U povodu 70. rođendana prof. dr. Lina Veljaka, jednog od danas najistaknutijih hrvatskih filozofa, ali i uopće intelektualaca s područja bivše Jugoslavije, autora bogatog i značajnog znanstvenog opusa koji je svojim radovima bitno proširio naše misaone horizonte, Hrvatsko filozofsko društvo i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (na kojem je dr. Veljak proveo praktički cijeli svoj radni vijek), pod uredničkom »palicom« njegovih mlađih kolega s Odsjeka za filozofiju (i bivših studenata) dr. Gorana Sunajka, dr. Hrvoja Jurića i dr. Marije Selak-Raspudić, tiskali su, ove 2022. godine, sadržajno bogat i opsežan (na gotovo 700 stranica) Festschrift, naslovljen »Praktička ontologija«. Iako je ovaj »slavljenički zbornik«, svojevrstan hommage ličnosti i djelu Line Veljaka priređen, kako i pristoji jubilarnim povodom (70. godina njegova života), on je nedvojbeno svojim znanstvenim radom i doprinosima hrvatskoj filozofiji, ali jednako tako i ulogom »javnog intelektualca« koji se još od studentskih dana, pa praktički do danas, beskompromisno i hrabro bori(o) za temeljne ljudske i društvene vrijednosti više nego i zaslužio takvu (po)čast.

Dosljedno i uporno godinama je demonstrirao što to znači »javna uporaba uma«, u čemu je naša, svakog ponaosob, odgovornost sudjelovanja u promjeni svijeta, u kojem živimo na bolje, tako da je svojim civilnim i političkim aktivizmom daleko nadišao i prekoračio granice često »uštogljenog« i našeg pomalo tradicionalističkog akademskog svijeta, uvjeren, a tome je posvetio sve svoje intelektualne i moralne kapacitete, čitavo svoje filozofijsko djelo; kako su pomaci teški, ali i mogući, neprestano napominjući: samo i tek uz (samo)kritičko jedinstvo teorije i prakse o čemu je tako nadahnuto pisao, ali i na čemu je uostalom i (u)temeljio sav svoj znanstveno- istraživački rad. Donekle i sam to mogu, iz prve ruke (po)svjedočiti, budući sam s Linom iste (1969.) godine upisao studij filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i zajednički s ostalim kolegama proživljavali smo burne, pa i dramatične godine (1970. – 1972.) tzv. Hrvatskog proljeća.

Već je tada Lino »osvajao« ljude svojim aktivizmom, srčanošću, otvorenošću, ali i nepatvorenom humanošću, empatijom za teškoće drugih, nije se štedio, niti uzmicao i usprkos svemu ostao je strasno posvećen studioznom proučavanju filozofa, filozofijskih škola i sustava, ali jednako tako isticao se i širokim interesom, za stjecanje znanja o svim bitnim društvenim i kulturološkim fenomenima, u najširem civilizacijskom smislu te riječi.

34 autorska priloga

Sam zbornik (podijeljen u tri velike cjeline: Između teorije i prakse, Teorija prakse i Praksa teorije) sadrži 34 autorska priloga, uključujući predgovor, zatim razgovor između dr. Sunajka i slavljenika, kao i opsežnu i precizno obrađenu bibliografiju koja obuhvaća razdoblje 1971. – 2021. (autorske i koautorske knjige, znanstvene, stručne i ostale članke i priloge koju su sistematizirali Berislav Čović, Hrvoje Jurić i Mirko Mlakar). U interesantnom i instruktivnom razgovoru koji je s Veljakom vodio Goran Sunajko dotaknuta su (gotovo) sva najbitnija pitanja slavljenikova životnog i intelektualnog puta i razvoja, koji se na sreću hrvatske filozofije i svih nas koji cijenimo njegovo inspirativno djelo i stvaralaštvo i dalje nastavlja i očekujemo da nas obraduje još s kojom novom knjigom.

