S Pavlom Pavličićem prvi put sam se čuo prije nekoliko godina kada sam ga zamolio za dopuštenje objave mojeg prijevoda njegove kratke priče »Povratak u Hannibal«. A nakon što je objavljen, zamolio sam najproduktivnijeg te zasigurno jednog među najboljim hrvatskim književnicima za intervju. »Povratak u Hannibal« spominjem jer je taj prijevod, kao i čitanje mnogih njegovih djela, formiralo sliku o književniku Pavličiću, koju sam htio »provjeriti«, pa je intervju otišao u smjeru čitatelj – književnik, više nego novinar – književnik. Nadam se da mi ni čitatelji, ni autor, neće to zamjeriti.

S Davorom Mandićem ste za naš list razgovarali prije godinu dana i od tada ste objavili tri nove knjige – »Glas naroda«, novi roman o Remetinu »Štićena osoba« te »Ropotarnicu«- mozaik tekstova o predmetima koji su nam nekad bili bitni. Sada se brojač zaustavio na 106 Vaših djela, ako me matematika dobro služi. Otkuda dolazi tolika inspiracija? Nalazi li tema, odnosno priča, Vas ili Vi nju?

– Stara je dosjetka da ne nalazi pisac temu, nego da tema nalazi pisca. Tako je nekako i kod mene: već odavno vjerujem da se zbilji može pripisati neki smisao jedino uz pomoć priče. Svaka biografija, svaka obiteljska povijest, pa i svaka povijest uopće, ima uvijek oblik priče, i samo tako je mi, obični ljudi, možemo razumjeti. A živimo u zanimljivom vremenu, koliko god da bi nam možda bilo draže da je ono malo manje zanimljivo. Eto, spomenuli ste predmete za svakodnevnu upotrebu kojima smo nekada bili okruženi, a koji sada nestaju: zar ne bi bilo šteta da ih zaboravimo, i zar ne bismo time izgubili važan način da shvatimo kakav nam je zapravo bio život? Meni je stalo do dostojanstva malih tema: netko pravi prekooceanske brodove, netko male čamce, ali i jedno i drugo nam je potrebno. A netko pravi i lađice od papira, što je moja omiljena zanimacija.

Pavao Pavličić: Pohvala starosti

Pisanje je način života

Je li pisanje za Vas strast ili posao? Ili oboje?

– U jednoj fazi rada (pripremnoj) ono je strast, u drugoj fazi (izvedbenoj) ono je posao, ali je valjda više od svega način života, kao što je uraru popravljanje satova način života. Bio sam u prilici da se upitam bih li mogao živjeti bez pisanja, i nisam znao odgovor, jer nisam nikad ni pokušao.

Vaša najnovija knjiga je »Glas naroda«, u kojoj pišete o pučkim pjesmama. Za one koji je još nisu pročitali, kakvu je uloga pučka pjesma imala u Vašem životu?

– Što sam stariji, ta mi se uloga čini sve većom. Ja sam, naime, svoje djetinjstvo proveo uz radio (televizije još nije bilo), slušajući »Čestitke i pozdrave« i »Pjesme po željama slušalaca«. Bilo je tu svega i svačega: i pravih narodnih pjesama, i pučkih, a i šlagera svake vrste. Tu sam pokopčao osnovne stvari o metrici, o rimovanju i o melodijama, shvatio sam da se u takvoj – popularnoj – pjesmi uvijek pripovijeda nekakva priča, ili se ta priča podrazumijeva. A iz te priče opet saznajemo štošta o društvenim odnosima, o obitelji i o običajima, pa na taj način pomalo stvaramo svoje poglede na ljubav, prijateljstvo, sreću i nesreću, jer time se pučke pjesme najviše bave. Ja sam dugo bio izložen njihovu utjecaju, pa premda sam poslije ponešto proširio svoj glazbeni ukus (ne previše), ipak sve više uviđam koliku su ulogu one odigrale ne samo u mome formiranju, nego i u formiranju velikog broja ljudi oko mene. Tako sam im se onda pokušao odužiti, amaterski analizirajući njihov smisao i kontekst. Pri tome sam svjestan da često nisam pogodio. Eto, pisao sam o pjesmi »Kad ja pođoh na Bembašu« i iščuđavao se onom bijelom janjetu s početka teksta koje potom sasvim nestaje, a sad mi jedan prijatelj kaže kako je u nekim dijelovima Bosne postojao običaj da onaj tko ide u prosidbu djevojke nosi na ramenu malo janje. Ja sam, dakle, fulao, ali sam iz toga nešto i naučio. Čovjek doista uči dok je živ, a umre bedast.

