Foto S. Drechsler
Sad kako sam stariji, ne mogu više navečer pisati, nekad sam mogao i to. A pisao sam u svakakvim prostorima, najčešće u kuhinji. Pisao sam u kupaonici na vešmašini... Ako vam je doista stalo do toga i ako vas škaklja iznutra, ništa nije problem, kaže Pavličić
Pavao Pavličić jedan je od naših najplodnijih i najčitanijih pisaca. I tu plodnost i čitanost nikada nije mistificirao ili podcjenjivao, pa tome nije slučaj ni uoči objavljivanja njegove 103. knjige. S ovim izrazito ugodnim sugovornikom razgovaramo nakon zajedničkog predstavljanja njegovih knjiga “Pohvala starosti” i “Pohvala tijelu”, u izdanju Mozaik knjige, te knjige Julijane Matanović, Pavličićeve supruge, “Ljuta godina”, u izdanju VBZ-a, u sklopu 12. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak.
U “Pohvali starosti” kao važno pogonsko gorivo čovjeka navodite strast. Što je čovjek bez strasti?
– Htio sam pokazati da strasti ne nestaju u starosti i da u staračkim domovima ima više ljubavi nego u gimnazijama. Tako da je strast sigurno jako poticajna. A sad, može biti koji put i na nevolju. Kad se čovjek s 80 godina jako zaljubi pa se počne zaljubljeno ponašati, to izgleda malo smiješno. A opet, s druge strane, profesor Žmegač je rekao da ako čovjek ima perspektivu živjeti 120 godina, onda je normalno da se sa 70 zaljubi. Tako da se može na razne načine na to gledati. Naravno, postoje ljudi koji ni u mladosti nemaju nikakve strasti, pa onda imaju tužan život. U svakom slučaju, meni je bilo otkriće da neka vrsta strasti ne nestaje u starosti.
Ljubav, na primjer.
Sjajno je upravo to, neću reći utješno, ali vrlo je lijepo čitati o vašem zalaganju za pravo na ljubav u svim razdobljima života. Ima li tu i kakve upute mladima?
– Upravo ima; zbog djece tih staraca čovjek ima taj refleks, ima to sigurno neko svoje evolucijsko opravdanje; mi svoje roditelje doživljavamo kao osobe koje su spavale skupa samo onda kad su nas pravile, i to je to. Kao da su neka bića kojima je jedina funkcija da nas stvore. A oni imaju svoj život, svoje strasti itd.
Što je autor bez knjige? Je li autor bez knjige uskraćen, koji god razlog bio što knjige nema?
– Ovisi što mu to znači. Postoje ljudi koji su svoje najbolje tekstove izgovorili u kavani, i nisu imali potrebe to zapisati. Ima ljudi koji silno vole tu usmenu komunikaciju, a nekad ih je bilo još i više, kad se više sjedilo, više razgovaralo, dok nisu postojale ove elektroničke zezalice. I ti su ljudi onda cijele opuse izgovorili u usmenom obliku, pa im knjige nisu trebale. A autor kojem je stalo do vlastite knjige, koji je stekao naviku da piše knjige, kao što sam je ja stekao, njemu je bez knjige teško. S jedne strane, ima dosta tih knjiga pa jedna više ili manje, ali s druge strane, knjiga ne postoji, ne živi dotle dok je netko ne čita. Usporedili su književni proces s ping-pongom; dva su igrača i između njih leti loptica; bez te razmjene nema knijževnog procesa. E to je ono što piscu nedostaje. Ako nema knjige, nema mogućnosti da drugi čovjek to vidi i da mu, piscu, na kraju kaže je li to dobro ili nije dobro. Mislim, kad sam bio mlad, mislio sam da ću to znati u zrelosti ili starosti, ali ne znam; još uvijek mi treba čitatelj koji će mi reći jesam li pogodio ili sam promašio.