U svojoj obimnoj knjizi enciklopedijskih ambicija »Hrvatska filozofija od sloma Nezavisne Države Hrvatske 1945. do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991. godine«, prof. dr. Ivan Macut, franjevca i danas pročelnika katedre Ekumenskog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, opširno se dotakao i Veljakova rada (istina samo onog do 1991.), ali posvema dovoljno da zaključi:

»Filozof Lino Veljak pripada grupi mislilaca koji su u svojim radovima odlučno i smisleno kritizirali, a posljedično i odbacivali dogmatski marksizam, te se također snažno zalaže za antistaljinističku dimenziju marksističke misli i pojedinih mislilaca, poput Gramscija, Lukácsa, Blocha. Za Marxa je držao da je filozof koji je imao iznimni utjecaj na povijest, te ga čak ni njegovi protivnici ne mogu olako ignorirati, ali istodobno Marxovu misao prati velik broj različitih, pa čak i oprečnih bilo interpretacija, bilo praktičnih stavova… Veljak kritizira i metafiziku i ideologiju koje su povezane s površnijim oblicima metafizike…A uz to opovrgava i smislenost pojma ‘marksistička filozofija’, kao uostalom i pojmova ‘kršćanska’, odnosno ‘islamska filozofija’. Smatra kako ti pojmovi malo govore o tome što je za njih u biti specifično… «

Iako bi se ovim zaključnim riječima dr. Macuta moglo još toga dosta dodati, a ponešto i prigovoriti, mora mu se priznati da je korektno interpretirao sukus Veljakove filozofske misli, a ovaj sam citat namjerno (is)koristio iz jednog, jedinog razloga: kako bih pokazao da se se ljudi suprotstavljenih, različitih, često i naizgled isključivih svjetonazora mogu uvažavati, tolerantno komunicirati, te se upustiti u dijalog kako bi u zajedničkom naporu pokušali naći ono što ih zbližava, a ne inzistirati na razlikama koje gotovo uvijek i u pravilu vode u nesporazume i sukobe. Veljak je ateist, po prirodi filozofa skeptik, na koncu jedan je od utemeljitelja »Protagore«, Udruge za zaštitu i prava ireligioznih osoba, ali nije nikakav protivnik vjere; istodobno Macut je kršćanski mislilac, izrazito ekumenski nastrojen rimokatolički teolog, koji i u marksističkoj filozofiji prepoznaje pokušaj humanističkog ozbiljenja povijesti i svijeta. Upravo ga je ta misao i vodila, a Veljakova filozofija praksisovske orijentacije mu olakšala i inspirirala ga da i u bašti(ni) Marxove misli prepozna vrijednosti koje oblikuju duh vremena, što svakako služi na čast i Veljaku i Macutu; iako na različitim idejno-teorijskim stranama zajednički traže i svaki za sebe nalazi odgovore na pitanja i probleme koji muče suvremeni svijet i čovjeka. Macutove su riječi potvrda, uostalom kao i Veljakovo djelo u cjelini, kako su razlike uvijek bogatstvo, a ne kazna ili prepreka, kod svih onih koji se iskreno, nesebično trude oko istine, slobode, pravde, dobrote, ljepote…ma kako ih interpretirali.

Politički angažman

Lino Veljak je rođen 1950. u Rijeci; diplomirao je 1973. godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a potom na istoj visokoškolskoj ustanovi magistrirao 1976. (»Filozofijske osnove teorije odraza«, rad koji je 1979. preradio i objavio kao knjigu naslovljenu »Marksizam i teorija odraza«) i na koncu doktorirao 1982. s temom »Filozofija prakse Antonija Gamscija« koju je sljedeće godine pod istim naslovom objavio kao knjigu u Beogradu. Po svršetku studija (1974. – 1976.) predavao je na Drugoj zagrebačkoj gimnaziji filozofiju i logiku, ali budući da je još za studentskih dana bio politički aktivan, taj svoj angažman nastavio je i nakon što se zaposlio. Naime, u pokretu hrvatskih sveučilištaraca tijekom Hrvatskog proljeća 1971. djelovao je u okvirima nove ljevice koja se oslanjala na tradiciju studentskog bunta, revolucionarne 1968. godine i koja se nakon pritiska komunističkih vlasti na autonomiju sveučilišta solidarizirala sa studentskim blokom bliskom reformskom krilu SKH-a na čelu s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar, koji je zahtijevao modernizaciju sveučilišta, kao i studentima okupljenim i bliskim Matici hrvatskoj (MH), koje su predvodili Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak i koji su tražili temeljitu reformu jugoslavenske federacije, ali (barem formalno) nisu podržavali pojedine struje unutar MH koje su (ne)izravno tražile neovisnost Hrvatske, što je u tada blokovski podijeljenom svijetu bilo ravno utopiji. Nakon brutalnog gušenja Hrvatskog proljeća i tzv. mas-pokreta, od strane dogmatskih, unitarističkih snaga kojima se na koncu priklonio i sam Tito, mač odmazde okomio se na vodeće ličnosti studentskog pokreta okupljenih oko MH-a, to jest na Budišu, Čička, Paradžika…Preostala dva studentska krila solidarizirala su se s progonjenim kolegama; reformisti, bliski poraženom partijskom dvojcu Tripalo-Dabčević pružali su na nedvojbeno politički insceniranom suđenju »legalističku« potporu uhićenim studentskim liderima, dok su pristaše nove ljevice, u čijim je redovima djelovao i Lino Veljak, odbijali svjedočiti na sudu protiv Budiše, Čička i ostalih uhićenih i optuženih studenata, uz obrazloženje kako vladajući režim nema pravo suditi osobama koje su samo iskazivale svoje mišljenje i borile se za svoja prava da ga javno (o)brane.

