Nikad nisam mislila da ću pisati o zrakoplovnoj nesreći. Nervozna sam u avionu, a kao autor sam sklonija obiteljskim dramama nego sudarima i eksplozijama, ali 2010. godine postala sam opsjednuta viješću o padu zrakoplova Afriqiyah Airwaysa, te da je od 104 putnika i članova posade jedini preživio devetogodišnji dječak iz Nizozemske.

Nisam mogla prestati razmišljati o tom djetetu koje je u jednom trenutku izgubilo sve – svoje roditelje, brata, čitav svoj svijet. Moji sinovi su tada imali jednu i tri godine i morala sam vjerovati da bi, kad bi bili suočeni s takvim gubitkom, mogli nastaviti dalje, ići u školu, steći nove prijatelje, zaljubiti se. Ta potreba da se može nastaviti nakon nezamislive tragedije dovela me do toga da izmislim Edwarda, kaže Ann Napolitano, američka književnica i autorica svjetskog hita »Dragi Edwarde« koji je 2020. obilježio književnu scenu.

The Washington Post, The Boston Globe, Real Simple, Fast Company, Women’s World, Parade, LibraryReads i Amazon proglasili su ga najboljom knjigom te godine, a osim kritike osvojio je i čitatelje diljem svijeta.

Posljednje obiteljsko putovanje

Tragedija koja ju je potaknula na pisanje dogodila se 12. svibnja 2010. godine, kada je zrakoplov Airbus-A330-200 Afriqiyah Airwaysa koji je letio iz Johannesburga za Tripoli eksplodirao pri slijetanju i potpuno se raspao. Ruben van Assouw iz Tilburga u južnoj Nizozemskoj na kobnom se letu 8U771 našao s bratom Enzom (11), majkom Trudy (41) te ocem Patrickom (40) nakon safarija u Južnoj Africi. Dječakova baka An van de Sande ispričala je tada za novine da su Rubenovi roditelji slavili bakrenu obljetnicu braka, koja se u Nizozemskoj obilježava nakon dvanaest i pol godina, te se obitelj uputila na to putovanje kako bi proveli neko vrijeme zajedno.

Kad su spasioci pronašli Rubena, bio je u nesvijesti. Prevezen je u bolnicu u Tripoli na hitnu operaciju zbog višestrukih prijeloma nogu. Nije se sjećao nesreće, niti je znao da su mu brat i roditelji poginuli, ali je znao kako se zove, te da je iz Nizozemske.

»U bolnici sam. Dobro sam, ali me noge jako bole. Ne znam kako sam dospio ovdje, ništa ne znam. Stvarno želim ići kući«, zaželio je devetogodišnjak koji je ujaka i tetu prepoznao kad su došli u bolnicu i dočekao ih s osmijehom. Tragedija je postala još bizarnija kad je među stradalima pronađeno tijelo radnika zračne luke u Tripoliju. Išao je pomoći, no imao je srčani udar i preminuo je.

– Da bih postigla realističnost puno sam istraživala, razgovarala sam s umirovljenim pilotom, proučavala izvješća Državnog odbora za prometnu sigurnost, čitala transkripte zvučnih zapisa iz crnih kutija. Ono što se događa na fiktivnom letu u knjizi velikim se dijelom bazira na stvarnoj nesreći, onoj Air Francea, na letu 447. Namjera mi je bila točno i s poštovanjem dočarati što osoba proživljava u tom trenutku i što proživljavaju oni koji ostanu živjeti. Što sam više saznavala o tim letovima, to sam više suosjećala s putnicima, posadom, i njihovim voljenima.

Očevi zapisi sa safarija

»Dragi Edwarde« sam počela pisati pokušavajući otkriti kako netko, u ovom slučaju dječak, može naučiti ne samo kako preživjeti, nego kako istinski živjeti. Bilo mi je potrebno osam godina za napisati tu priču i za to vrijeme sam shvatila da je suosjećanje od presudne važnosti da bismo prebrodili tugu, smatra Napolitano kojoj je uvid u posljednje dane života Rubenove obitelji dao i blog koji je njegov otac pisao sa safarija.

