RIJEKA – Tea Tulić ne piše mnogo, ne objavljuje često, ali od njezine prve knjige, kratkog romana »Kosa posvuda«, stekla je vjerni kontingent poklonika koji s nestrpljenjem iščekuju svaku njezinu novu objavu. I konačno su dočekali treću knjigu, kako bi urednik Kruno Lokotar rekao, drugu iz porodičnog ciklusa. Ako je roman »Kosa posvuda« progovarao o odnosu s majkom, »Strvinari starog svijeta«, nakon »Maksimuma jata«, povratak je odnosima unutar obitelji, no ovaj put s ocem. Knjiga je objavljena u izdanju Oceanmora, a predstavljena je u sklopu 16. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak. Na pozornici u MMSU-u bili su autorica i njezin urednik, a publika je u 50-ak minuta predstavljanja mogla steći prilično dobar dojam o onome što ih očekuje između korica novog autoričina oknjiženja.

Prepoznatljivi glas

Lokotar je u predstavljanje krenuo kronološki, prisjetivši se »Kose posvuda« i velikog uspjeha koji je autorici donijela ta knjiga. Zanimalo ga je je li ona proizišla iz životne situacije, iz potrebe da autorica sama sa sobom raspravi ono što joj se događalo, a zanimalo ga je i ishodište njezina glasa, koji od tada do danas razvija i po kojem je prepoznata. Tulić je priznala da je prvo pisala fikcijske kratke priče, a onda se spojila strašna želja i potreba da piše s nemogućnošću da se odvoji, odmakne od onoga što joj se u životu događalo, a ticalo se bolesti majke. Tu knjigu Tulić, kako je priznala, nije voljela i bila bi puno sretnija da nije imala takvu inspiraciju u životu. S druge strane, upravo joj je ta knjiga dala glas koji je potom razvijala i po kojem je danas poznajemo.

U »Maksimumu jata« taj je glas bio još raspršeniji, no u »Strvinarima« se on vraća u porodicu i u odnos s ocem i naznakom njegova odlaska. Na pitanje je li riječ o autofikciji, iako ni sam Lokotar ne voli taj pojam, Tulić je rezolutno rekla da nije. Objasnila je to na primjeru: bilo je već komentara kako mora da je lijepo s ocem provoditi vrijeme loveći ribu iz barke na moru, što je jedna od važnih aktivnosti protagonista romana, dok je ona sama u životu tek nekoliko puta lovila ribu s barke.

– Ovo je drugi proces. Ovdje su otac i kći i njihov život unutar godine dana, prilično grub život, no u isto vrijeme uz prilično nježan odnos između njih dvoje. I to jest nježnost koju sam osjećala prema svom ocu, ali ova priča se pretvorila u priču koja nije moja – rekla je Tulić, objasnivši i spori proces svoga pisanja. Naime, ona nije, kako je rekla, skribomanka i ne mora stalno pisati. Treba joj se i život u međuvremenu događati. Posljednje dvije knjige pisala je osam do devet mjeseci, no prije toga ih je intenzivno morala osjećati, dvije do tri godine intenzivnog saživljavanja s knjigom potrebne su joj da bi je mogla napisati.

Tea Tulić: “Strvinari starog svijeta” / Snimio VEDRAN KARUZA

Dodir nadrealnog

Lokotar je izdvojio i poetiku oniričnosti. Naime, u romanu su i dva ženska lika, Buga i Volga, kao dodir nadrealnog, ili onostranog. Tulić je pojasnila da je riječ o dvama ženskim likovima koje pripovjedačica »nosi« sa sobom iz potrebe za ženama oko sebe, koje je izgubila. Lokotar je istaknuo i da su »Strvinari« roman prostora, pri čemu su prostori u fokusu: soba, mala i puna memorija, grad, koji predstavlja problem za ljude starog svijeta koji se ne snalaze u tranziciji, te pučina, na koju se agorafilično bježi od klaustrofobije male sobe.

Autorica je i čitala iz romana, a čitanje je pokazalo oba ona pripovjedna lica Tee Tulić koja poznajemo, i ono koje iznimno mari i skrbi za svoju rečenicu, metaforičnu, poetičnu, eteričnu, ali i ono koje pripovijeda, priča priču. A kako je konačno zaključio Lokotar, u uspjeh romana ne treba dvojiti, jer on praktički nije ni izišao, a već se pregovara oko prvog prijevoda – onog slovenskog.