ZAGREB – Umro je Igor Mandić. Koliko god sam pretpostavljao da ću jednom morati napisati ovu rečenicu, dio mene tu je pomisao odbijao, baš u inat Igorovu višegodišnjem najavljivanju vlastite smrti.

Naravno, kao i uvijek, bio je u pravu. Osim kada nije, ali je i tada najbolje, najduhovitije i najsvježije branio svoje pravo da bude u krivu. Nagazio je pritom i gornje i donje, i desne i lijeve, i prave i krive, pa je i odmazda bivala brutalna. Osporavalo ga se najnižim oblicima difamiranja, prozivalo ga se ishlapjelim, šovinistom, nacionalistom i komunjarom, a posebna sitnež usuđivala se govoriti nešto što javno ne želim ni spominjati, jer bih joj, suprotno od željenoga, time dao neku vrstu legitimiteta.

Hoću reći, Igor je bio laka meta, često rubnih, kontroverznih stavova, koje je bilo lako mrziti, osporavati, no od njega sve se to odbijalo. Njegova beskompromisnost koštala ga je raznih angažmana, lagodnijega života i duševnog mira, no, s druge strane, mir je pitanje izbora, a ne stanje. Nemir je, uostalom, Igoru uvijek bio draži. Onaj intelektualni, prije svega, koji ga je gurao u dijalektičku suprotnost uvriježenom stavu, koji je želio propitati svaku svetu kravu, kumira ili totem, koji je Hrvatskoj lako, kao da plaća račun u trgovini, rekao da je propali projekt šovinističkih elita, a Karakašu da ne zna složiti fabulu. Naravno, lako se bilo ne slagati s njim (ne oko Hrvatske, nego oko Karakaša), ali njegovu argumentaciju, koja je proizlazila iz snažnoga osobnog stava, ali i goleme erudicije klasične impostacije, one koja je nastala na čitanju nevjerojatnih količina različite literature i koja nije bila prolazna kao vijek trajanja nekog procesora ili hard diska, bilo je vazda dobro i lijepo slušati.

Posebna pozicija

Što je Igoru omogućilo tu posebnu poziciju, odnosno koja je to bila posebna pozicija koja je Igoru omogućila takvo postojanje? Rekao bih da je to bila maska harlekina, kozera, klauna ako hoćete. Tu je masku on navlačio da bi svijetu mogao reći što ga ide, i da bi mu svijet to dopustio, pa i kad ga je osporavao. A uvijek je bilo i dovoljno onih koji su ga voljeli i branili njegovo pravo da bude u krivu. Ili u pravu, kako hoćete. Jedne se anegdote u vezi s njim uvijek rado sjetim, koja tako plastično opisuje Igorovu genijalnost. Bio je pozvan na neku javnu tribinu. Došao je i pristojno upitao o čemu je na tribini riječ. Tu je već nastala određena zbunjenost, jer tko normalan pristaje gostovati na tribini, a da ne pita barem o čemu je riječ, pa se shodno tome i pripremi i dođe s gomilom papira i stavova koje će do smrti braniti. Ali dobro, to je Igor Mandić, pa mu je pristojno objašnjeno o čemu je riječ. I kao da nije bilo dovoljno genijalnosti u samom pojavljivanju baz unaprijed sročena stava, Igor odlazi korak dalje i postaje ono što najviše volimo kod njega kad upita: »A koji stav želite da zastupam?«

Razgovori za Novi list

Triput sam s Igorom razgovarao za Novi list i zahvaljujući njemu, i samo njemu, mogu reći da imam najdraži tekst moje novinarske karijere. Srednji je to intervju, koji smo napravili u povodu njegova »Predsmrtnog dnevnika« u prosincu 2017. godine. Došao sam mu s blesavom, luckastom idejom da napravimo intervju iz zagrobnog života. Kao, toliko dugo već govori da će umrijeti da bi bio red da mu to i omogućim, pa da vidimo što možemo reći o svijetu iz te posebne vizure. Ja sam imao biti Haron, lađar koji preko Aheronta vodi u svijet mrtvih, a on je samo trebao biti svoj, kao i uvijek. Naravno da je pristao i odradili smo intervju koji je doista ponudio sasvim drukčiju perspektivu na sve čega smo se dotaknuli, od života i literature do samoubojstva i smrti, pa i one njegove kćeri Ade.

No i prvi naš intervju, koji smo napravili u siječnju daleke 2012. godine, ponudio je čitateljstvu Novog lista onog Mandića koji izaziva sve osim ravnodušnosti. Bio je to intervju u povodu dviju knjiga u jednoj: zbirke kolumni objavljivanih u tjedniku Novosti pod naslovom »Zauzeto, Hrvat!« i zbirke tekstova objavljivanih u raznim novinama od 1990. do 1993. godine pod naslovom »Sloboda lajanja«, a u razgovoru smo se dotaknuli i Krleže, rečene Hrvatske kao propalog projekta, Europske unije, HRT-a, uloge intelektualca… Dugo je vremena taj intervju bio najčitaniji i najkomentiraniji tekst na Portalu Novog lista, a ja sam Igoru za sljedeći naš prijateljski susret u Zagrebu odnio odeblji snop papira s isprintanim komentarima, jer s ekrana on to nikako ne bi čitao.