U sličnom je tonu Veljak nastavio djelovati i kasnije kada je 1974. godine sudjelovao na konferenciji u Ljubljani posvećenoj osnivanju Saveza studenata Filozofskih fakulteta Jugoslavije s ambicijom da se nakon partijske intervencije i udara na visoko obrazovanje, a sve u nakani da se razbije svestudentsko jedinstvo, barem na razini studenata filozofije iz čitave zemlje očuva to jedinstvo, odnosno autonomija studentske organizacije. Konferenciju su slovenske vlasti onemogućile, a rezolucija koju su studenti donijeli bila je na zahtjev tužiteljstva zabranjena, tako da je na pokrenutom sudskom postupku šestoro studenata (među njima i Lino Veljak i budući srbijanski premijer Zoran Đinđić) zbog »širenja neprijateljske propagande« bilo kažnjeno s deset mjeseci zatvora, da bi kasnije Vrhovni sud Slovenije sve te kazne pretvorio u uvjetne. Naravno, nakon toga Veljak je izgubio zaposlenje na gimnaziji, pa je kaže, imao vremena posvetiti se izradi magisterija i tako je na pomalo čudan način počela njegova akademska karijera; ubrzo se, 1976. zaposlio na Institutu za filozofiju, a ovu sam nimalo naivnu epizodu iz njegove biografije više istakao kako bih naglasio njegov stalno prisutan osjećaj odgovornosti da se ne može, niti smije stajati po strani kada se u društvu zbivaju važne stvari koje se tiču ili utječu na sudbinu cijele zajednice.

Autentični filozofijski pogledi

Tijekom 1979. postao je asistent na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, četiri godine potom napredovao je u zvanje docenta, zatim 1990. postaje izvanredni, a na koncu 2002. redoviti profesor, uz napomenu da je u nekoliko mandata obnašao dužnost pročelnika matičnog odsjeka. U mirovinu je otišao 2020., ali kao vanjski suradnik nastavio je djelovati na matičnom fakultetu. Održao je niz predavanja na brojnim svjetski uglednim sveučilištima (Beč, Prag, Berlin, Rim, Bratislava, Madrid, Varšava, a gotovo da nema sveučilišta u Hrvatskoj ili regiji na kojem nije gostovao kao predavač, mentor pri izradi disertacije, odnosno osnivač odsjeka/studija filozofije (Split, Rijeka…). Predavao je i na američkim sveučilištima, a tijekom 1990./91. usavršavao se na Goetheovom sveučilištu u Frankfurtu kao stipendist Humboldtove fondacije, kod slavnog Jürgena Habermasa, ali u svom se znanstvenom radu ipak najviše razvijao pod utjecajem svojih profesora, zagrebačkih praksisovaca, dr. Gaje Petrovića i dr. Milana Kangrge. Međutim, od samih je početaka tražio i nalazio svoj put u filozofiju, postupno se oslobađao »pritiska« praksisovaca, da bi na koncu izgradio svoje autentične filozofijske poglede čije dosege tek treba istražiti i artikulirati, a to će nesumnjivo biti zadaća i izazov za buduće, nove generacije filozofa koji upravo stasavaju na našim sveučilištima.

