Patrik Gregurec novi je osvajač prestižne nagrade Goran za mlade pjesnike. Nagrada je to koja mladim pjesnicima u Hrvatskoj omogućuje priličan izlazak iz poetske sjene, medijski i svakovrsan, s obzirom na to da se od mladog goranovca/goranovke i nakon objave nagrađene knjige očekuju velike stvari.
A da se velike stvari očekuju od Patrika Gregureca bilo je jasno žiriju nagrade još i u 2020. godini, kad je pohvalio njegov rukopis »Špekec«. No do nagrade je ipak trebao čekati još dvije godine, kada ju je zaslužio za rukopis pod naslovom »Špaga«. Pitamo stoga Gregureca kako je doživio vijest o nagradi kad je došla do njega i kako je doživio sve nakon toga, od medijskog interesa do dodjele i planova za objavu knjige u respektabilnom društvu goranovaca?
– Gorana za mlade pjesnike smatram najvrednijim priznanjem koje može zaslužiti pjesnikinja ili pjesnik do 30 godina. Osim tog, dobnog, uvjeta, još jedan uvjet je da autor nema objavljenu zbirku poezije. Zbog toga, recimo da sam se čuvao za Gorana i zaobilazio druge natječaje od kojih većina za nagradu ima objavljivanje zbirke. Imam 29 godina i ovo mi je bila posljednja godina u kojoj sam mogao dobiti tu nagradu. Prije tri godine sam počeo ozbiljnije razmišljati o poeziji koju pišem, i o Goranu. Da me se prije tri godine pita, i vjerojatno bilo koga drugoga, pretpostavilo bi se da sam ove godine nekako bio napet oko natječaja. Zapravo, ove sam godine bio skroz OK s time da ne dobijem nagradu, za razliku od godine kad je »Špekec« bio pohvaljen, jer sam bio svjestan da je »Špaga« drugačija: i tematski, i emocionalno, i u strukturi, od onoga kako se danas piše poezija.

Sazrijevanje

Osim toga imao sam osjećaj sigurnosti u sebe, u smislu da, neovisno o nagradi, ionako imam dobar tekst, »Špagu«, koju ću sigurno nekad negdje objaviti. Autorefleksivno i analitički, sada mogu to prepoznati kao određenu vrstu sazrijevanja kao autora, a i kao osobe. Sve je to bilo kul dok nisam dobio mail od Pogačara u kojem se ispričava što me nije nazvao, da nije u Hrvatskoj – odnosno, da sam izabran za nagradu Goran. Tu se cijela stvar nekako prelomila i sjela na svoje mjesto, mekani Patrik od prije tri godine se sudario s ozbiljnim i hladnim Patrikom i svi smo uživali u trenutku. Teško je opisati osjećaj, ali prevladavale su dvije stvari: osjećaj prihvaćenosti, i potvrda da nisam lud.
U goranovce sam prihvaćen velikodušno i srčano, čine mi se kao sjajna i pristupačna ekipa te mi je čast biti dio te zajednice.
Što se tiče medijskog interesa, do trenutka kada sam dobio nagradu nisam imao niti jedan intervju, a danas, ovo je peti i zadnji. Shvaćam intervjue kao određenu igru i poligon na kojem se mogu izraziti, a da to nije izražavanje putem umjetničkog djela, i neka pitanja, kojih ima i u vašem intervjuu, potaknu me da dublje razmislim o sebi i svom odnosu prema pisanju. Ipak, takva vrste medijske pozornosti oduzima mi puno vremena i fokusa, jer želim ispoštovati sugovornika što bolje mogu. Tako da mi je drago što sam dobio priliku podijeliti svoja iskustva – ja ću pričati, a ako me netko čuje kao što sam ja čuo druge u njihovim intervjuima, a pogotovo u njihovoj umjetnosti, onda postoji i jedna velika vrijednost u ovakvoj vrsti medijskog interesa; s druge strane jako mi je drago što mi je ovo posljednji intervju u skorije vrijeme.

Dramski sukob

Nagradu ste osvojili, nestandardno, poemom, duljom, kompaktnom pjesmom s elementima dramskog, ali poetičnog dijaloga, u kojem se spajaju izvještaj o jednoj (ne)ostvarenoj ljubavnoj vezi i dijalog više subjekata, koji mogu biti i jedan raspolućen. No sve počinje od špage, koja u vašem imaginariju sugerira i vrh i dno, i Špage, odnosno Š-a i page. Što nam možete reći o svima njima?