A što je autor sa 102 knjige? Naime, htio bih da malo demistificiramo tu vašu opjevanu hiperproduktivnost. Kao brojka čini se to puno, ali ako se uzme da objavljujete više od 40 godina, to i nije tako nevjerojatno. Dapače, može se i izračunati…
– Pa među tim naslovima ima i malih, tankih knjiga, to nije uopće problem napisati, i zapravo je lako izračunati. Ako pišete 10 stranica na dan, za 20 dana imate 200 stranica. I eto romana. To je i za one koji kukaju da nemaju vremena pisati. Ako čovjek piše svaki vikend, pa ako mu damo dva tjedna godišnjeg odmora, ako napiše u subotu i nedjelju samo po tri stranice, za tih 50 vikenda ima knjigu od 300 stranica. Ako to radi tako svake godine i ako radi uporno i s nekim razlogovm, lako se nakupi velik broj.
Jeste li kad poželjeli živjeti u društvu u kojem biste mogli preživjeti isključivo od pisanja?
– Nekako u isto vrijeme sam počeo objavljivati i raditi kao nastavnik književnosti, tako da u tom času nisam znao što je moja prava vokacija. S vremenom sam shvatio da bih rado živio samo od pisanja, ali nikad nije postojala mogućnost, i onda nikad nisam sanjao kako bi bilo lijepo da je drugačije.
Znači, niste sanjali neki ured u koji biste se mogli zavući i pisati koliko vas je volja?
– Ma kakvi. Meni su ljudi govorili, pa što biste sve mogli da pišete u Francuskoj, kako biste lijepo od toga živjeli. Ali pitanje je bi li u Francuskoj trebali moje knjige. Ja mogu biti ja samo ovdje, vezan sam za ovaj jezik, ovu sredinu, pa se nisam puno time opterećivcao. Ured? Što će mi ured? Ima nešto lijepo i u tome da čovjek “krade” vrijeme za pisanje. Istina, najradije bih da se probudim, popijem kavu i krenem pisati, ali vrlo rijetko sam to mogao.
Kazali ste da dnevno ne pišete više od dva sata, i to ne svaki dan. U kojim uvjetima pištete, dobu dana, na kojem mjestu?
– Ništa posebno, kad se nađe vremena. Sad kako sam stariji ne mogu više navečer pisati, nekad sam mogao i to. A pisao sam u svakakvim prostorima, najčešće u kuhinji. Pisao sam u kupaonici na vešmašini… Ako vam je doista stalo do toga i ako vas škaklja iznutra, ništa nije problem.
Što se tiče vašega stila, vi ste (i biste) mogli, s obzirom na vaš profesionalni, akademski habitus sveučilišnog profesora, pisati kudikamo neprohodnije knjige. Onako kao što je, recimo, i Umberto Eco mogao kao semiotičar pisati hermetičnije, prozu od koje bi se i kritičarima i akademskoj javnosti tresle gaće, ali nije, on je pisao komunikativno, pitko. Jeste li kada probali pisati eruditsku prozu pa odustali ili vas to nije zanimalo?
– Oduvijek sam želio pisati tako da me čitaju, a pisati jednostavno nije jednostavno. To nije nešto što čovjek tek tako može ovako ili onako, pa onda odlučuje. Želio sam da me čitaju i vodio sam računa da to netko treba čitati. Ne u tom smislu da bih pojednostavljivao, nego da to bude zanimljivo.
Ima li neka knjiga u vašem opusu za koju biste radije da je niste napisali, ili objavili?
– Pa nema, zapravo. Zato što sam sve svoje napisao kao da će mi se po tome suditi na strašnom sudu, dakle, odgovorno, s maksimalnim zalaganjem. Nekad je uspjelo, nekada nije, ali ne mogu se ja toga odreći. Zato ne razumijem pisce koji nakon 20 godina uzimaju i prepravljaju svoju prozu. Ja to nikada ne bih radio, jer je to između ostalog i neki dokument, ja sam tada tako mislio, i tako mogao, i to je to.
A ima li neka knjiga koju se nikada niste usudili napisati, iz bilo kojeg razloga?