Posljednji naš intervju dogodio se u lipnju 2020. godine, preživjeli smo prvi val korone, Slavica i Igor dočekali su nas u svom stanu u Zagrebu i bio je to predivan susret koji je rezultirao »samo« odličnim intervjuom, i opet prepunim visprenog, duhovitog Mandića (pravog, ne krivog), kontroverznih stavova, goleme erudicije… I tada mi je najavio da radi veliku kronologiju svog i naših života, koju bi trebao pretočiti u roman radnog naslova »Patnje mladog PERWERTHERA«. Bilo bi to i njegovo prvo »pravo« romansiranje, nakon nebrojenih knjiga književnih kritika, eseja i kolumni te knjiga autofikcijske proze. Rekao mi je tada da mu treba još koja godina da to završi. Nažalost, nije ih dobio dovoljno.

Rekao sam tada, i to ću zauvijek misliti, da je razgovor s Igorom Mandićem nešto najbolje što »kulturni« novinar može iskusiti u ovoj našoj maloj kulturici. I nije to samo zbog visprenosti, duhovitosti, discipliniranog odgovaranja na krajnje ozbiljna i krajnje neozbiljna pitanja, nadasve mudrosti, nego i zbog jednog fenomena: Igor, naime, ne traži autorizaciju teksta, koliko god ozbiljno bilo ono o čemu je pričao. U kulturi (nesigurnosti) u kojoj se autorizacija traži i za izjavu o pojedenom ručku, odbijanje zahtijevanja za umjetnom naknadnom pameću, koja često fingira »uzvišeni« diskurs, bilo bi dovoljan razlog za proslavu, no takvih je kudikamo više. Zna to svatko tko je imao tu sreću družiti se s Igorom.

Opus bez premca

Recimo, konačno, što je sve to čovjek napisao, a što je najvažnije. Jer na stranu osobne emocije i doživljaji, iza Igora Mandića ostaje opus bez premca u našoj kulturi, po divergenciji i dometima. Pisao je književne kritike do samoga kraja, no u svojoj golemoj karijeri objavio je, kako nas to podsjeća HDP, šest knjiga književnih i glazbenih kritika: »Uz dlaku«, 1970.; »101 kratka kritika«, 1977.; »Od Bacha do Cagea«, 1977.; »Romani krize«, 1996.; »Književno (st)ratište«, 1998.; »Kaj ste pisali bre?/ Šta ste napisali, bre?«, 2011., osam knjiga feljtona (podlistaka, kolumni): »Gola masa«, 1973.; »Mitologija svakidašnjeg života«, 1976,; »Za našu stvar«, 1999. i 2000.; »Između d(vij)e vatre«, 2000.; »Bijela vrana«, 2002.; »Hitna služba«, 2005.; »Notes«, 2007.; »Praskozor(je): U suton mojih dana«, 2015., pet knjiga eseja: »Mysterium televisionis«, 1972.; »Šok sadašnjosti«, 1979.; »Arsen«, 1983.; »Književnost i medijska kultura«, 1984.; »Principi krimića«, 1985. i 2015., šest knjiga polemika: »Nježno srce«, 1975.; »U sjeni ocvale glazbe«, 1977.; »Policajci duha«, 1979., »Što zapravo, hoće te žene?«, 1984. i 1985.; »Zbogom dragi Krleža«, 1988. i 2007.; »Sloboda lajanja/Zauzeto Hrvat«, 2011., jednu antologiju »Jedna antologija hrvatske poratne poezije«, 1987. i tri knjige »varia«: »Bračna kuhinja« (sa Slavicom Mandić), 1989. i V. izdanje 2006.; »Ekstaze i mamurluci«, 1989. i »Prijapov problem«, 1999., 2011. i 2014. te četiri autobiografske knjige: »Sebi pod kožu«, 2006.; »U zadnji čas«, 2009.; »Oklop od papira«, 2014.; »Predsmrtni dnevnik«, 2017.

Umro je Igor Mandić u 83. godini. Netko će reći da je to visoka dob za takvoga hedonista. Doduše, pred kraj je odustao od alkohola, iako je, kako mi je u zadnjem razgovoru duhovito rekao, da je čitav svoj trijezni život proveo polupijan. Ali cigara se nikad nije riješio. I neka nije, ako su ga dijelom i koštale nešto vremena. No ono za čim čemo žaliti nije samo beskrajno ugodno druženje, koje je iz nas cijedilo najbolje verzije, jer jedino takve su mogle parirati tom nevjerojatnom duhu, nego i tekstovi koje je još mogao napisati. Ili, njegovim riječima u našem intervjuu: »Di sam ja ishlapio, pizda mu materina?! S osamdeset godina sam mlađi nego što sam bio sa šezdeset!!!«

Jesi, Igore, bio si mladić u starom tijelu, nikako zarobljen, dapače, potpuno oslobođen. A sad si i toga tijela slobodan. Rekao sam Ti na kraju onog drugog našeg intervjuja, mojeg najdražeg teksta, da nije lako pored Tebe biti Mandić. Odgovorio si da mora da me puno pitaju jesmo li u rodu, dodajući da nas ima svakakvih, da smo rasuti posvuda, po cijelom »regionu«, i raznih denominacija; da nas ima među muslimanima, Srbima, u Hercegovini, Dalmaciji, Boki, Istri, Kastavštini… »Kud ćemo više, pokrili smo cijelu kiflu!« rekao si i zaključio: »Mi smo šećer na toj kifli.«

Jesi, Igore, bio si šećer na toj kifli.