Ako ste depresivni, ako ste anksiozni, niste slabi i niste ludi, niste stroj s pokvarenim dijelovima. Ljudsko ste biće s nezadovoljenim potrebama.

Tako tvrdi Johann Eduard Hari, britanski novinar i autor knjiga »Bože čuvaj kraljicu«, »Prvi i posljednji dani rata protiv droge« (Chasing the Scream) i »Izgubljene veze: Otkrivanje pravih uzroka depresije i neočekivanih rješenja«, bestselera koji je u izdanju Planetopije objavljen i na hrvatskom, a na čije ga je pisanje navelo osobno iskustvo zbog kojeg je, tražeći rješenje, proputovao više od 64 tisuće kilometara, razgovarao s vodećim svjetskim stručnjacima o tome što uzrokuje depresiju i anksioznost i kako ih izliječiti..

– Ljudima su rekli da je njihova depresija prije svega kvar u njima – mana u njihovoj biologiji ili njihovom karakteru. Postoje neki biološki doprinosi depresiji, ali depresija nije kvar – ona je signal da vaše najdublje potrebe nisu zadovoljene. Sve mi se to tek počelo slagati kad sam jednog dana otišao intervjuirati južnoafričkog psihijatra dr. Dereka Summerfielda koji je u Kambodži 2000. provodio jedno istraživanje baš u vrijeme kad su na tržište plasirali antidepresive. Lokalni liječnici nisu puno znali o tim lijekovima pa su zamolili Summerfielda da im objasni. Kad je završio, rekli su mu da im ta nova kemija ne treba jer oni već imaju antidepresive.

Promjena perspektive

Zbunjenom Dereku nije ništa bilo jasno, očekivao je da će navesti neki biljni lijek, no umjesto toga ispričali su mu nešto sasvim neočekivano. Poljoprivrednik koji je radio u poljima riže jednog je dana stao na nagaznu minu zaostalu iz rata sa Sjedinjenim Državama te je ostao bez noge. Dali su mu umjetnu nogu i nakon nekog vremena vratio se raditi u to polje gdje je nastradao. Međutim, imao je bolove, bio tjeskoban i upao u tešku depresiju. Plakao je, odbijao ustati iz kreveta, pa su liječnici i njegovi susjedi sjeli s njim i porazgovarali o njegovom životu i problemima. Shvatili su da mu je rad u polju riže težak, da osjeća fizičku bol i da je izložen stresu, do te mjere da želi prestati živjeti. Njegovi sugovornici došli su na ideju da ga zaposle kao mljekara. Na taj način mu umjetna noga neće uzrokovati toliku bol te neće biti izložen bolnim uspomenama. I tako su mu kupili kravu. Život mu se idućih mjeseci i godina mijenjao, depresija je nestala. Dr. Summerfieldu kambodžanski su doktori rekli: »Vidite, doktore, ta krava je bila antidepresiv, na to mislite, zar ne?«

S vremenom sam shvatio da ova zgoda iz južnoistočne Azije, koja u početku zvuči neobično, ustvari predstavlja promjenu perspektive koju mnogi od nas trebaju napraviti ako žele napredovati. Mogli su naći rješenje samo zato jer su shvatili uzrok poljoprivrednikove depresije. Nisu mu rekli: »Trebaš se pribrati, moraš riješiti taj problem.« Upravo suprotno, rekli su mu: »Ovdje smo kao skupina da surađujemo s tobom, tako da zajedno riješimo taj problem.« To svaka depresivna osoba treba, to svaka depresivna osoba zaslužuje.

Potraga za odgovorima

U svojoj knjizi »Izgubljene veze« navodite devet različitih uzroka depresije i anksioznosti. Što mogu učiniti oni koji su genetski osjetljiviji na probleme u svom životu i općenito teže doživljavaju tragedije, nesreće, društvene nepravde, kako njima pomoći?