– Kao prvo, hvala vam što ste napisali (ne)ostvarena ljubavna veza i time zaobišli moguće spoilere vezane uz »Špagu«. Ta činjenica, da možeš nekome »spoilati« »Špagu«, svjedoči o naglasku na narativ »Špage« kao poeme, kako ste je uostalom točno opisali i u pitanju. Unaprijed ću se nadovezati na jedno vaše buduće pitanje u kojem govorite o (semant)konkretističkom i realističkom – iskoristit ću ta dva pojma koja spominjete i reći da špaga kao motiv svakako počiva na tim dvjema oprekama. U realističkom smislu, po špagi se možemo popeti i spustiti se, privezati se negdje ili uz nekoga, možemo se i objesiti ili objesiti nekoga drugoga, ili zauzdati konja. A što se tiče (semant)konkretističkog, tu špaga kao motiv ulazi u metaforičko područje u kojem je sve moguće, u kojem je špaga sve i ništa, dok god je barem jednom niti privezana uz realističko – u toj sferi špaga može povezati i te dvije opreke, (semant)konkretističko i realističko, inkorporirati ih u jednu svoju nit, i nastaviti dalje.
Š i paga donijeli su Špagu na kopno i odmah se susreću s jednim konceptom, odnosno vrlinom, koja im je neodoljiva. Oni otvaraju motiv dramskog sukoba i u tom smislu počinju kao recimo suprotnosti u smislu međusobnog odnosa i odnosa prema svom okruženju. Postoji još jedan ključ za punjenje njihovih imena značenjem, ne treba ga tražiti dalje od onoga što piše u samoj poemi, to je nešto što ima veze s time da veliko Š na dnu mora lamentira da zna sve bogove ponaosob, i time da paga može dati vjetar u krila, ako to uspije odlučiti.

Kaže subjekt koji iskazuje u jednom dijelu poeme: »Ime je riječ ključ/riječ je ime ključ/ime je ključ.« Kad tome pridodamo i Patrika Gregureca, koji se također pojavljuje u poemi, koje je ime ključ i zašto? Ili je to pitanje koje valja ostaviti čitatelju?

– Svako je ime ključ, a svaka nositeljica ili svaki nositelj imena je brava i prostor unutra koji taj ključ otključava. Istina, pojavljuje se Patrik Gregurec, i još jedan lik, a ta dva lika bi, oslanjam se opet na Vašu klasifikaciju i adaptiram je, funkcionirala u realističkom svijetu poeme, iako ni to do kraja nije istina.

(Ne)materijalnost

Na kojoj lektiri bazirate vaše pjesmopisanje? Zamjetni su raznoliki poticaji, od (semant)konkretističkih do realističkih, da ne kažemo stvarnosnih.

– Nije istina da se Patrik pojavljuje samo u realističkom dijelu poeme, jer mislim da (semant)konkretistički i realistički impulsi i utjecaji nisu strogo odvojeni. Naš materijalni život je stalno presijecan nematerijalnim, što bi mogli nazvati duhovnim, emocionalnim, i/ili nečim trećim po osobnom izboru. Uronjeni smo u isto vrijeme i u materijalno i u nematerijalno, i ta iskustvena činjenica je jedna od važnijih strukturalnih okosnica poeme.
Osim iskustva, sigurno je na »Špagu« utjecala moja u isto vrijeme površna zanimacija i duboka duhovna potreba za istraživanjem mitskog i recimo to tako kontinuiranih umjetničkih djela visokog koncepta. Ima ih više, ali spomenut ću neke: Miltonov »Paradise Lost«; istraživanje raznih konceptualnih albuma bendova iz 60-ih, 70-ih i 80-ih; Grant Morrisonov strip »The Invisibles« i »Četiri kvarteta« T. S. Eliota. Uz to, zbirku »Projekt Poljska« Ivana Šamije mogu istaknuti kao nešto što me isprva vrlo obradovalo, a zatim i vrlo jasno i produktivno potaknulo da ozbiljnije razmišljam o svojoj poeziji. Osim umjetničkih utjecaja, u »Špagi« su vidljivi i teorijski i filozofski utjecaji – generalno, »Špagu« smatram repozitorijem svega što me zanima i svega što mi je bitno. Naravno, za moje pisanje je velikim dijelom zaslužno i studiranje na odsjeku Dramaturgije na ADU-u.

E, zanimljivo je da u vašoj biografiji piše da ste student prve godine Dramskog i filmskog pisma na ADU-u; pretpostaljam da ste, rođeni 1992. među starijim brucošima. Kakvo vam je iskustvo studiranja i što vas u pisanju najviše zanima? Ne mislim samo na žanrove, iako bih da i o tome progovorite.