– Pročitala sam sve što sam mogla o Rubenu van Assouwu, iako nije bilo puno toga jer su njegov ujak i teta izvrsno zaštitili njegovu privatnost, čitala sam stručnu literaturu o krivnji preživjelih, a prije nego što sam dovršila knjigu srećom je prikazan dokumentarni film »Sole Survivor« u kojem osoba koja je preživjela avionsku nesreću razgovara s ljudima koji su jedini preživjeli. To je, dakako, bilo fascinantno. Svi su imali isti pogled, no neki su rado riskirali u životu, na motociklističkim utrkama primjerice, dok su drugi izbjegavali rizik i živjeli mirno i sigurno. Gubitak voljenih, njihovo preživljavanje oblikovalo ih je u osobe kakve su postali.

Mogu slobodno priznati da sam s tom pričom postala i pomalo opsjednuta, toliko mi je okupirala misli. Dječaka koji je jedini preživio taj strašni pad aviona u Libiji pronašli su pola kilometra od olupine, i dalje privezanog za sjedalo. Istragom je utvrđeno da ga je spasilo to što je sjedio na mjestu koje je nekim čudom izletjelo iz aviona. Imao je slomljenu nogu i probušeno plućno krilo, svi drugi putnici i posada poginuli su na mjestu nesreće.

Cijela ta priča zvučala je toliko nestvarno da ju nisam mogla izbaciti iz glave. Stalno sam razmišljala o Rubenu, njegovoj obitelji, ali i svima onima čiji su životi bili pogođeni ovom nesrećom. Odmah sam znala da moram napisati roman o dječaku koji je u jednom trenutku ostao sam bez obitelji, bez nade, pitajući se znači li preživjeti isto što i živjeti, kaže Ann.

Glavni lik ovog bestselera je dvanaestogodišnji Edward Adler koji s roditeljima i bratom avionom putuje u Los Angeles, zajedno s još 183 putnika, od kojih svatko ima svoju priču, strahove, očekivanja. Nakon što se zrakoplov sruši, a Edward jedini preživi, njegova sudbina postaje tema televizijskih programa, svih medija, dok njega muči smisao života bez vlastite obitelji, kako pronaći sebe nakon što izgubiš sve, kako ne samo preživjeti već i ponovno živjeti.

Poruka koja dira u srce

Što ste proživljavali pišući ovaj roman?

– Možda će zvučati čudno s obzirom da se radi o tragičnoj nesreći i tragičnim životnim ishodima, ali zaista sam uživala u procesu pisanja romana. Da bi se Edward oporavio potrebni su dobrota i blagost, a toga u romanu i Edwardovom životu nije nedostajalo. Iako su svi iz njegove okoline odrasli, imaju brojne mane, njemu prilaze s dobrotom. Ako prihvatimo pomoć kada smo bespomoćni, usamljeni ili povrijeđeni, to nas baš kao i Edwarda može spasiti i stvoriti neraskidive odnose. Dobrota, pažnja, ljubav i blagost koju je Edward dobivao svakoga dana učinili su da sam punih osam godina, koliko mi je trebalo za napisati ovaj roman, živjela u jednom predivnom svijetu.

Jeste li očekivali da će roman postići ovakav uspjeh?

– To mi i dalje zvuči nestvarno. S druge strane, svjesna sam da je mnogo ljudi pročitalo roman i na tome sam iznimno zahvalna. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada pročitate odlične recenzije čitatelja ili vidite fotografije vaše knjige na društvenim mrežama. Ono što me posebno dirnulo su poruke i e-mailovi čitatelja u kojima su otvorili svoja srca, u kojima govore o svojim gubicima i kako su se oni nosili s njima. Uvijek je lijepo čuti reakcije čitatelja, pogotovo kada znate da je vaša knjiga nekome uljepšala dan, tjedan, mjesec ili godinu.
Često mi kažu da su im Edwardova sudbina, tragedija i borba za život bili velika motivacija, te da ih je poruka koju roman nosi dirnula u srce. Životne nas tragedije mijenjaju, ali nas ne smiju uništiti. Mislim da svi tražimo čarobnu formulu kako biti nježni, brižni i dobri jedni prema drugima. Ljudskost najviše pokazujemo u trenucima najveće tuge.

Možete li zamisliti da u jednom trenutku ostanete bez svih?

– Imam vrlo bujnu maštu, što je i jedan od razloga zašto sam spisateljica. Upravo zbog toga sam mogla zamisliti kakav bi osjećaj bio izgubiti svoje najmilije. Ovaj roman nastao je jednim dijelom kao pokušaj da osjetim kako je to nastaviti živjeti nakon velikog gubitka. I sada kada pomislim na to, prođe me osjećaj jeze, ali nadam se da bih pronašla svoj put.

