RIJEKA – Iz tiska je izišao novi dvobroj 117/118 Sušačke revije, o čijem sadržaju urednik Alen Čemeljić u uvodniku piše:

»U vremenima u kojima živimo, vremenima pandemije, rata, mogućih novih ratova i opće nesigurnosti tekstovi Sušačke revije nas podsjećaju kako su rijetki bili periodi kada se ovdje, na našem komadiću svijeta, drukčije živjelo, jer se prečesto ovdje politika igrala s ljudima i širila nesigurnost. Svjedoče o tome brojne priče iz Sušačke revije iz ranijih, ali i iz najnovijeg broja koji donosi dvadesetak sušačkih, riječkih i primorskih priča. Tipična takva priča je ona pod naslovom »Partiju ste izdale« o izložbi koja je posvećena stradalnicama u ženskom političkom logoru na Svetom Grguru. One su autorima izložbe iznijele svoje ispovijesti poput onog kako su po vrelom suncu od mora na brdo nosile teško kamenje da bi ga kasnije s hrpe vraćale do mora. I sve to u ime neke ideologije! Svjedoči o tome i priča proslavljenog našeg tenisača Nikole Pilića kojem su, iako je bio jedan od najvećih tenisača svijeta svog vremena, generali na čelu državnog teniskog saveza zabranili nastupe na turnirima zbog čega je čak osamdeset njegovih kolega, i to čak 13 od 16 najboljih u svijetu, odlučilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bojkotirati slavni Wimbledon.

Neboderi i mostovi

Ili priča o Enricu Morovichu, autoru knjige »Un italiano di Fiume«, kojemu je život od najranijih dana bio obilježen granicama i kako su ovdašnje livade i šumarci bili presječeni graničnom mrežom i bodljikavom žicom. Slične okolnosti nalazimo i u priči o našoj plesačici, glumici i redateljici Iri Prica koja je svoj umjetnički put započela u Dramskom studiju Kamov čiji je rad u HKD-u na Sušaku prekinut 1991. zbog ratnih okolnosti. Dakle, gotovo uvijek je na ovim prostorima vladala nesigurnost, neprekidno je postojala mogućnost političkih promjena o kojima su ovisili životi i ta se nit provlači kroz brojne tekstove Sušačke revije.

Kao i činjenica kako često nismo bili i još uvijek nismo svjesni brojnih naših vrijednosti. Nikada, primjerice, nismo riječke nebodere koji su temeljni motiv riječkog viuzalnog identiteta promatrali kao vrijednost, a i Riječki i Sušački neboder, piše autor Bojan Bilić, građeni su praktički istovremeno kada u New Yorku nastaju gradski simboli Empire State Building i Chrysler Building. Kao što u danima gradnje Pelješkog mosta, o čemu se u Hrvatskoj na velike govori i piše, podsjeća Branko Šuljić, često zaboravljamo ili možda i ne znamo da kvarnerski otoci imaju čak četiri mosta: Paški koji je bio prvi naš most koji je povezao neki otok s kopnom, Krčki koji je u vrijeme gradnje imao najveći armiranobetonski luk na svijetu, te Osor i Privlaku.

Riječke veličine

Nismo svjesni ni kakav smo stadion mogli dobiti na Kantridi. Naime, u razgovoru Damira Hercega s Ljubom Španjolom u novom broju Sušačke revije može se pročitati kako je naš cijenjeni arhitekt Boris Magaš otišao u Sydney po inspiraciju za gradnju novog stadiona da bi onda netko odlučio kako projekt ne treba biti izveden na Kantridi već na Poljudu 350 kilometara južnije…

Prečesto i kroz povijest nismo uspijevali sačuvati brojne vrijednosti na riječkom području, pa u tekstu Igora Žica pronalazimo podatak kako je prije stotinu i dvadesetak godina silno arheološko blago feldmaršala Nugenta s Trsata u čak 86 sanduka odneseno prema Arheološkom muzeju naše metropole… Svjesni smo i brojnih ljudi svjetskih vrijednosti koji su kroz povijest rođeni ovdje pa smo u ovom broju Sušačke revije značajan prostor posvetili veličinama kao što su bili Jobo Kurtini, jedna od najvećih legendi našeg sporta, zatim legendarni psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, kao i farmakolog svjetskog glasa Heinz Otto Schild…, napisao je u uvodniku novog broja Sušačke revije urednik Alen Čemeljić.