Ono za što se zalagao u svom teorijskom radu, Veljak je vezivao i za svoj javni rad i društvene djelatnosti manifestirane kroz strasnu zainteresiranost za politički i civilni aktivizam, a sve s ambicijom realne, neposredne primjene »jedinstva teorijskog i praktičkog«. Kako je u razgovoru s jednim od priređivača ovog zbornika dr. Sunajkom rekao: »Stajati po strani u momentu kada se prelama epoha možda može biti primjereno filozofima koji se bave isključivo (pseudo)metafizičkim temama, ali ne i onima koji proklamiraju jedinstvo teorije i prakse«. Tako je 1989. sudjelovao u osnivačkoj inicijativi UJDI-a (Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu), a poslije i pri formiranju ASH-a (Akcije socijaldemokrata Hrvatske), smatrajući da socijaldemokratska ideja ima perspektivu, ali odvojena od starih komunističkih struktura koje su ideje ljevice posvema devalvirali i profanirali. Nositelj novih socijaldemokratskih tendencija ne može biti reformirani, Račanov SDPH, pravni sljednik SKJ/SKH, jer se naprosto ne može osloboditi balasta svog dogmatskog nasljeđa i stigme »grobara« ideja samoupravnog socijalizma iz kojih se uistinu moglo izroditi nešto novo i dobro, da unutar formalnih »nositelja« i promotora tih ideja, dakle hijerarhizirane komunističke, partijske strukture i državnih organa kojima je rukovodila, nisu bile sustavno (u)gušene.

Brojna djela

Od 2000. godine Veljak se neposredno aktivirao i u civilnom, nevladinom sektoru u Srbiji (praktički od tada živi na relaciji Zagreb-Beograd) i to posebice unutar mirovno-feminističkog pokreta »Žene u crnom« koji vodi njegova životna partnerica, Staša Zajović, uz Natašu Kandić, Sonju Biserko, Biljanu Kovačević-Vučo, Borku Pavičević, Srbijanku Turajlić, nedvojbeno jedna od, slobodno mogu reći, novodobnih ikona srbijanske civilne scene. »Žene u crnom« uživaju i veliko poštovanje u Hrvatskoj, jer su od početka velikosrpske agresije i rušilačkog pohoda na strukture bivše zajedničke države, odlučno stale na stranu svih ugroženih, kao što su u ta »vunena vremena«, u vrijeme najžešćih ratnih nacionalističkih histerija i zločina tražile i zagovorale prestanak krvavih sukoba i iznalaženje rješenja za uspostavu mira, ali i kažnjavanje svih koji su počinili ratne zločine. Ostaje pamtljiva njihova odlučna podrška očajnim vukovarskim majkama koje su i još uvijek traže pravdu za svoje nestale sinove i kćeri.

Uz već dvije spomenute knjige, pozornost stručne javnosti privlačila su i ostala Veljakova djela: »Horizonti metafizike; prilozi kritici ideologijske svijesti« (1988.), »Raspuća epohe« (1990.), »Od ontologije do filozofije povijesti« (2004.), »Prilozi kritici lažnih alternativa« (2010.), »Uvod u ontologiju« (2019.) i »Izazovi našeg vremena« (2020.), a također je koautor i (su)urednik značajnih djela kao što su »Identitet i kultura« (2014.), »Između autoritarizma i demokratije«, u dva toma (2002. i 2004.) itd. Treba svakako upozoriti na »Filozofski leksikon« (2019.) u izdanju Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« u kojem je dr. Veljak bio jedan od strukovnih urednika, a posebice na njegov doprinos uređivanju i angažmanu na izdavanju triju zbornika posvećenih njegovom profesoru, mentoru i kasnije kolegi, prof. dr. Gaji Petroviću, nesumnjivo središnjoj ličnosti zagrebačke, ali i šire jugoslavenske praksis filozofije: »Gajo Petrović – čovjek i filozof«, zbornik radova s konferencije u povodu 80. obljetnice njegova rođenja (2008.), »Gajo Petrović – lik i djelo«, programska publikacija s istoimenog simpozija (2013.) i »Gajo Petrović, filozof iz Karlovca«, zbornik radova iz 2014. Na sličan je način sudjelovao i u pripremi zbornika posvećenog poznatom hrvatskom filozofu prof. dr. Danilu Pejoviću (2010.) u povodu obilježavanja 80. obljetnice njegova rođenja.