Teška razdoblja u životu

Svi u životu imaju neki teret, no mogu reći da sam po tom pitanju imala puno sreće u životu, jer ništa se ni približno ne može usporediti s tragedijom koju je prošao Edward. Na tome sam jako zahvalna! Svi u životu prolazimo teška razdoblja – bolest, gubitak roditelja, pandemiju, ali na sreću imam posao i okružena sam obitelji koju volim najviše na svijetu.

Kako biste vi uložili milijune dolara koje je Edward dobio?

– Mislim da ne bih postupila kao Edward. Novac od osiguranja potrošila bih na ljude do kojih mi je stalo, ali i donirala brojnim udrugama i organizacijama. Primjerice, voljela bih financijski pomagati svojoj najboljoj prijateljici koja je samohrana majka. Ne smijem zaboraviti ni svoju obitelj. Želja mi je kupiti stan u kojem bi moji sinovi imali svatko svoju sobu, a znate kako su nekretnine u New Yorku skupe.

Tko u vašem životu ima ulogu Shaye, osobe koja vas može spasiti…

– Moj suprug! Ne prođe ni dan da me ne nasmije. Posebno volim što je iskren prema meni, makar čuti istinu nekad zna biti bolno.

Napisali ste tri romana, »Dragi Edwarde« je prvi objavljen na hrvatskom jeziku u izdanju Mozaik knjige. Pišete li novo djelo?

– Da, pandemiju sam iskoristila na najbolji mogući način, završila sam s pisanjem novog romana. Sada slijedi moj omiljeni dio u cijelom tom procesu, a to je prepisivanje u jednu smislenu cjelinu i mijenjanje dijelova za koje mislim da sam ih mogla i bolje napisati.

Djeca češće među preživjelima

Ruben nije prvo dijete koje je jedino preživjelo zrakoplovnu nesreću. Zabilježeno je više desetaka takvih slučajeva, kao i da je najmlađi bio Chanayuth Nim-anong, koji je 3. rujna 1997. godine, kad je ostao živ nakon pada aviona imao 14 mjeseci. Tada je poginulo 65 osoba. U padu zrakoplova u Indijski ocean 2009. jedina je preživjela 12-godišnja djevojčica Bahia Bakari koja nije znala plivati i nije imala sigurnosni prsluk. Airbus 310 zahvatilo je nevrijeme te se prije slijetanja na Komore srušio u more. U nesreći je poginulo 227 ljudi. Bahia se deset sati držala za olupinu u Indijskom oceanu, sve dok nije stigla pomoć.

»Ne mogu reći da je to čudo, nego božja volja«, rekao je otac djevojčice.

U nesreći kraj Detroita 1987. od 150 putnika preživjela je jedino Cecilia Cichan (4), a 2003. u Sudanu Mohamed al-Fateh (3), jedini od 105 ljudi. Među 19 preživjelih u nesreći na madridskom aerodromu 2008. bilo je čak troje dece. Nema objašnjenja zašto nesreće pretežno preživljavaju djeca. Kao jedan od mogućih razloga navodi se veličina njihova tijela. Imaju kraće udove, veći postotak vode u tijelu što ih čini otpornijima na ozljede, a i brže se oporavljaju. Manja masa znači i manju brzinu prilikom udarca u prepreku. Kad do udarca dođe djeca imaju još jednu prednost, a to je veća elastičnost kostiju, navode neki pedijatri.

Jesu li neka sjedala sigurnija

Ne postoje pouzdani podaci da su neka mjesta u zrakoplovu sigurnija iako neki ističu da su to mjesta u prvom dijelu aviona, dok drugi smatraju sigurnijim rep aviona. Ipak, po podacima Popular Mechanicsa iz 20 zrakoplovnih nesreća šanse za preživjeti za 40 posto su veće prema kraju aviona. Ed Gale smatrao je da su najbolja sjedala koja su najbliža izlazima, a lošija mjesta uz prozor od onih prema prolazu zbog veće mobilnosti putnika koji na njima sjede.

Deset dana u džungli

Neobična priča o zrakoplovnoj nesreći sa samo jednom preživjelom osobom je ona o 17-godišnjoj Julianni Koepcke koja je za Božić 1971. letjela iz Lime do Pucallpe u Peruu. Zrakoplov je udario grom nakon čega je otpalo jedno krilo. Koepcke je vezana pojasem za sjedalo pala s visine od više od tri kilometra u džunglu i pretrpjela samo lakše ozljede dok je 91 putnik poginuo. Deset dana kasnije je spašena.