Ove godine navršila se 130. godišnjica rođenja književnog nobelovca Ive Andrića. Ovim povodom Naklada Ljevak danas poziva na promociju knjige »Nesanica« Ive Andrića, koja je organizirana upravo kako bi se obilježila važna godišnjica. Događaj počinje u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, u 18 sati, o knjizi će govoriti Miljenko Jergović, Michael Martens i Nenad Rizvanović, dok će odlomke iz »Nesanice« čitati glumac Livio Badurina.

Ovo izdanje »Nesanice« donosi prošireni izbor Andrićevih zapisa, a odredio ga je i priredio Michael Martens, istaknuti poznavatelj Andrićeva života i književnog opusa, autor njegove biografije »Vatra u vatri« te knjige »San o Jugoslaviji«. Kako je napisao Krešimir Nemec, ovaj »Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je ‘negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko’.«

Ovako glasi ulomak iz knjige:

»I kad bi u ovakvim noćima čovek mogao bar za trenutak ostati sam, nemih usta, sklopljenih očiju; zapečaćenih ušiju, opuštenih mišića, u tami. Ali ne. Nikakav vašar, nijedna crkva; nijedno pozorište nisu tako živi i mnogoljudni kao ti mračni sati u kojima bi trebalo spavati. Tu vrvi i gamiže ceo jedan narod, pod oštrom svetlošću savesti i sećanja. Jedni prolaze, neumoljivo polagano, i ja se sećam da sam davno primetio kako se nesrećnim ljudima ne žuri. Ide, ali ne odmiče beskrajna povorka onih koje sam uvredio; prezreo, kojima sam bez prava i potrebe učinio nažao ili kojima nisam učinio dobro kad sam mogao i morao: Neki još nose u ruci pismo na koje im nisam odgovorio. Oni koje sam obmanuo i izneverio od straha, iz nižih obzira ili zbog svoje gordosti ili udobnosti ne kazuju ništa ni rečima ni pokretom, ali im sa lica ne slazi jedan osmejak; tih i lelujav, kao maska od svetlosti, strašni osmejak od kojeg njima nije lakše, a moja muka biva veća.«

U najavi predstavljanja knjige navodi se i citat Danila Kiša:

»Među njegovim hartijama još se nalazilo nekoliko knjiga, brižljivo odabranih i složenih u fascikle: pesme, dnevnici, beleške. Iz svih je tih rukopisa izbacio sve što bi ga moglo kompromitovati u očima potomstva. Svaki lični trag, svaku privatnu činjenicu, kako bi ostao u očima potomstva što više apstrakcija, što više pisac, a što manje čovek od krvi i mesa. Bilo je u tom njegovom gestu nečeg gorkog i pravičnog: on i jeste proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je samo muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan sveta čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja; kao što je izbacio iz njih i tuđa imena, svu tu efemernost koja može samo da okalja njegovo ime.«

Premali je ovo prostor za analizu Andrićeva života i djela, pa ćemo vezano za njegovu 130. godišnjicu podsjetiti samo na najosnovnije. Ivo Andrić rođen je u Travniku 1892. godine, a 1975. preminuo je u Beogradu. Ovaj veliki, s pravom se može kazati europski pisac, školovao se u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu gdje je doktorirao. Od 1920. do 1941. radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Prve književne radove objavljuje 1911. Nakon zbirki »Ex Ponto« (1918.) i »Nemiri« (1920.) piše prozu u kojoj realistički opisuje povijesni i kulturni život Bosne. U romanima i novelama često se koristi kronikama i povijesnim činjenicama. Vrline su Andrićevih proznih djela stilska dorađenost, vještina psihološkog portretiranja i naturalistička uvjerljivost. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine. Andrićeva su djela prevedena na pedesetak svjetskih jezika. Važnija izdanja: »Put Alije Đerzeleza« (1920.), »Pripovetke« (I, 1924; II, 1936.), »Gospođica« (1945.), »Travnička hronika« (1945.), »Na Drini ćuprija« (1945.), »Prokleta avlija« (1954.) i »Omer-paša Latas« (1976).