U ne tako dalekoj budućnosti čeka nas – srednji vijek. Logičan je to zaključak nakon čitanja novog romana hrvatskog (bosanskog) književnika Josipa Mlakića, knjige »O zlatu, ljudima i psima« kojom se Mlakić, vrsni književnik s nizom sjajnih društvenih, kriminalističkih i ratnih romana o divljaštvu na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća, iznova okreće još jednom za njega uspješnom žanru – futurističkom alegorijskom romanu. Još 2012. godine pažnju je privukao distopijskim romanom »Planet Friedman«, a krajem 2020. godine objavljuje još jedan roman čija se radnja odvija u budućnosti, ali je
itekako vezana za prošlost i sadašnjost ljudi koji žive na ovim prostorima, posebno u Bosni i Hercegovini.

Tri cjeline

Svoj je novi roman Mlakić podijelio u tri cjeline, koje se naziru već kroz naslov romana. To su »O psima i ljudima«, »O zlatu i psima« te »O psima«, a ono što ih veže – za pojam pasa koji nosi uglavnom negativne konotacije – je mjesto i vrijeme radnje, a to je život u Bosni i Hercegovini 2084. godine, život koji je sve samo ne lijep i dobar, a odvija se u okvirima koji više no kraju 21. stoljeća odgovaraju vremenima iz 11. ili 12. stoljeća. Naravno, ono što je te prostore vratilo deset stoljeća unatrag vjerske su i nacionalne mržnje i ratovi, otkrivaju nam tri zasebne, a opet itekako povezane priče.

Glavni lik uvodne nazvane »O psima i ljudima« je starac koji žarko želi da njegov 31-godišnji maloumni sin Tomo ozdravi pa odlučuje krenuti na dvadestdnevno hodočašće prema Stolniku gdje planira od Pukovnika, vođe njihove države što se zove Treća Republika, moliti čudo koje je Pukovnik, priča se u narodu, sposoban učiniti. Uz vjernog starog psa starac danima pješači razrušenom, uništenom i poharanom Bosnom da bi po dolasku u sanjani Stolnik jedva preživio masovnu egzekuciju mnoštva hodočasnika, koju su vlasti organizirale jer su hodočasnici vidjeli sramno podrigivanje velikog vođe. Da bi očuvali kako nitko o tome neće pričati, vlasti uz pomoć dronova pobiju gotovo sve.

Starac se spašava i vraća natrag u selo, a pri povratku u jednoj crkvi naiđe na letke koji svjedoče o ozdravljenju njegovog Tome. Starac jedva čeka vidjeti sina, ali kad se vrati u selo – ubiju ga vojnici. Jer, sin nije ozdravio (jer i ne može), ali o tome ne smije nitko pričati. Spoznaja o čudotvornim moćima Pukovnika mora biti nastavljena.

Država Jedna Jedina

U drugoj priči svjedočimo sudbini desetogodišnjeg dječaka Mirze bin Rešada, koji živi u muslimanskoj državi zvanoj Jedna Jedina i završava u domu za siročad nakon što njegov otac Almir ubije njegovu majku i hodžu s kojim ga je varala. Nakon nekoliko mjeseci života u sirotištu Mirza s ostalom djecom ide u glavni grad Saraj, gdje svjedoči velikom okupljanju naroda tijekom kojeg se iz velikog kipa jednog od najvećih ratnika čuje izrazito jak – prdež. Svi koji su bili na trgu uskoro će, da se ta sramota ne bi širila, biti ubijeni, a Mirza smrt izbjegava sakrivši se u podnožje kipa. Potom bježi prema planinama u kojima se nalazi njegov otac i pronalazi ga te uz pomoć velikog psa, koji ga je pratio od Saraja, spašava sramotnog zarobljeništva iz ruku nemilosrdnog manijakalnog Selima, ubojice i silovatelja dječaka.

