Novi naslov

Objavljena knjiga “Vježbanje nemogućeg” teoretičarke Une Bauer

Kim Cuculić

U recenziji dr. sc. Goran Pavlić navodi da opus skupine BADco., koja je inzistirala na odmaku od uvriježenih modusa reprezentacije, u gotovo ikoničkom odnosu Una Bauer tretira kao materijal za aktualnu refleksiju



ZAGREB – U izdanju Centra za dramsku umjetnost i OAZE objavljena je nova knjiga teoretičarke kazališta Une Bauer pod naslovom »Vježbanje nemogućeg«, o radu umjetničke grupe BADco. Kako ističe dr. sc. Agata Juniku, riječ je o knjizi koja nježno ali dubinski rastače mitsku priču o bauku hermetičnosti BADco.


– U majeutičkim razgovorima s članovima kolektiva Una Bauer kao da rekonstruira i uprizoruje živo napeti polilog ne/slaganja, koji je u temelju njihovog rada. Čitamo tako suprotstavljene ili komplementarne uvide u povijest odnosa rada, plesa, filma, kazališta i svih drugih umjetnosti, u položaj žena i uvjete rada na umjetničkoj sceni, koncepte vremena, geoekonomiju i ekosustave te elemente palestinske i drugih borbi za oslobođenje. A nađe se tu i opaski o pranju suđa, strukturi elektronskih ovojnica i prešanog alkohola, gljivicama u poplunima, o postajanju hobotnicom i jelenjim rogovima. Time nam se sugerira kako bi trebalo uložiti neizmjerno puno napora da se iz takve heterogenosti ideja izmašta neki fantomski, blendirani, neprobojni semantički monolit.


Autorica svoj postupak intervjuiranja metodološki preslikava i na kompoziciju knjige. Odmah na početku, naoko nasumce ali vrlo precizno, zadire u možda najzapetljaniji čvor gustog klupka BADco. opusa, paralelno i postepeno raspetljavajući ostale čvorove u slobodne, uhvatljive niti – dajući nam tako u ruke materijal s kojim ćemo, ovaj put kao čitatelji, plesti nova interpretativna pletiva o BADco., ističe Juniku.




U svojoj recenziji dr. sc. Goran Pavlić navodi da opus skupine BADco., koja je inzistirala na odmaku od uvriježenih modusa reprezentacije, u gotovo ikoničkom odnosu Una Bauer tretira kao materijal za aktualnu refleksiju, a ne muzealizirani, zaleđeni trag u povijesti izvedbenih skupina u Hrvatskoj.


– U polju hrvatske humanistike ovakvog pristupa još nema, a njegova prednost, osim metodološke i epistemološke svježine, leži i u pedagoškoj poticajnosti: i studenti i zainteresirana publika ovime stječu uvid u same procedure proizvodnje umjetnosti, u refleksiju o toj proizvodnji, kao i u estetske prosudbe samih umjetnika i umjetnica o svome radu. »Vježbanje nemogućeg« u formalnom i sadržajnom smislu predstavlja izuzetno vrijedan doprinos domaćoj humanistici u polju studija izvedbe – zaključuje Pavlić.