– Pa nema, zapravo kad su se stvari promijenile ’90-ih godina, čovjek bi pomislio da će tada izaći iz ladica sve što ljudi prije nisu smjeli. A što ja znam, što sam mogao i što sam želio, to sam napisao. No, bilo jest svakakvih situacija; jednom mi je knjiga ležala kod izdavača pet godina, zbog političkih razloga. Ali nisu to bila više tako strašna vremena. Ja sam počeo objavljivati ’70-ih godina, kada je sve bilo liberalnije, tako da nije bilo nečega što bi čovjek silno želio. Ali kad sam nakupio iskustva kasnije, vidio sam da je za mene to i sreća, jer je bilo ljudi koji su pisali dnevnike pa mislili da će ih objaviti kada se za to steknu uvjeti. I onda su se uvjeti stekli, ali to više nikom nije bilo važno. Ljude koji su nam krojili kapu ’50-ih, ’60-ih, ’70-ih… Koga danas briga za to? Što je bilo u socijalizmu? Kažete, bili su repovi za benzin? Ma koga briga?!
Zanima me poticaj za pisanje “Pohvala”, starosti i tijelu.
– Kako bih rekao, ja ne biram temu, ona bira mene. Počne mi se po glavi nešto motati, kao da bih nešto trebao. Tako mi je počelo zvoniti da bi trebalo napisati nešto o starosti, pa sam počeo zapisivati. Jednom davno sam i napisao knjigu koja ima s time veze, “Vesele zgode djeda i bake”, gdje sam iz perspektive sina gledao roditelje kao stare ljude. To mi se pokazalo kao dobro, zato što kad pišete o nečemu što vas progoni, onda se najčešće dogodi da čitatelji to prepoznaju. To znači da je to nešto što svi dijelimo, što nam je zajedničko. Najvažnije za pisca koji želi biti čitan je da se potrefe njegovi i čitateljevi interesi.
Ono u čemu vi uspijevate, i vjerujem da vam čitatelji to obilato honoriraju, jest pisanje duhovitih tekstova. Koliko vam je duhovitost i humor općenito važan u životu, a onda i u pisanju?
– Pa ja sebe ne smatram duhovitim čovjekom i baš mislim da mi to fali. Zavidim Tribusonu, recimo, na njegovom humoru. On ima humora koliko hoćete; to se iz njegovih tekstova prosipa. Ja tek s velikim naporom, i zalaganjem, i srećom mogu nekad pogoditi da nešto bude zgodno i simpatično.
Dobro, skromni ste. “Mudrost tijela” naslov je koji vas je jednom u mladosti fascinirao. Pa kako je to tijelo mudro?
Biste li voljeli da ste možda bliže anglosaksonskoj kulturi zbog mogućnosti da se u akademskom sustavu poučava kreativno pisanje?
– Pa ja ne vjerujem u to. Mislim, poučavanje kreativnog pisanja američka je izmišljotina, gdje to ima smisla, jer tamo imate ljudi koji su završili fakultet, a da nikada nisu doznali za Shakespearea, Dickensa, a da ne govorim o suvremenim autorima. Dakle koji književnost nikad ne slušaju, i ništa o književnosti ne znaju. I sada ti ljudi odžive nešto zanimljivo i to onda pokušavaju pretočiti u tekst. Pa odu na tečaj kreativnog pisanja i tamo im onda nastavnik kaže: »Moraš odlučiti koje lice, prvo ili treće, pa kakav je lik, gdje stanuje, pa imaš drugi lik koji je drugačiji od njega…«.
To kod nas ljudi znaju već od »Ježeve kućice«, jer ih književnost prati kroz cijeli život. Ja sam držao tečaj kreativnog pisanja početkom ‘90-ih. Gledajte, onaj kojega sam mogao nešto naučiti, taj od toga nije imao koristi, a onaj koji je nešto vrijedio, toga ja ništa nisam mogao naučiti. Recimo, bio mi je Stanko Andrić. Pa što da ja njega naučim? On je meni donio tekst i ja sam rekao: »Ajde, sinko, ti si gotov pisac.«.
– To sam pokušao objasniti; ono je mudro zato što postoji. Najbolji način da čovjek bude čovjek jest tjelesni, jer tijelo je kuća u kojoj stanuje duša. To funkcioniranje tijela ima nešto mudro u sebi; mene fascinira pojam imuniteta. Kako sad moje tijelo zna da mu prijeti neki virus, kad ja ne znam za virus, pa stvara potrebna antitijela.