– Student sam prve godine diplomskog studija Dramskog i filmskog pisma, ali istina je da sam prije četiri godine, kada sam upisao preddiplomski studij na odsjeku Dramaturgije, bio među starijim brucošima. Ta činjenica, koliko god mi se često činila otežavajućom – ispostavila se olakotnom, jer sam došao na ADU imajući iskustvo studiranja s drugog fakulteta, što mi je omogućilo da se manje bavim snalaženjem u novom gradu i činjenicom da sam sad student, a da se fokusiranije bavim pisanjem, samim sobom, i sobom u odnosu na ADU i svoje pisanje.
Moje iskustvo studiranja na odsjeku Dramaturgije je 99 posto pozitivno. Mislim da na umjetničkim akademijama ne studiramo studij, nego sebe, i što prije to shvatimo, što se više za vrijeme studija uspijemo otvoriti, rastaviti i sastaviti – to bolje za nas. Rad s mentorima u koje imaš povjerenja najvredniji je rad koji se igdje može dobiti, a na ADU-u je to stalna praksa, pogotovo na diplomskom studiju. Koga zanima, može dobiti zaista široko znanje iz svih polja dramaturgije i pisanja (za scenu ili drugačije), ili fokusirano i partikularno znanje iz jedne discipline. Sve to valja slušati, inkorporirati, zapamtiti, onda doći doma i pri pisanju to sve treba ciljano, racionalno, taktički: zaboraviti ili barem smetnuti s uma – tako možemo vidjeti što je zapravo ostalo, odnosno što nam je od svega toga što dobivamo putem prijenosa iskustva i što recimo to tako učimo, kao osobi koja se želi baviti pisanjem, zaista bitno. Pa onda opet baciti racionalni pogled na sebe i svoje pisanje, pa u krug, kroz sito, uvijek vjerujući da će se nešto iz toga svega dogoditi, i uvijek se dogodi.

Dobiti širinu

Što se tiče žanrova, ne vjerujem previše u njih. Korisni su kao koncepti za komunikaciju, ali osim za neke specifične potrebe uglavnom u smislu komercijalnog filma ili TV/streaming serije, nisu korisni za pisanje, barem u mom slučaju. Ne bih da me se krivo shvati, važno je istražiti svako pisanje koje nam se čini bliskim, koje nas emocionalno ili duhovno ispunjava, koje je korisno, ili ono pisanje za koje smatramo da nije niti jedna od tih stvari. Takvim odnosom prema pisanju dobivamo širinu. Također, znanje žanrova i kako funkcioniraju za dramaturga je nužno u teorijskom i analitičkom smislu, a pisac eventualno može pomoći kada je u nekom trenutku pisanja potreban svjesniji pristup. Mislim da su najbolja umjetnička djela ona koja se ne bave žanrom, nego pričom u smislu emancipiranog narativa ili nekim drugim mehanizmom zaokupljanja pažnje gledatelja, takva djela uostalom uvijek jesu premrežena raznim žanrovima i drugim mjestima koje gledatelj može prepoznati iz iskustva prijašnjeg gledanja recimo filma, ali čini mi se da takva vrsta umjetničkog djela nikada nije pisana, odnosno mišljena s namjerom da bude određeni žanr. Treba imati na umu da se prvi žanr odredio naknadno; kao što nitko tko je prenosio književnost usmeno, tada to nije nazivao usmenom književnosti. Sukladno s time, što se tiče, mog, pisanja – mislim da je žanr koristan, ali je uvijek posljedica, a ne početna točka.

Što trenutno pišete i radite li na još kojem umjetničkom projektu?

– Trenutno pišem izvedbeno-poetski tekst i u dramaturškom smislu pomažem prijateljici da ostvari svoj izvedbeni projekt, koja sada studira u Amsterdamu na prestižnom fakultetu za koreografiju, tako da će uskoro biti i amsterdamska premijera. Moj dramski tekst »Vilan« će se u svibnju izvoditi na ovogodišnjem festivalu KRADU u sklopu ADU-a, a za jednog kolegu s režije prevodim tekst »Homelife« Edwarda Albeeja za koji ne postoji hrvatski prijevod, na toj predstavi ću raditi i kao dramaturg. Osim ovih studentskih i polustudentskih projekata, u rujnu radim autorsku dječju predstavu u Čakovcu, na kojoj s redateljem počinjem raditi krajem idućeg mjeseca. Već nekoliko mjeseci radim na scenariju za dugometražni film koji je u moje ruke došao u obliku prvog drafta, pa na njemu radim i dramaturški i scenaristički posao.
U kontekstu studija, na smjeru Dramsko i filmsko pismo, pišem jedan dramski tekst i jedan scenarij, a ta dva teksta me trenutno najviše vesele. Osim toga, na umu mi je, već malim dijelom i u bilježnici, još poezije.