Filozofski put

Svoj filozofski put dr. Veljak je započeo kritikom teorije odraza, tj. kritikom teze da se spoznajni procesi temelje na odražavanju, a um samo post-festum reflektira »odraze materije«. U svojoj knjizi »Marksizam i teorija odraza« uglavnom se bavio sovjetskom filozofijom, ali i radovima F. Engelsa, G. Plehanova i Lenjina, da bi zaključio kako teorija odraza počiva na Engelsovoj koncepciji »nužnosti slaganja subjektivnog mišljenja s objektivitetom«. Ali, prije no što je »krenuo« na destruiranje ove dogme, nužno je, smatra Veljak, uočiti bitne razlike između Hegela i Marxa, a tek potom prijeći na središnje pitanje, a to je problem spoznaje kod Engelsa. Naglašavajući stav kako Engels »ne zastupa konzekventno koncepciju teorije odraza«, zapravo je želio upozoriti kako bi marksistička teorija odraza, bez njegovog utemeljenja marksističke gnoseologije bila nezamisliva. I na kraju analizom Lenjinova djela »Materijalizam i empiriokriticizam« Veljak zaključuje kako je upravo vođa ruske, boljševičke revolucije »razradio i sistematizirao kontradiktorne Engelsove stavove, te se stoga Vladimir Iljič »opravdano može smatrati osnivačem teorije odraza u marksizmu.«

U »Horizontima metafizike« (sastoji se od 14 rasprava) polazi od teze kako metafizičko mišljenje (re)producira s jedne strane ideologijski pogled na svijet, a s druge, neka vrsta metafizičkog mišljenja redovito jest u temeljima ideologijske vizije i utoliko se: »Kritika metafizike iskazuje kao dio kritike ideologije, ali ne kao bilo koji dio, nego onaj dio koji intencionalno prodire do samih korijena ideologijske svijesti«. A, budući da je Marxova filozofija iskorištena kao legitimacija realnog socijalizma, uz napomenu da se njegovo učenje preobrazilo u ideologiju, upravo se zbog toga pojavilo sijaset kritičara (autentičnog) Marxa i marksizma, tako da je važno naglasiti kako je posvema pogrešno identificirati marksizam s Marxom, kao što to primjerice čini Leszek Kolakowski, nedvojbeno jedan od njegovih najumnijih kritičara.

Veljak se bavio i analizom Lukácseva (po meni još uvijek) epohalnog djela »Povijest i klasna svijest«, jer u sebi nedvojbeno sadrži anticipatornu kritiku staljinističke ideologije, uz napomenu kako slavni mađarski filozof, barem se tako čini, nije bio svjestan mogućnosti transformacije vladavine proletarijata u vladavinu otuđene i postvarene partije nad (tim istim) proletarijatom. Kritizirajući metafiziku, Veljak nije slično Heideggeru napuštao polje ontologije, ali je naglašavao: »Prevladavanje metafizike (dakako kao orijentacije, ne kao discipline), nisam provodio pomoću ontologije kao takve (što bi bilo primjereno Heideggerovim intencijama), nego kritikom metafizike, a ta bi se kritika mogla označiti kao nekakva kritička ontologija, ali uz napomenu da ontologiju nikad nisam postavljao kao zasebnu ili autonomnu disciplinu, nego sam je nastojao razvijati u životnom jedinstvu s praktičkom filozofijom, te s društvenim i humanističkim znanostima«.