– Većinu života mučilo me zašto su depresija i anksioznost u porastu, zašto je sve više nas kojima je težak svaki novi dan? Želio sam to shvatiti iz osobnih razloga. Kad sam bio tinejdžer, otišao sam kod liječnika i pokušao mu objasniti kako imam osjećaj kao da bol curi iz mene. Nisam to mogao kontrolirati i prilično sam se sramio zbog toga. Doktor mi je tada ispričao priču za koju sada shvaćam da nije bila u potpunosti pogrešna, ali je bila prilično pojednostavljena. Rekao je da se ponekad nešto jednostavno poremeti u mozgu i nastane prirodna kemijska neravnoteža u glavi, da mi samo treba dati lijek koji će uspostaviti ravnotežu. Dobio sam antidepresiv Paxil i stvarno sam se neko vrijeme osjećao bolje, poletnije, no depresija se vratila. Davali su mi sve veće i veće doze sve dok s 13 godina nisam pio najveću moguću dozu za tu dob i pritom i dalje patio. Pitao sam se – ako radim sve što mi je rečeno da bih trebao, zašto se i dalje osjećam ovako?

Kako bih pronašao odgovore na svoja pitanja, na kraju sam krenuo na putovanje dugo 64 tisuće kilometara. Intervjuirao sam vodeće svjetske stručnjake, osobe koje su prošle kroz depresiju. Shvatio sam da postoje znanstveni dokazi o devet različitih uzroka depresije. Dva od njih zaista su biološka.

Geni i okolina

Vaši vas geni mogu učiniti osjetljivijima na te probleme, i kad ste depresivni događaju se stvarne promjene u mozgu koje vam mogu otežati da se izvučete. No, većina uzroka depresije i anksioznosti nije biološki uvjetovana. Primjerice, ako ste usamljeni, vjerojatnije je da ćete postati depresivni. Ako na poslu nemate nikakvu kontrolu, samo morate raditi ono što vam se kaže, vjerojatnije je da ćete postati depresivni. Većina depresivnih i anksioznih ljudi koje poznajem, njih slobodno mogu reći 87 posto, duboko je nezadovoljno svojim poslom. Također, ako vrlo rijetko izlazite u prirodu, vjerojatnije je da ćete postati depresivni. Ti su uzroci povezani s načinom na koji živimo i kad to uvidimo, pojavljuje se cijeli niz rješenja koja bi trebalo primijeniti uz lijekove. Depresija je u znatnoj mjeri kolektivni problem uzrokovan disfunkcionalnim načinom života u društvu i većinom nije biološki uvjetovana.

Jedna stvar povezuje mnoge uzroke depresije. Svi imaju prirodne fiziološke potrebe. Ali, svako ljudsko biće ima i prirodne psihološke potrebe. Kultura koju smo izgradili po mnogočemu je dobra, no sve smo lošiji u zadovoljavanju osnovnih psiholoških potreba. Velik dio moje knjige posvećen je pitanju – koje su to nezadovoljene psihološke potrebe uzrok epidemije depresije i anksioznosti i kako stvoriti kulturu u kojoj će one biti ispunjene? Naši klinički centri podešeni su tako da, uglavnom, odgovaraju na biološke uzroke, koji stvarno postoje, ali su povezani s psihološkim i društvenim uzrocima. Trebamo se pozabaviti svim uzrocima.

Neke ljude geni čine osjetljivijima na depresiju, ali oni ne određuju njihovu sudbinu. Nikoga geni nisu osudili na depresiju. Vaši su geni u interakciji s okolišem. Neki su ljudi skloniji lakše se udebljati, ali nitko nije osuđen biti pretio. Geni i okolina su u interakciji.
Supermoć naše vrste

Usamljenost je jedan od najvećih problema suvremenog društva. Što možemo učiniti i možete li reći više o pristupu »propisivanje društva« u liječenju depresije?

– Mi smo najusamljenije društvo u povijesti čovječanstva. Skoro pedeset posto Amerikanaca koji su sudjelovali u nedavno provedenom istraživanju na pitanje koliko ljudi dobro poznajete, odgovorilo je – niti jednog. U Europi nije toliko loše, ali sve je gore. Puno sam vremena proveo razgovarajući s profesorom Johnom Cacioppom u Chicagu. Pitao me: »Zašto postojimo? Kako to da smo ovdje, da smo živi?« Jedan od glavnih razloga je taj što su naši preci koji su živjeli u afričkim savanama u jednom bili stvarno dobri. Nisu bili veći od životinja koje su lovili, nisu bili brži od životinja koje su lovili, ali su bili puno bolji u povezivanju u grupe i surađivanju. To je supermoć naše vrste – udružujemo se. Baš kao pčele koje su evoluirale i počele živjeti u košnicama, tako su ljudi evoluirali i počeli živjeti u plemenima. Mi smo prvi ljudi koji su se odvojili od svog plemena i osjećamo se loše. Ali rješenje postoji.