Dobro, ponekad se zezne, kad se pojavi alergija pa se digne panika, a pravog uzroka nema, no taj način na koji tijelo funkcionira je potpuno fascinantan. E sad, je li nam to dala evolucija ili tko drugi, drugo je pitanje, ali činjenica je da je tako.
Vi ste se u toj knjizi “Pohvala tijelu” zadržali samo na vidljivim dijelovima tijela. Nevidljivih nema, iako su i ona važna. Postoji li ideja da bi se i o njima pripovijedalo?
– Ne, ja sam namjerno tako, išao sam samo po onom što se vidi izvana, između ostalog i zato što ne znam dovoljno o tim unutarnjim organima, a i vidim da ljudi često imaju čudne predodžbe o tome. Kada ih pitate gdje im je gušterača, počnu je tražiti posvuda. Ja sam radije govorio o onome što se vidi izvana, a i nataloženo iskustvo u jeziku odnosi se na vanjske dijelove tijela. Od unutarnjih tu je eventualno srce, želudac…
Laska li vam činjenica da ste svake godine u vrhu po čitanosti u našim bibliotekama?
– Pa to mi je zapravo najvažnije. S jedne strane, to donosi čak i neki novac, ali to je manje važno. Važno je to da imam osjećaj da nisam uzalud pisao. Oduvijek otkako hodam po tim književnim susretima koji su često u bibliotekama, zađem među police i skidam svoje knjige i gledam koliko štambilja ima u njima, koliko se posuđuju. Nema ništa tužnije nego kada skinete neku knjigu i vidite da je zadnji put posuđena 1978. I uvijek mi je drago ako njezin autor nije u blizini. Dakle pišem zato da bi me čitali. Ali ima jedna stvar; kaže moj urednik Zoran Maljković da postoje dvije vrste publike, ona koja kupuje i ona koja posuđuje u knjižnicama, pa sad, ako uzmemo da ovi posuđuju zato što su siromašniji, onda mi je još i draže što dobro prolazim kod njih.
Podsjetimo se malo vaše znanstvene, akademske karijere. Postoje li neki fokusi za koje biste možda da ste ih više istraživali, jer akademski rad često odvede u neželjenom smjeru stjecajem raznih okolnosti
– Istina. Ma ima jedna stvar koju nikad neću dovršiti, a žao mi je. Bio sam se počeo posljednjih godina na fakultetu baviti novom naracijom u stihu. To je od “Smrti Smail-age Čengića” naovamo ono što je bilo pripovijedanje u stihovima. Nastojao sam uzeti stvari koje su manje poznate. Tu ima nepregledna masa tekstova, često vrlo zanimljivih, a zaboravljenih. Međutim bojim se da to neću nikada završiti; to je velik posao, a meni se to nekako ne da više raditi.
Nedostaju li vam studenti?
– Apsolutno! Kontakt s mladim ljudima uvijek je ljekovit, a neki put s mladima možete postići neke uspjehe koje inače ne možete. Zadnjih godina na fakultetu sam držao kolegije o Ranku Marinkoviću. I studenti su dolazili sa strahom, ah, klasik, tupež, a odlazili zaljubljeni u njega. I to nije bila moja zasluga, nego činjenica da ih je program natjerao da ga pročitaju. Kad su ga jednom pročitali, zaljubili su se u njega.
Zaključimo pričom o vašoj knjizi koja tek izlazi. O čemu se radi?
– Riječ je o krimiću, naslova “Štićena osoba”. To je tehnički termin koji koriste zaštitari, ali kod mene nema toga, nego neki ljudi štite neke ljude iz nekih svojih razloga.
Perpetuirate li vaše standardne likove?
– Da, tu je Ivo Remetin, urednik u Crnoj kronici, njegovi suradnici, policajac. Onako, jedan obični, standardni krimić.
A možemo ga očekivati…?
– Za Interliber, dakle u studenom.