Pavao Pavličić: Glas naroda

Novi roman

Radite li trenutno na nekom novom djelu?

– Upravo dovršavam roman koji se zbiva u toplicama, a zove se »Ljekovito blato«. To je krimić, s glavnim junakom Ivom Remetinom, kao i u cijelom nizu mojih dosadašnjih knjiga.

Uglavnom pišete u prozi, a dramom i poezijom ste se više bavili u znanstvenom radu. Ima li tome poseban razlog?

– Svjestan sam da poeziju ne znam pisati, a umislio sam da prozu pisati znam. Ali, poeziju ipak jako volim, pa sam tako njoj posvetio najveći dio svojega stručnog interesa.

Pišete beletristiku, feljtone, stručna djela, »hibridna« djela u kojima se izmjenjuju književni, publicistički i znanstveni diskurs… Je li Vam draže pisati, na primjer, »Ropotarnicu« ili novi krimić?

– To je kao da me pitate je li mi draže voziti auto ili bicikl: to su različite stvari. Feljtoni poput onih iz »Ropotarnice« imaju tri stranice teksta, pa njih pišem od vremena do vremena, kad mi nešto padne na pamet. A roman pišem u kontinuitetu, i tu su uvijek u pitanju tjedni, pa i mjeseci, i potrebna je stanovita organizacija. Ali, drago mi je raditi i jedno i drugo, inače ne bih ni radio, jer nitko me ne tjera.

Pavao Pavličić: Bakrene sove

Dotičući se krimića, možemo li reći da romani o Remetinu nastavljaju europsku tradiciju krimića (K. Čapek, G. Simenon)? Nerijetko se u krimiću dotičete socijalnog konteksta, a likovi su »obični« ljudi. Kako ste se odlučili oblikovati svoje krimiće u tom ključu?

– Kao i u svemu ostalom što pišem, radio sam tako kako sam radio zato što nisam znao nikako drugačije. Mogao sam, na primjer, pisati samo o običnim ljudima jer samo takve ljude dobro poznajem, a i sam sam jedan od njih. Naravno, bilo mi je silno važno to što vi zovete europskom tradicijom žanra, prije svega zato što sam iz nje vidio da se može – i smije – pisati i tako, a ne samo onako kako to rade Englezi i Amerikanci. Tako je onda u moje priče ušao i socijalni kontekst, premda on – kad se dobro pogleda – i nije pretjerano važan, jer se brzo mijenja i lako zaboravlja. Ono što krimić kao priču drži na okupu, to su prije svega zagonetka i odgonetka, i o njima sve ovisi.

Pavao Pavličić: Tri petka u travnju

Čitatelj je uvijek u pravu

Možda sam potpuno u krivu, ali kao čitatelju mi se uvijek činilo da Remetin ima puno »Vašeg« u sebi?

– U krivu ste, ali niste vi za to krivi. Naime, gotovo je neizbježno da čitatelj kod takve priče kao što je krimić – gdje se cijela stvar promatra iz nečije glave, a taj netko je istražitelj – zamišlja da je junak sličan onome tko sve to pripovijeda, to jest piscu. A ja sam to nekako znao još i u vrijeme kad sam počeo pisati o Remetinu, pa sam nastojao da on i po izgledu i po karakteru bude posve drugačiji od mene, to jest da ima one vrline koje ja nemam i da nema one mane koje ja imam. Ali, eto, zakoni priče uvijek su jači od piščevih namjera: ako vi mislite da smo Remetin i ja slični, onda vam ja to ne mogu osporiti, pogotovo ako uzmemo u obzir da je čitatelj uvijek u pravu jer zna više nego pisac.

Odnos teksta (umjetnosti) i zbilje, čest je motiv u Vašim djelima. Kakav je danas odnos književnosti i »stvarnog« života?

– O tome bi se mogla (a možda i morala) napisati knjiga, ali ovo nije prilika za to. Općenito bi se moglo reći da književnost ima stanovite obaveze prema zbilji, ali je pitanje kako ćemo te obaveze definirati. Jedna je mogućnost ona koju danas vidimo svuda oko sebe: književnost se pokušava umiješati u zbilju, djelovati na nju, promicati neke vrijednosti i boriti se protiv nekih zala. Mene to nikad nije zanimalo, jer mi se čini da su u tom pogledu učinci književnosti i slabašni i kratkoročni. Druga je mogućnost da uz pomoć književnosti – a to prije svega znači: uz pomoć priče – pokušamo razumjeti zbilju, evocirati je, prepoznati u njoj ono što je trajno i općeljudsko. Ta mogućnost mene privlači: ona ne donosi ni brz uspjeh ni aplauz na otvorenoj sceni, ali piscu daje slatko zadovoljstvo da se nakon deset godina ne mora sramiti svojega starog teksta, nego ponekad može konstatirati da taj tekst u svemu bitnom još uvijek vrijedi.