Snažan antidepresiv

Sam Everington je liječnik opće prakse u siromašnom dijelu istočnog Londona, gdje sam dugo živio. Bio je nesretan jer su mnogi njegovi pacijenti patili od depresije. Nije protiv antidepresiva, oni stvarno mogu nekome pomoći da se makne s litice, no uvidio je da mnogima ipak ne pomažu u rješavanju problema i odlučio isprobati drukčiji pristup.

Obratila mu se za pomoć Lisa Cunningham koja je sedam godina jedva izlazila iz kuće. Sam joj je rekao da ne brine, da će i dalje dobivati svoje lijekove, ali da će joj propisati i nešto drugo. Nedaleko ordinacije nalazilo se neko šipražje i Sam je rekao Lisi da bi volio kad bi nekoliko puta tjedno navratila i sastala se s grupom ljudi koji su također depresivni i anksiozni, ne kako bi pričali o tome da im je loše, nego kako bi pronašli nešto smisleno što mogu raditi zajedno.

Prvi put kad se grupa okupila, Lisi je doslovno bilo fizički loše. No ljudi su počeli pričati što bi mogli učiniti i zaključili da bi mogli napraviti vrt. Nisu znali ništa o vrtlarenju, pa su počeli čitati knjige, gledati videosnimke, pa su zaboli prste u zemlju, počeli su učiti ritam prirode. Postoji puno dokaza da je boravak u prirodi moćan antidepresiv, ali počeli su raditi nešto još važnije. Počeli su biti pleme. Počeli su biti grupa. Počeli su brinuti jedni za druge. Kad se netko od njih ne bi pojavio, otišli bi ga potražiti. Lisa mi je to ovako opisala: »Kad je vrt počeo cvjetati, počeli smo cvjetati i mi.«

Taj se pristup zove propisivanje društva i sve je više dokaza da značajno utječe na smanjenje broja slučajeva depresije i anksioznosti. Jedna studija navodi da je ovakav pristup dvaput učinkovitiji od antidepresiva. U ovoj kulturi nam se, kada se osjećamo anksiozno ili potonulo, neprestano govori – budite vi, budi svoj, kao da je individualizam ono čemu bismo trebali težiti. Ali zapravo, ono čemu me naučila depresija je – nemoj biti »ti«. Nemoj biti svoj. Budi naš. Budi mi. Ono čemu trebamo težiti je biti dio plemena. Umjesto »samo trebaš biti ti, budi svoj« ljudima zapravo trebamo reći »nemoj biti svoj, budi naš, budi dio grupe.«

Nezdrave vrijednosti

Puno ste istraživali moguće uzroke depresije. Što je bio uzrok vaše depresije i kako ste ga otklonili?

– Kad sam bio dijete, doživio sam fizičko zlostavljanje, vrlo nasilno ponašanje. Nisam o tome želio razmišljati, niti toj osobi dati da ima moć nada mnom, ali mi je stvarno drago da sam o tome učio od stručnjaka, doktora Vincenta Felittija s kojim sam vrijeme provodio u San Diegu. Dr. Felitti je ustanovio da je 3100 posto veća šansa da će dijete koje doživi ozbiljnu traumu u djetinjstvu u odrasloj dobi pokušati počiniti samoubojstvo, a 4600 posto je veća šansa da će biti ovisnik. No, ključno je to što je otkrio glavni razlog zašto je to tako. S iskustvom traume u djetinjstvu dijete često ponese i mnogo srama, vjerujući da je krivo za to što mu se dogodilo, da je nešto pogrešno napravilo i da je zbog toga doživjelo traumu. Dr. Felitti je također otkrio da ako traumatiziranoj odrasloj osobi osigura »sigurno mjesto« na kojem se može osloboditi srama i shvatiti da nije krivo za traumu, to uvelike smanjuje depresiju i anksioznost.

Ne mogu svi pronaći smisao, raditi smislen posao i imati sretan, ispunjen privatni život. Sasvim sigurno ne mogu uvijek u svemu tome imati uspjeha. Što kad posao, ili još gore život, nema smisla?

