Damir Karakaš već nas je navikao da se u njegovim romanima ne događa ništa, a ustvari se događa – sve. »Okretište« je sjajan primjer za to. Glavni lik romana je književnik Damir, kojeg u prvom od četiri dijela ovog romana upoznajemo negdje u Lici tijekom posjeta ocu i majci, odnosno djedu i baki s majčine strane. Odavno je on, još u doba srednje škole, otišao iz te sredine kojoj, osim po rođenju, i ne pripada, a repove lošeg odnosa s ocem za kojeg je vlastiti sin i dalje slabić jer tamo nešto piskara, ne može prikriti ni očigledna ljubav prema majci te, posebno djedu i baki.

Napad zbog pisanja

Nakon tih za Karakaševu prozu već nam znanih okvira slijedi dramatična promjena jer u drugom dijelu nazvanom »Što nam se ovo dogodilo?« Damira nalazimo u šok-sobi jedne zagrebačke bolnice.

Probudio se nakon teške i zahtjevne operacije i sve ga boli, a korak po korak čitatelj shvaća – iako to nigdje nije direktno rečeno – kako je Damir bio žrtva brutalnog napada nožem nakon kojeg je tek pukom srećom preživio. Napad je, naslućuje se iz njegovih zbrkanih misli, posljedica činjenice da je svojim pisanjem, stavovima i javnim istupima, koji su bitno suprotni – čak i svetogrdni – prevladavajućim životnim stavovima društva u kojem živi, mnoge učinio nervoznim. Čak i u toj mjeri da ga je netko od nezadovoljnika odlučio – ubiti!

U trećem dijelu svjedočimo njegovom laganom oporavku pri čemu fizički još nekako i ide, ali psihički jako teško pa više nije u stanju izdržati ni ljetovanje sa suprugom i tri-četiri godine starom kćerkom pa se s mora sam vraća u Zagreb. Napokon, u završnom dijelu nazvanom »Živ sam i dobro mi je« on nekako u stilu s naslovom tog poglavlja, nastavlja živjeti, odnosno u drugi plan gurnuti sve loše što mu se dogodilo.

Incident na okretištu

Većina čitatelja, pogotovo onih sklonijih krimić literaturi, svakako će se zapitati – a gdje je tu radnja? Gdje je sukob? Gdje je osveta? Gdje je kritika suludog čina osobe koja je u stanju samo zbog političkih ili nekih drugih pogleda na život nožem rasparati trbuh onome tko joj se ne sviđa? Odgovor je jasan – toga nema, jer autor i nije pisao priču o osveti. Karakaš je, očigledno, želio napraviti tekst o tome kako se često u životu čovjeka zbivaju događaji na koje bismo željeli, možda i trebali, reagirati puno energičnije i odlučnije, ali to jednostavno često nije moguće. Kako zbog nas samih i naših karakternih osobina, tako i zbog društvenih okvira u kojima živimo, brige za obitelj, prijatelje…
Jer, njegov junak itekako snuje osvetu o kojoj počinje razmišljati još dok leži u bolnici.

Kad se, nervozan i željan samoće, s mora vraća u Zagreb, on uzima djedov bajonet, odlazi do mjesta gdje je napadnut te vrhom bajoneta manijački udara u stup električne rasvjete. Nakon toga baca bajonet. I to je sve kad je riječ o njegovoj »osveti«. Naravno, ovakav »rasplet« njegove želje za osvetom o kojoj sanja, zasigurno će nasmijati ljubitelje filmova i knjiga utemeljenih na motivima osvete i vraćanja milog za drago. No, za razliku od junaka te vrste proze i filma, Karakašev Damir je potpuno obična, a to znači i puno realnija osoba. Baš zato on polako, slijedeći onu čuvenu o tome kako vrijeme liječi sve rane, pušta da zamalo smrtonosni incident na okretištu, izblijedi, nestane, postane prošlost… Zato ga u završnoj sceni romana i zatičemo u društvu kćerkice s kojom se igra i u čijoj dječjoj nevinosti uživa. Odnosno, kako lijepo završava svoj komentar ovog romana u pratećem tekstu Damir Grgić koji kaže kako je novi Karakašev roman »tekst u kojemu se nema snage za osvetu, nema se snage ni za oprost, ali se ima snage, i to poprilično, za nastavak života.«.

Neuljepšana istina

Karakaš nam je, dakle, još jednom »direktnim prijenosom stvarnosti« rekao neuljepšanu istinu. Gorku, oporu, nimalo željenu, neidealnu, ali – realnu. Učinio je to iznova svojim škrtim asketskim izrazom i stilom u kojem nema mjesta za cifranje i ukrašavanje, ali rečenice znaju biti itekako moćne, originalne pa i poetske – »ponekad, lišen umne i tjelesne snage, imam osjećaj da postoji neki bolni vjetar koji mi se usvrdlava kroz rupu u tijelu.«, ili »Jedva sam se promašenim koracima (da, to su prave riječi) popeo u kadu.« Uz tu jedostavnost u izrazu koju uspješno pretvara u dojmljiv literarni izričaj, Karakaš je posebno dobar u slikama psihičkog stana svog antijunaka pa tako svjedočimo njegovim brojnim nesigurnostima, strahovima, tjeskobi, depresiji, nervozi, bijesu, očaju, mržnji…

Također, pogrešno bi bilo zaključiti kako roman ne nudi elemente društvene kritike. Jer, sama činjenica da je Damir skoro ubijen zbog svojih stavova, svjedoči o nezrelosti i nedemokratičnosti društva u kojem živi, a podcrtava to i činjenica da policijska istraga gotovo i ne postoji jer policiji, a na kraju i samom Damiru, i nije previše stalo naći potencijalnog ubojicu. Jer, tako je to kod nas…

Autobiografski elementi

Damir Karakaš od početka svoga rada u velikoj mjeri koristi vlastito životno iskustvo, odnosno autobiografske elemente. Očito je to i u ovom romanu i to ne samo iz imena (Damir) i zanimanja (pisac) glavnog lika, već i iz javnosti manje znanog podatka o tome da je Karakaš preživio jedan sličan brutalan nasilnički napad. Naravno, autor ne bježi od te autobiografske poveznice pa je govoreći o tom romanu za Hinu rekao:

»Riječ je o mom najintimnijem romanu koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu«… Mnogi ne znaju da sam bio napadnut. Odmah da kažem, to su bile ozbiljne stvari, puno dana provedenih u šok-sobi na Rebru, borba za život«, rekao je Karakaš naglasivši u razgovoru za T-portal kako je ovo »roman o nemogućnosti da bilo što napraviš, osim da o tome napišeš roman, što sam i učinio.«

O piscu

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica, pored Brinja u Lici. Prvi mu je književni istup bila knjiga putopisa »Bosanci su dobri ljudi« (1999.), da bi potom zbirkom priča »Kino Lika« (2001.) izazvao veliku pažnju pa je po motivima te knjige Dalibor Matanić snimio zapaženi istoimeni film. Pripovijetke su mu objavljene i u zbirkama »Eskimi« (2007.) i »Pukovnik Beethoven« (2012.). Napisao je drame »Skoro nikada ne zaključavamo« (2009.), »Snajper« (2013.) i »Avijatičari« (2021.), te romane »Kombetari« (2000.), »Kako sam ušao u Europu« (2004.), »Sjajno mjesto za nesreću« (2009.), »Blue Moon« (2014.), »Sjećanje šume« (2016.) i »Proslava« (2019.). »Okretište« je njegov sedmi roman. Djela su mu prevedena na desetak jezika.