Pavao Pavličić: Diksilend

Fantastika i postmoderna

S time je povezano i ono što smo ranije spomenuli, socijalni kontekst u krimiću. Koliko književnost može i treba pratiti društvenu stvarnost? Odnosno što je za Vas književnost, kao čitatelja i kao pisca?

– Napisao sam svojedobno knjigu koja se zove »Sve što znam o krimiću«, i u njoj sam, ako dobro pamtim, posvetio nešto pažnje i tom pitanju. Rekao sam tada da slabe izglede ima krimić koji bi se zbivao negdje u dalekoj prošlosti, na primjer u renesansnom Dubrovniku, premda je uzbudljivog materijala zacijelo i tada bilo: krimić traži i nameće sadašnjost i prepoznatljive okolnosti. Nije teško naslutiti zašto je tako: krimić pripada u trivijalnu literaturu, a kod nje je bitno da čitatelj može razumjeti tekst i bez poznavanja književne tradicije, samo uz nešto životnoga iskustva (a to vrijedi i za druge trivijalne žanrove).
A kad već mora pisati o sadašnjosti, pisac onda u svoju priču ugura i svoja mišljenja o ovoj ili onoj društvenoj pojavi, pa čak i o samoj naravi suvremene civilizacije. Ali, sad dolazi paradoks koji sam već prije spomenuo: mi danas čitamo s jednakim uzbuđenjem krimiće stare sto godina, premda društvenih odnosa koji se u njima opisuju nema više ni od korova. A to je zato što mi osjećamo da je ta zbilja koja je ondje opisana doista svakodnevna zbilja, premda različita od naše. Uzet ću za primjer svoj slučaj: napisao sam dječji krimić »Trojica u Trnju«, i on je išao prije gotovo četrdeset godina; u njemu je važna komunikacija, a nema tada ni mobitela ni interneta, pa ni pristojnih i dostupnih telefona. A klinci me i danas pitaju kad ću opet napisati nešto slično. Kad bih znao kako, ja bih i napisao, ali, eto, ne znam.

U književnosti ste se pojavili s kratkim pričama u časopisima te zbirkama fantastične kratke proze – »Lađa od vode« i »Vilinski vatrogasci«, a i prije dvije godine objavili ste fantastični triler »Bakrene sove«. Fantastika ima posebno mjesto u Vašem opusu…

– Ona je, zapravo, kao nekakva konstanta, premda su se moji fantastični tekstovi s vremenom prorijedili. A prorijedili su se zato što se fantastična priča uvijek zasniva na dosjetci, a dobrih dosjetki ne može čovjek imati u životu neograničen broj. Zato sam i ja, dok sam još bio mlad i pun sebe, dobre fantastične ideje trošio na priče od šest kartica, a sad ih razradim, pa od njih napravim roman.

Na fakultetu i u školama uglavnom Vas se spominje i uči kao postmodernističkog pisca. Slažete li se s takvom stilskom odrednicom?

– Već sam prije ustvrdio da je čitatelj uvijek u pravu, pa mi ne ostaje drugo, nego da se složim. Nevolja je samo u tome što su one moje knjige u kojima se ti postmodernistički postupci najizrazitije javljaju danas teško dostupne. Zato sada intenzivno radim na novom izdanju »Lađe od vode«.

Je li postmodernizam, i »rušenje« stroge distinkcije između visoke i niske književnosti, pridonio popularizaciji književnosti ili ljudi i danas čitaju što ih zanima, a distinkcija je tu da se njome bave teoretičari književnosti?

– Već je davno postalo jasno da razlika između visoke i niske književnosti nije kvalitativna, nego društvena: i na jednoj i na drugoj strani ima i sjajnih i bezvrijednih stvari, i to u podjednakom omjeru, samo što je visoka književnost dugo bila povlaštena. A kad je došlo do demokratizacije društva, pala je i ta granica, pa danas možete javno priznati da čitate krimiće, a ne morate se prenavljati s ne znam kakvim Joyceom ili Musilom, koliko god da možda i njih rado čitate. Meni se čini da je tzv. visoka, ili umjetnička književnost, danas tek jedan od žanrova koji se nude na tržištu, pa tko voli, neka izvoli.