– U pravu ste, zbog načina na koji naša društva sada funkcioniraju, mnogi se osjećaju tako. To je jedan od razloga zašto je potrebna promjena naših društava. U knjizi sam puno pisao o tome kako to možemo učiniti. Evo primjera. Svi znaju da je brza hrana postala naš glavni način prehrane i učinila nas fizički bolesnima. Isto tako neke su nezdrave vrijednosti preuzele naše umove i učinile nas mentalno bolesnima. Tisućama godina filozofi su govorili da ćete se osjećati usrano ako mislite da se život svodi na novac, status, na to da se pravite važnima. To nije točno citiran Konfucije, ali je bit onoga što je rekao. Neobično, ali nitko to nije pokušao znanstveno potvrditi prije profesora Tima Kassera čije istraživanje iznosi neke ključne uvide.

Važne poruke

Što više mislite da je u životu važno kupovati i hvaliti se stvarima koje si kupio, te brinuti što drugi misle o našem izgledu, vjerojatnije je da ćete postati depresivni i anksiozni. Na prvi pogled to je prilično očito. Svi znamo da nitko na samrti ne razmišlja koliko je lajkova dobio, niti o cipelama koje je kupio. Razmišlja o trenucima ljubavi i povezanosti. Ali, kao što mi je rekao profesor Kasser, živimo u stroju koji je napravljen tako da nas navede zanemariti ono što je važno u životu. Stalno smo bombardirani porukama koje nas potiču da sreću tražimo na krivim mjestima.

Profesor Kasser želio je shvatiti kako možemo uništiti taj stroj. Napravio je jedan eksperiment tako što je zatražio od grupe ljudi da se svakih nekoliko tjedana nađu i pričaju o trenucima kad su stvarno pronašli značenje, smisao i svrhu. Činili su to mjesecima. Za neke je to bilo sviranje glazbe, za druge trčanje po plaži s djecom. Cilj je bio potaknuti članove grupe da se zapitaju kako se više u životu posvetiti takvim trenucima, a manje ispraznim vrijednostima. Tijekom vremena radili su promjene i dokazali da je već samo taj jednostavan eksperiment doveo do značajne promjene u njihovim vrijednostima i udaljio ih od sila koje uzrokuju toliko depresije. Moramo riješiti temeljne razloge zašto se osjećamo tako loše.

Je li moguće biti u depresiji, a ne znati; na koje znakove treba obratiti pažnju?

– Mislim da ljudi znaju kad su duboko nesretni i očajni, ali možda ne znaju zašto. Godinama su govorili da su depresija i anksioznost kvar, da se nešto u nama pokvarilo, slomilo, no ono što sam ja naučio je da se ne radi o kvaru, nego o signalima koji nam nešto govore. Trebamo prestati vrijeđati te signale govoreći da su to znakovi slabosti, ludosti ili jednostavno biološki uzroci i početi ih slušati jer nam govore nešto vrlo važno o tome što je krivo s našim društvom. Govore nam nešto što stvarno trebamo čuti.

Biografija Chomskog

Kako će se pandemija korone odraziti na pojedince i društvo, s obzirom na to da neke potrebe ne možemo ispuniti, ili ih barem ne možemo ispuniti onako kako smo navikli?

– COVID-19 je nažalost potvrdio ono što pišem u knjizi. Zbog usamljenosti i financijske nesigurnosti puno će veći broj ljudi postati depresivan. Tijekom ove pandemije uskraćeni smo za ispunjenje mnogih osnovnih ljudskih potreba i zbog toga se osjećamo užasno. To je nužno da bismo obuzdali virus, ali moramo iz toga naučiti lekciju. Naša se okolina promijenila i mi smo postali depresivniji. To se događalo i prije pojave virusa. Kad izađemo iz ove pandemije, moramo se suočiti s temeljnim uzrocima depresije kao što su usamljenost i financijska nesigurnost.

Koji su stvarni uzroci ovisnosti, od one o kokainu, do one o pametnom telefonu?

– U osnovi ovisnosti je ne željeti biti prisutan u svom životu jer je život previše bolan, pa se osoba okreće nečemu što joj daje osjećaj olakšanja – to može biti alkohol, heroin, pornografija. Uzroci depresije i ovisnosti su jako povezani. Ovisnost je način na koji se osoba pokušava nositi s očajem.

