Neumorni Pavao Pavličić i u svom novom romanu ostaje vjeran nekima od njemu dragih i čestih tematskih okvira pa tako u dvjestotinjak stranica opsežnom »Krležinom imenjaku« imamo njegov Vukovar, neobične i pomalo misteriozne teorije ovog puta vezane uz književnost, rasprave o umjetnosti (književnosti), odnos književnosti i zbilje, proučavanje povijesti (prometni značaj Vukovara, novinstvo u Vukovaru), diskretnu ljubavnu priču…

Dakle, poznavatelji i ljubitelji rada ovog barda hrvatske književnosti ne trebaju dvojiti o tome hoće li se potruditi nabaviti novu Pavličićevu knjigu.

Radnja je ovog puta smještena u Vukovar i 1964. godinu, ali nam je desetljećima kasnije prenosi neimenovani pripovjedač koji je te ‘64. imao svega 17 godina, završavao vukovarsku gimnaziju, zaljubio se u Janu te pomalo i s nestrpljenjem čekao da iz svog voljenog grada krene na studij književnosti u Zagreb.

No, uz Janu uskoro ga još nešto, točnije netko počinje čvrsto vezati uz grad na Dunavu. Taj netko je Želimir Hernaut, postariji Vukovarac, prevoditelj djela Franza Kafke te, saznaje uskoro naš pripovjedač, svojedobno veliki prijatelj Miroslava Krleže, književnika koji je idol mladom Vukovarcu.

Naravno, što zbog toga što iznimno voli književnost i želi joj posvetiti život, što zbog činjenice da želi što više saznati o svom idolu, taj se mladić sve više počinje družiti s Hernautom, a ta druženja vode i do nekih novih spoznaja vezanih uz politiku i književnost te, na koncu, i život općenito.

Sukob na književnoj ljevici

Konkretno, riječ je o čuvenom predratnom sukobu na književnoj ljevici u tadašnjoj državi, žestokom intelektualnom okršaju u kojem su na jednoj strani bili oni lijevo orijentirani književnici koji su smatrali kako književnost mora služiti ideologiji i propagirati borbu za radnička prava i jednakost, a manji dio njih predvođen Krležom to nikako nije želio prihvatiti smatrajući kako književnost mora iznad svega biti iskrena te nikada podložna bilo kakvoj ideologiji.

Nakon što su po završetku Drugog svjetskog rata na vlast u Jugoslaviji došli komunisti, prijetila je opasnost prevlasti takvog stava te nimalo ugodne sudbine za protivnike takvih ideja, ali je Tito – shvaćajući književnu veličinu Miroslava Krleže – stao u zaštitu tog velikana.

Na Krleži suprotnoj strani u tom sukobu bio je i Hernaut, a kroz razgovore i susrete s njim mladi Vukovarac nastoji otkriti ne samo političke temelje tog sukoba, već još i više veze politike i umjetnosti, odnosno suodnosa književnosti i života, pri čemu u Hernautu ima itekako veliku potporu jer je riječ o načitanom intelektualcu koji itekako shvaća da je u pravu bio – Krleža! Samo što je to sada u uvjetima dok su komunisti na vlasti teško priznati.

Rasprave te vrste, kao i one o misterioznoj teoriji kako mnoga vrijedna književna djela imaju svoje parnjake, odnosno različiti autori u različita vremenska razdoblja znaju stvoriti vrlo slična književna djela, temelj su većine sadržaja ovog romana koji nudi i mladenačku ljubavnu priču glavnog lika i Jane, mada je taj dio, nažalost, manje bitan i manje zastupljen.

Sve nam je to ispričano u prvom licu jednine uz česta obraćanja čitatelju i napomene iz kojih jasno postaje da nam priču pripovijeda već zreo čovjek koji se sa sjetom i podosta nostalgije prisjeća svog emocionalnog i intelektualnog odrastanja u Vukovaru 1964. godine.

Pripovijedanje je baš onako školski podijeljeno u jednostavne epizode (njih petnaest) kroz koje se radnja prenosi razumljivim i jednostavnim rječnikom, likovi su dobro izgrađeni i jasni, a prevlast nad zbivanjima i »akcijom« imaju rasprave, teoretiziranja, promišljanja i dijalozi kroz koje se iznose različiti stavovi i brane pojedine ideje.

Priča o položaju intelektualca

Naravno, cijela ova priča uz fikciju ima i podosta stvarnih činjenica pa se bez imalo dvojbe može, a i treba, čitati i kao priča o položaju intelektualca (ponajprije književnika) u totalitarnom društvu i režimu kakav je komunizam dugo godina u bivšoj državi i bio.

Taj element opće nesigurnosti zbog za tadašnju politiku pogrešnog stava ili načina razmišljanja najuočljiviji je u reakciji sredine na ljubopitljivog mladića čiji interes za jedan davnašnji intelektualni sukob nije poželjan jer je doslovce svakog kome se obrati strah s njim razgovarati, jer je ta tema opasna i neugodna.

Tako će vukovarski maturant do najbitnijih spoznaja ipak morati doći sam, analizirajući i razmišljajući sve što je saznao, a to će za njega biti itekako dobra škola. Sve u svemu, nije Pavličić u svom novom romanu dao ništa bitno novo ili revolucionarno, ali to zasigurno neće smetati ljubiteljima njegovog štiva i načina izražavanja pa će i »Krležin imenjak« biti itekako rado čitan.

O piscu

Pavao Pavličić (Vukovar, 1946.) jedan je od najčitanijih i najproduktivnijih suvremenih hrvatskih pisaca, književni povjesničar i sveučilišni profesor, scenarist, esejist i prevoditelj. U književnosti se javio krajem 1960-ih, a do danas je objavio stotinjak knjiga.

Više od polovine njegova opusa čine zbirke priča i romani, a ostalo su književnoznanstvene te esejističke i memoarske knjige. Najveći dio Pavličićeve fikcijske proze pripada kriminalističkom žanru (»Dobri duh Zagreba«, »Rakova djeca«, »Tužni bogataš« i druge) ili isprepliće elemente fantastike i popularne književnosti s elementima tzv. visoke književnosti (»Večernji akt«, »Koraljna vrata«, »Bakrene sove« i druge).

Autor je i nekoliko drama te povijesnih romana, kao i rado čitanih proznih knjiga za djecu i mlade (»Trojica u Trnju«, »Mjesto u srcu« i druge). U vrhunce njegova opusa pripadaju i neke esejističke knjige (»Rukoljub«, »Knjiški moljac«, »Tajne zanata«). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Djela su mu prevođena na desetak stranih jezika, a pojedina su i ekranizirana.