječica Pišnica sa svojim surovim kanjonom.

Tijekom Drugog svjetskog rata, 1941. godine Nijemci su mnoge slovenske domoljube deportirali u Srbiju i Hrvatsku. Tada je i Vandot s obitelji deportiran u okolinu Slavonskog Broda gdje je i poginuo tijekom savezničkog bombardiranja 1944. godine. Vandotove knjige doživjele su brojna izdanja, ali tek poslije piščeve smrti.

Moja generacija imala je u lektiri i Vandota, tako da mi ga se bilo drago prisjetiti u Kranjskoj Gori, kao i njegova Kekeca, koji bi, vjerujemo, bio zanimljiv i današnjim klincima. Prema onome što smo vidjeli, moglo bi se zaključiti da Slovenci vode brigu o svojoj književnoj baštini i ne zaboravljaju na svoje pisce, čak ni u najmanjim mjestima.