Na TED konferenciji rekli ste nešto zanimljivo – što brže radiš, manja je vrijednost onoga što imaš reći. Da bi imao nešto vrijedno reći, moraš potrošiti puno vremena slušajući druge.

– Po tri godine pišem knjigu. Putujem cijelim svijetom i trudim se promišljati i polako pisati. Ako samo juriš kroz život, čuješ i govoriš isto što i svi drugi. Ako usporiš, počneš postavljati druga pitanja, i to je ono što ja pokušavam učiniti.

Pišete biografiju Noama Chomskog, kojeg smatrate jednim od najvećih mislilaca našeg doba. Kako napreduje knjiga?

– Chomsky je izvanredna osoba, jedna od najznačajnijih u proteklih stotinu godina. Nevjerojatna je prilika moći pisati njegovu biografiju. Odabrao sam njega jer postavlja neka od najdubljih i najvažnijih pitanja koja ljudsko biće može postaviti – i pronalazi odgovore na njih.

Sve nam je teže zadržati pažnju. Zašto je tako teško zadržati fokus i što je digitalna demencija?

– To je tema moje iduće knjige, tako da ne mogu još o tome razgovarati, ali vam mogu ispričati što sam učinio dok sam pisao »Izgubljene veze«. Otišao sam u prvi rehabilitacijski centar za ovisnike o internetu što se nalazi u gradu Spokane u Washingtonu. Sjećam se kako sam, dok sam izlazio iz auta, automatski pogledao na mobitel i bio stvarno iznerviran što ne mogu provjeriti e-mail jer nije bilo signala, ali sam pomislio – oh, pa stani malo, došao si na pravo mjesto!

Parodija veza

Bilo je tamo mladića koji su bili ovisni o multiplayer igrama kao što je World of Warcraft, i kao što je danas Fortnight, koji tada nije postojao. Razgovarao sam s dr. Hilarie Cash, osnivačicom centra, i sjećam se da mi je rekla – moraš se zapitati što ovi mladići dobivaju igrajući takve igre? Dobivaju ono što više ne mogu dobiti od društva, osjećaj da pripadaju plemenu. Dobivaju osjećaj da ih se vidi. Dobivaju osjećaj da se fizički kreću uokolo. Naime, djeca šokantno malo napuštaju svoje domove, ponašaju se poput zatvorenika. Dobivaju osjećaj da su u nečemu dobra, što im školski sustav ne daje. Dok je pričala, počeo sam razmišljati kako je to što dobivaju na neki način parodija. Smatram da je veza između društvenih mreža i društva, kao veza između pornografije i seksa. Nisam protiv pornografije, ali ako bi se nekom čitav život sastojao od gledanja pornografije, bio bi stalno ljutit i iziritiran jer nismo evoluirali masturbirajući na ekran, nego smo evoluirali imajući seksualne odnose. Na sličan način, parodije veza koje nam se nude ne ispunjavaju naše temeljne potrebe. Ed Hallowell, stručnjak za poremećaje pažnje, zaključio je da je naše društvo zamijenilo veze sa stimulacijom.

Također trebamo razmisliti o vremenu kad je internet postao dostupan – puno je faktora koji potiču gubitak povezanosti, isprazne vrijednosti, usamljenost. Ali ono što mislim da je zanimljivo je da se tehnologija pojavila i učinilo se da će velikim dijelom zamijeniti ono što smo izgubili. Izgubili smo prijatelje, ali imamo prijatelje na Facebooku. Izgubili smo ekonomski status, ali možemo ažurirati status, zar ne? Ali to nije ono što smo izgubili i zato se ne možemo izvući iz tog užasa. Postoji jedna fraza koju ljudi često koriste u programima dvanaest koraka – nikad se ne možete zasititi nečega čega nema dovoljno. Trebamo shvatiti da tinejdžeri nisu nesretni zbog nekog nedostatka u njima.

Kao društvo osigurali smo im sredinu koja ne ispunjava najdublje potrebe. I dok u knjizi navodim mnogo toga što ljudi kao pojedinci mogu učiniti, ono što je najvažnije je udružiti se i stvoriti zdravije društvo koje stvarno ispunjava njihove potrebe.

Po vašoj knjizi »Prvi i posljednji dani rata protiv droge« snima se dokumentarni film. Kako napreduje realizacija?

– Gotov je! Jako sam zadovoljan njime!