Očigledno je Hrvoje Šalković neko vrijeme putovao i živio van Hrvatske, a sad kad se vratio na red je, nakon čak devet godina stanke, došao novi roman, knjiga »Babići« koja će se itekako dopasti ljubiteljima Šalkovićevog jednostavnog i efektnog pripovijedačkog stila, stila po kojem je postao poznat kroz vrlo čitane romane kao što su, primjerice, »Pravi se da ovo nisi vidio«, »Zec na mjesecu«, »Nulti meridijan« ili »Valcer protiv Eintrachta«.

Ekonomsko izbjeglištvo

»Babići« su roman koji se može shvatiti kao roman o gastarbajterstvu, odnosno ekonomskom izbjeglištvu, svojevoljnom ili prisilnom, svejedno. U središtu su pažnje braća Ivan i Tibor Babić koji, nakon tragedije u kojoj u Severinu na Kupi auto u kojem su u tom trenutku njihovi roditelji i mlađa sestra raznese teški kamion, ostaju kao djeca siročad koju uspješno odgaja baka.

No, braća se nakon te traume nikad nisu pretjerano dobro snašla u životu pa stariji Tibor nedugo po završetku srednje škole odlazi u Nizozemsku u koju godinu kasnije, neposredno po ulasku Hrvatske u EU, stiže i mlađi Ivan.

Braća na Zapadu žive solidno, ali nisu vezani ni uz što, pa Ivan, koji nam priču i pripovijeda u prvom licu, nakon kratke veze s djevojkom Stefanie i posla u jednoj uspješnoj tvrtki, odlazi u Tajland jer je u Bangoku dobio posao.

No, iz te korporativne tvrtke u kojoj je posao dobio laganom prevarom uskoro seli »dublje« u Tajland i četiri mjeseca radi u prihvatilištu slonova. A onda iz Zagreba stiže obavijest o smrti njihove bake i poziv na ostavinsku raspravu…

Posebni uvjeti

Braća se odazivaju, a da bi dobili novce od nasljedstva, moraju ispuniti tri uvjeta koje je u oporuci navela njihova voljena baka – moraju u Zagrebu otvoriti obrt ili posao koji će im donositi prihode, moraju napisati kratku obiteljsku biografiju te dokazati da su savladali poznavanje povijesti svojeg rodnog grada.

Koliko im god ovi zadaci izgledali nepotrebni, čak i pomalo pomjereni, braća pristaju, a Ivan shvaća kako ih baka ovim traženjima nastoji, u stvari, vratiti kući i pobuditi u njima ljubav prema rodnom gradu i domovini, kao i vastitoj uništenoj obitelji.

To nije nimalo lagan zadatak jer je obiteljska tragedija, spojena s nesavršenoću hrvatskog tranzicijskog društva, Babićima ogadila puno toga vezanog uz Hrvatsku. No, s druge strane, i u bijelom svijetu obojica su njih doživjela stvari koje su im jasno pokazale kako ni izvan Hrvatske nije sve med i mlijeko.

I tako će braća krenuti ispunjavati odredbe oporuke, a kako priča završava, saznajte sami, jer autor zaslužuje tu pažnju. Šalković, kako je to kod njega već uobičajeno, piše pitko, čitko i jednostavno, a korištenje prvog lica jednine, praćeno povremenim Ivanovim direktnim obraćanjem čitatelju, dodatno podiže ne samo razinu prisnosti, već i vjerodostojnosti, posebno zbog toga što se Ivan ne razmeće nekim teškim porukama, zaključcima i savjetima, već i pomalo s dozom gorčine daje sliku svijeta u kojem može preživjeti i zaraditi, ali odbija biti dio košmarne utrke za novcem i zaradom.

Jednostavno, on svoj razum koristi kako bi ne zaradio, već preživio pa mu je otuda i svejedno što će s položaja jednog od najbitnijih ljudi jake tajlandske korporacijske firme »sići« na položaj timaritelja slonova, životinja koje voli puno više no ljude, djelomično i zato što je »čovjek blage naravi koja odgovara slonovima«.

U potrazi za sobom

Iako su putešestvije braće Babić, posebno Ivanovi dani u Tajlandu, živopisno najzanimljiviji dio ovog kratkog (175 stranica) romana, nedvojbeno je kako je srce ove proze onaj dio vezan uz ispunjavanje odredbi bakine oporuke.

Temeljni je tu pak dio, emocionalno i idejno, onaj vezan uz pisanje biografije vlastite obitelji. Tog se posla prihvaća Ivan koji nam time priča priču u priči, odnosno u tekstu stvara dodatni tekst koji je odvojen i vrstom fonta, a svojom sažetošću pretvara se iz činovničko-dokumentarističkog stila u osobnu ispovijed koja braću tjera ne samo na promišljanje o prošlom životu, već i na traženje korijena vlastitog oca, nasljedstva i rodbinskih veza koje im nisu bile poznate.

Sve to će, praćeno na kraju uspješnim pokretanjem posla u Hrvatskoj, dovesti do onog što je baka i željela – njihovog povratka sebi, svome gradu i svojoj domovini. Sve u svemu, »Babići« su lijep i pažnje vrijedan povratak Šalkovića na domaću književnu scenu.

O autoru

Hrvoje Šalković rođen je u Zagrebu 1973. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a poslijediplomski studij završio na londonskom University of Westminster. Pisanjem se bavi od 2002. od kada je objavio osam romana i dvije zbirke kratkih priča.

Proputovao je 140 zemalja na svih sedam kontinenata, član je Hrvatskog društva pisaca, dobitnik nagrade VBZ 2006. za najbolji roman, te nagrade Balkan Noir za najbolji krimić 2014. Kada ne putuje, živi i radi u Zagrebu.

Do sada objavljene knjige su mu »com.opanci.com.obojci« (Buvina, 2002.), »Pala karta« (Nova stvarnost, 2003.), »Pravi se da ovo nisi vidio« (VBZ, 2006.), »Zec na mjesecu« (VBZ, 2007.), »Oko cucka pa na mala vrata« (Profil 2008.), »Kombinacija d.o.o.« (VBZ, 2009.), »Nulti meridijan« (Ljevak, 2011.), »Ne primamo vilenjake« (Ljevak, 2013.), »Valcer protiv Eintrachta« (Ljevak, 2014.), »Nova mis Čilea« (Ljevak, 2015.) te ove godine objavljeni roman »Babići« (Petrine knjige, 2024.).

Pozivnica čitatelju

Na poleđini romana tekst je koji je sasvim dobra pozivnica čitatelju – U svojevrsnom bildungsromanu s elementima sage, Šalkovićeva junaka zatičemo na raznim mjestima kugle zemaljske. Ta su mjesta naoko nespojiva, ali su u tkivo romana uvezena upravo njegovom životnom pričom.

Selo u okolici Daruvara, zagrebačke ulice, primamljiva svjetla noćnog Bangkoka i hladni neboderi amsterdamskih kvartova za »proklete migrante« likovi su u romanu jednako kao što su to i oni od krvi i mesa, što pak svjedoči o tome da je Šalković iskusan pisac i iskusan putnik lijepe rečenice i pronicljiva pogleda, tvrde Šalkovićevi izdavači iz Petrinih knjiga.