Kritika lažnih alternativa

Iz priloga autora zastupljenih u ovom zborniku, koji svi na hvalevrijedan način podcrtavaju Veljakov »opsežni, slojeviti i raznoliki misaono-spisateljski opus«, ipak bih izdvojio tekstove prof. dr. Marije Selak-Raspudić (o liniji većeg otpora u filozofiji Line Veljaka), prof. dr. Gorana Sunajka (»Prilog jedinstvu teorijskog i praktičkog iz prespektive Veljakove marksističke ontologije«) i Borana Berčića (»Istinito postojanje«) u kojem autor dovodi u pitanje Veljakovu tvrdnju da ljudsko postojanje može biti istinito ili neistinito, upozoravajući kako je istina semantička relacija i stoga samo sudovi mogu biti istiniti i neistiniti. Utoliko su semantička i ontološka istina, iako imaju iste etimološke korijene različiti pojmovi s različitim svojstvima. Interesantni su mi i prilozi sveučilišnog profesora filozofije iz Osijeka prof. dr. Željka Senkovića (»O agnosticizmu, vjeri, nevjeri i sličnim uzaludnostima«), dr. Ivana Milenkovića iz Beograda (»Ontologija prakse Line Veljaka«), kao i Marka Kosa »Svako vrijeme ima svoje izazove«, gdje autor upozorava kako Veljak postavlja bitnu distinkciju između totalitarizma kao ideologije i praktičko-političke i socijalne pojave i kako Veljak napominje da totalitarizam kao tehnika podrazumijeva tri posebne dimenzije: totalitarnu ideologiju kao skup koncepata i ideja; praktičko nastojanje da se uspostavi totalitarni »novi poredak«, te apsolutnu priornost kolektiva nad individuom.

Veljak je izvršio i snažnu kritiku lažnih alternativa i to Marija Selak-Raspudić drži njegovim ključnim znanstvenim doprinosom i piše: »Veljak lažnoj alternativi suprotstavlja autentičnu reafirmaciju kritičkog duha, čime se želi boriti protiv nadirućeg nihilizma. U tom smislu on uspješno približava ontologiju svakodnevici, te upozorava na nužnost interdisciplinarnog istraživanja i inherentnu otvorenost filozofije. Time podsjeća na to da filozofijsko promišljanje svakog pitanja usmjerava na originalno jedinstvo teorijske i praktične filozofije, zbog čega je njegova filozofija istodobno rehabilitacija autentične filozofije i nagovor na nju.« Po njezinom mišljenju, kritika lažnih alternativa počiva na razotkrivanju metafizičkih korijena, prividnih rješenja različitih društvenih problema, ali se intelektualnim konformizmom nastoji opravdati gotovo sve, posebice postupanja po principima manjeg zla i to je korijen lažnih alternativa koje nas (od)vode na stanputicu.

Teorija »metafizičkih utvara«

Ukazujući na metafizičke temelje politike i identiteta Veljak razvija teoriju »metafizičkih utvara« (Nacija, Rasa, Klasa, Partija, Država, Vojska, Crkva…), ali je svjestan kako detekcija lažnih alternativa i metafizičkih utvara nije dovoljna i upozorava kako (o)lakih rješenja nema. Početak je uvijek tegoban i mora ustrajavati na očuvanju i obnovi kritičke javnosti. U tom duhu dr. Selak-Raspudić zaključuje: »Ne samo da u svojoj filozofiji Veljak ne bježi od života, nego se upravo pomoću filozofije pokušava uhvatiti u koštac sa životom…Ne traži niti nudi rješenja na otvorena pitanja, on restauratorski skida nametnute slojeve vraćajući se izvornom problemu, odnosno pretvara u pitanje ponuđena rješenja koja onemogućavaju kritičku misao i ostvaruju privid da je na tom mjestu posao obavljen. I baš u tome leži linija većeg, autentičnog i potrebnog otpora u njegovoj filozofiji. Koristeći um kao oružje, Veljak uspješno približava ontologiju svakodnevici…Naime on na zanimljiv, poticajan, a na nekim mjestima i filozofijski izazovan način problematizira ontologiju, povezujući je s praktičnom filozofijom«.

I na kraju, kako u svom kratkom, ali inspirativnom osvrtu napominje sarajevski filozof s londonskom adresom dr. Predrag Finci: »Za Linu Veljaka osnovno je pitanje bilo i ostalo pitanje slobode, našeg činiti i biti. Zadaća je filozofa i filozofije trajno se boriti protiv svega što okiva misaonu i ljudsku slobodu«, a to je upravo duhovno i životno načelo, način života i princip mišljenja Line Veljaka.