Junak treće priče nazvane »O psima« mladi je srpski vojnik Petar, koji je dio vojnih postrojbi Republike Vojne, treće države na tom području. Prvi njegov odlazak na teren u društvu vršnjaka i uz vodstvo iskusnog kapetana vezan je za ubojstvo skupine dječaka s Downovim sindromom. Kad se to divljačko ubojstvo počinje pretvarati i u silovanje djevojke koja se brinula o tim bolesnim ljudima, Petar ne može izdržati i ubija pukovnika te s djevojkom i još jednom starijom ženom odlazi do odmetnutog Pukovnika K. koji vodi pokret otpora. Tamo ga primaju i osposobljavaju za diverziju kakvu su već doživjele druge dvije države, a to je ismijavanje vladara. Petar prihvaća, ali prije no što uspije izvršiti zadatak dogode se bitne promjene nakon kojih završi kao član elitnih postrojbi vladara Republike Vojne, takozvanih Đeneralovih pasa.

Treća Republika

Svaka od ponuđenih priča nosi u sebi dovoljno zanimljivu radnju, napetost i zbivanja koja svakako mogu dobro funkcionirati i na razini dobre akcijske priče. Naravno, Mlakiću to nije primarno pa uz tu zanimljivu radnju u svakoj od spomenutih priča lako uočavamo i zaista brojne elemente kritike vezane za to u što bi se, po autorovoj viziji i predviđanjima, svijet današnje BiH mogao pretvoriti tijekom sljedećih šest desetljeća koja u ovom romanu donose brojne nove ratove, sukobe, razgraničenja i mržnju. Tako u Trećoj Republici svi moraju oko vrata nositi velike križeve jer to traži vlast; župnici bilježe tko dolazi na mise i izdaju im potvrde; policija i vojska na uniformama i šljemovima imaju ogromne križeve; iznad Stolnika se koči i dominira 33 metara visok križ, a jedino što se u toj siromašnoj i opustošenoj zemlji gradi su – crkve!

Josip Mlakić: O zlatu, ljudima i psima

Ništa bolje nije ni u muslimanskoj Jednoj Jedinoj gdje se ubojstvo hodže koje je Almir počinio kažnjava nabijanjem na kolac, a pri obdukciji tijela jednog »diverzanta« piše kako su mu u krvi »pronađeni tragovi masnoće krmećeg podrijetla«. Ništa za svima njima ne zaostaje ni Repubilka Vojna čiji vojnici u likvidaciju djece s Downovim sindromom (ili idiotima, kako ih vlast naziva) kreću stoga jer jedan od zakona glasi: »Oni koji ne mogu da služe otadžbini nemaju razloga da žive.«
Naravno, ne slažu se svi s tim zaista srednjovjekovnim pogledima na svijet, a jedinstven stav pokreta otpora u svim tim državama je da se uz oružanu borbu mora ići i na ismijavanje tih lažnih autoriteta. Tek kad se ljudima pokaže istina – i to kroz humor i izrugivanje – promjene će moći početi, konstatira jedan od likova iz ove knjige. Ideja je, bez imalo dvojbe, dobra, ali je realizacija slaba jer je vlast nemilosrdna, surova i vrlo efikasna pa kraj romana niti u jednoj od triju priča ne donosi nadu.
U prvoj je nesretni starac ubijen, u drugoj Almir i sin mu Mirza ne znaju što dalje nakon što su ubili Selmana, a u trećoj mladi Petar koji je želio promjene završava u elitnim surovim postrojbama aktualne vlasti. Kao da se ostvaruju riječi nesretne djevojke u koju se Petar zaljubio i koja mu, nedugo prije no šo je ubijena, kaže – »Nikad nemaš izbora«.
Nedvojbeno, Mlakić je iznova stvorio odličan i vrlo dojmljiv roman, koji istodobno tjera i na okretanje sljedeće stranice i na razmišljanje. Priča je jednostavna, ali zanimljiva i »filmska«, likovi su životni i punokrvni, opisi (posebno prirode) izvrsni, dijalozi još bolji i iznimno životni, a slika svijeta budućnosti utemeljena na našoj sadašnjosti i bliskoj nam prošlosti tako vjerna da se s pravom treba bojati toga da se Mlakićeva fikcija ne pretvori u stvarnost.