ZAGREB – Nedvojbeno je kako je ovaj roman nesvakidašnjeg naslova jedno od ponajboljih proznih djela kojima je opisano postratno razdoblje na području zemalja stvorenih nakon ratnog razlaza i raspada zemlje što se zvala Jugoslavija. Svjedoči o tome i NIN-ova nagrada koju je Ilićev roman zaslužio 2019. godine, kao i činjenica da je čitan u svim državama nastalim iz nekadašnje federacije, a u samoj Srbiji izazvao je itekakve kontroverze i sukobe. Priču o raspadu jedne države, političkog sustava i načina života, Ilić je čitatelju odlučio prenijeti kroz prikaz životne sudbine lika Filipa Isakovića, beogradskog jazz glazbenika kojeg na početnim stranicama knjige upoznajemo u takvom psihičkom stanju da mu je, na početku njegovih četrdesetih, nužna hospitalizacija u psihijatrijskoj ustanovi.

Kao bivšeg pripadnika JNA aktivnog tijekom ratnih zbivanja devedesetih, država ga te 2016. godine, kad radnja počinje, šalje u Kovin u Zavod za rehabilitaciju veterana i to, logično, na psihijatrijski odjel. Tu će, zajedno s ostalim pacijentima, postati dio EU eksperimenta koji plaća nizozemska vlada, provodi ga doktorica Larisa Sibinović, a temelji se na ideji da se uz pomoć suvremene digitalne tehnologije iz svijesti psihički opterećenih osoba uklone te potpuno izbrišu najtraumatičnija iskustva te se time stanje psihe pacijenta bitno poboljša. Da bi se to ostvarilo, potrebno je da liječnički tim što više zna o životu svakog pacijenta podvrgnutog tom pomalo SF načinu liječenja. Drugim riječima Filip, kao i svi ostali pacijenti, dr. Sibinović moraju ispričati najteže i najbolnije detalje iz svojih života, odnosno baš one traume koje su ih i dovele do teškog psihičkog stanja u kojem se nalaze.

Freska krvave prošlosti

Ovako pametno osmišljen okvir radnje autoru pruža zaista raznolike mogućnosti da kroz priče nekolicine pacijenata »prokrstari« prošlošću bivše države, ponajprije mračnim ratnim danima devedesetih, godinama koje su na svakog od eksperimentu izloženih pacijenata ostavile neizbrisiv pečat natjeravši ih na sudjelovanje u ratnim užasima čiji je intenzitet pak bio takav i toliki da im se neizbrisivo upisao i u ostatak života te ih, na kraju, doveo i do psihijatrije u Kovinu. Štoviše, zahvaljujući liku najstarijeg pacijenta, a to je Desider Julius, zahvaćena su i razdoblja prije Drugog svjetskog rata, kao i doba socijalizma te, posebno detaljno i dojmljivo, doba Miloševićeve vladavine u Srbiji. Sve te priče, spojene s onom glavnom čiji je protagonist Isaković, tvore u konačnici upečatljivu i živopisnu fresku krvave prošlosti naroda bivše SFRJ pri čemu su kroz ispričane sudbine zahvaćene brojne nacionalnosti i manjine.

Zajednički nazivnik većine tih priča je to što normalne i obične ljude koji bi inače život proživjeli mirno i obično bez drama i tragedija, političke igre i ciljevi pretvaraju u nesretne pojedince koji postaju žrtve sumanutih ratnih sukoba, neshvatljivih mržnji i brutalnih krvoprolića. Konačan rezultat je njihov odlazak i boravak u, budimo najdirektniji, ludnici. A iz nje ne mogu izaći zdravi ni klasičnim, ni novim SF metodama. Jednostavno, njihovo je stanje nepopravljivo. Oni su kao osobe, kao ljudi, uništeni. Jedino što im preostale je – a nekolicina to i čini – pobjeći!

Ratni ožiljci

Naravno, u središtu pažnje je nesretni Filip Isaković koji nam cijelu priču i pripovijeda. Naglasak je pritom na njegovom emocionalnom krahu, odnosno rastanku sa suprugom Darijom koja čeka dijete, odnosno kraju veze s ljubavnicom Enom s kojom ga je povezala ljubav prema jazzu. No, iz njegovih ispovijedi i razgovora s liječnicom polako shvaćamo kako svi ti emocionalni lomovi te njegovo agresivno i često ničim izazvano ružno ponašanje prema ljudima koje voli, temelje ima u mračnim danima 1991. godine, kada je kao vojni ročnik bio član posade jednog broda tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice te, usprkos svojim antiratnim stavovima, živio pod pritiskom izvršavanja naredbe o gađanju civilnih ciljeva u Rijeci i Puli. Umalo smrtno stradavši u jednoj takvoj akciji, on je dodatno zamrzio vojsku i rat te po otpustu pokušao raditi ono što voli – svirati jazz.

No, ratni su ožiljci duboki i ostavili su tektonske poremećaje u njegovoj ličnosti pa se on pretvorio u mučaljivog osobenjaka koji najprije velikih poteškoća ima s impotencijom, što mu uništava ljubavni život, a potom se sve skupa odražava i na njegovu strast prema glazbi, pri čemu dno predstavlja i njegova umjetnička impotencija jer je jednostavno – zaboravio svirati! Naravno, nije riječ o zaboravu, već potpunoj psihičkoj blokadi. Njemu je, kako sam kaže, donedavno voljeni kontrabas »nepotrebna, suvišna stvar«, kakav je i sam jer je izgubio kontakt s glazbom i ne osjeća više ništa.

I baš u takvom stanju primaju ga u Kovinu iz koje će nekoliko mjeseci kasnije uspjeti pobjeći, da bi ga u završnom dijelu knjige čitatelji pratili u Genovi gdje pokušava živjeti od sviranja jer mu se, daleko od zemlje koja ga je uništila, vraća sposobnost sviranja. Blagi optimizam na kraju nije ništa više od toga. Filip je svjestan da je za njega, bez imalo njegove krivnje, uništen život. Najviše što će moći bit će preživljavanje od svirke… A moglo je, štoviše, i moralo je bolje. Puno bolje. Isto se to može reći i za sve ostale likove ovog romana. Filipovi suputnici i supatnici su, s iznimkom dr. Juliusa rođenog davne 1936. godine, svi generacija rođena sedamdesetih godina prošlog stoljeća i rat im se dogodio u danima pune mladosti. Njihova mučna iskustva prenesena su na različite načine – od košmarnih slika sjećanja na djetinjstvo dr. Juliusa pa do naturalističkih opisa ratnih prizora s ratišta u Slavoniji, Bosni ili na Kosovu.

Krleža i Crnjanski

Usprkos čvrstim okvirima priče, Ilićev je izraz – a za to su svakako zaslužne narušene psihe njegovih likova – često okrenut i simbolici, snoviđenju, fantazmagoriji i groteski, ali i ironiji, sarkazmu, simbolizmu, tijeku struje svijesti, kao i direktnoj kritici utemeljenoj na klasičnom realizmu. Sukladno temeljnom okviru u koji je smjestio zbivanja, Ilić nam usporedno prenosi priču vezanu za stvarnost s prisjećanjima likova na prošlost i tragedije koje su preživjeli, a iz tih nabacanih priča čitatelj mora slagati konačnu sliku što – i zbog zahtjevnog stila – nije nimalo jednostavno ni lako, ali u konačnici donosi zadovoljstvo slično onome koje se može doživjeti čitajući, primjerice, domaće klasike kao što su Krleža i Fabrio čiji se stil i način pripovijedanja osjete u ovom sjajnom romanu koji jednu od svojih temeljnih poruka nudi u odličnoj rečenici koja glasi: »Bolest nikada ne nastupa bez prethodne društvene ili političke igranke«. I baš zbog toga Ilićev Filip Isaković – lik čije je ime i prezime stvoreno od imena i prezimena čuvenih književnih likova Miroslava Krleže (Filip Latinovicz) i Miloša Crnjanskog (Vuk Isaković iz »Seoba«) mora na kraju, ne ostvarivši nikako mogućnost povratka, otići, odnosno krenuti u osobnu seobu.

O autoru

Saša Ilić (1972.) prve radove objavio je 1995. godine u časopisu Reč. Tri godine kasnije s Draganom Boškovićem objavljuje knjigu »Odisej«, a 2000. godine svoju prvu samostalnu knjigu proze »Predosjećaj građanskog rata«. Roman »Berlinsko okno«, za koji je dobio stipendiju fonda »Borislav Pekić«, bio je u užem izboru za NIN-ovu nagradu 2005. Šest godina kasnije objavljuje knjigu »Pad Kolumbije«, a 2015. godine objavio je dvije zbirke priče – »Dušanovac. Poštanski ured« te »Lov na ježeve«. Četiri godine kasnije napisao je roman »Pas i kontrabas«.

Glazba i književnost

Izniman dio knjige vezan je za glazbu. Svjedoči o tome i posljednje poglavlje u kojem je naveden soundtrack knjige. Naravno, u prvom su planu jazz velikani kao što su John Coltrane, Miles Davis, Chet Baker, Bill Evans, Billie Holiday…, ali i novovalni junaci osamdesetih – Azra, Haustor, EKV…, kao i rock izvođači Iggy Pop, Cindy Lauper, Manu Chao, Joy Division, David Byrne, Kurt Cobain, John Lee Hooker… Pojašnjavajući temelje svog romana, Ilić kaže kako je želio glazbu pretočiti u književnost pa je i kompozicija cijelog romana, ali i pojednih poglavlja te, posebno, prikaza misli i psihe Filipa Isakovića, itekako vezana za glazbu i njezine zakonitosti.